Sadržaj portala

Aleksandra Kardum: Pisac se ne može sakriti iza svojih riječi

U moru ženskih pripovjedačkih glasova posebnim se senzibilitetom i delikatnošću ističe glas Aleksandre Kardum (1969.), čiji je posljednji, četvrti roman „Soba moje sestre“ izdavačka kuća Hena com objavila početkom ove godine.  

Razgovarala: Petra Miočić

Fotografije: privatna arhiva

Kao i u njezinim prethodnicama, „Ono što sam prešutjela“ (2005.), „Spavaš li“ (2007.) i „Pratim te“ (2010.), fragilnost pripovjedačkoga glasa Aleksandre Kardum osnažena je odjekom problematiziranih tema: otvorenog ili prikrivenog seksualnog uznemiravanja, ratnog zlostavljanja, odnosa ljubavi, plesa i strasti ili u posljednjem slučaju depresije. Njezino je pripovijedanje vrlo živo, ponekad teško i ne dopušta čitatelju da se odmakne ili odmori, na kraju mu pružajući mnogo više: sposobnost da razumije, čak i ono što nije njegovo vlastito iskustvo.

Osim pisanjem, život Aleksandre Kardum prožet je glazbom kojom se bavi od diplome, najprije kao gimnazijska profesorica glazbene kulture, a posljednjih osamnaest godina i kao glazbena terapeutkinja. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirala je sustavnu pedagogiju i trenutačno priprema obranu doktorata iz obiteljske pedagogije.

Primarno se bavite glazbom; radili ste kao gimnazijska profesorica glazbene umjetnosti, a sad radite kao glazbena terapeutkinja u splitskom Centru za autizam. Kada se i kako pojavio interes za književnost?

Moja priča nije baš tipična. Nakon jednog posebno emotivnog dana, mojeg 35. rođendana, osjetila sam potrebu zabilježiti neka svoja razmišljanja. Pisanje se produžilo na nekoliko dana i baš u to vrijeme na internetu je objavljen natječaj za najbolji neobjavljeni roman. U trenutku odlučim kako ću dovršiti započeti tekst i poslati ga. Sasvim slučajno. Premda, često se prisjetim nečijih mudrih riječi koje kažu da slučajnosti ne postoje, pa to moj književni početak stavlja u sasvim novu perspektivu.

Koliko je lako (ili teško) baviti se pisanjem u Hrvatskoj? Jedna mi je britanska nakladnica nedavno kazala kako misli da su hrvatski autori povlašteni jer od pisanja ne žive, pa mogu pisati kad žele i o čemu žele. Osjećate li i vi tu slobodu pri određivanju tema i ritma pisanja?

Naravno! Ja doista pišem samo o onome što me „pozove“. I na koricama mojeg zadnjeg romana stoji upravo ta misao: kako priča traži svojeg pisca. Ipak, mislim da je izjava spomenute nakladnice višeznačna: znači li to da smo povlašteni zbog činjenice da ne možemo živjeti od pisanja? Ne znam koji pisac ne bi volio da može pisati i od toga živjeti. S druge strane, sumnjam da se visoku čitanost može postići bez određenih kompromisa u odabiru tema, a i stila. Mislim da bi, barem meni, prodavanost, čitanost i pisanje bez kompromisa bilo teško pomiriti. Osim toga, sudeći po povratnim informacijama čitatelja, moja literatura ima dobru recepciju kod osoba koje imaju senzibilitet sličan mojem. Moje ih knjige nekako pronađu. Nije to veliko mnoštvo ljudi, ali se eto međusobno ćutimo bliskima. U tom smislu se doista osjećam povlaštenom jer mogu priuštiti sebi ovakav način povezivanja sa svojom publikom bez opterećenja financijskim aspektom.

Na početku karijere usporedili su vas s nagrađivanom nizozemskom književnicom Margriet de Moer. Koliko je takva usporedba nužna i dobra, a koliko opterećuje mladu spisateljicu?

Sjećam se da su mi te usporedbe tada silno godile i dale mi vjetar u leđa. Sada, kad su godine donijele neka iskustva i o mnogim stvarima drukčije razmišljam, vjerojatno bih ih doživjela (i) kao svojevrsno opterećenje.

Radite kao glazbena terapeutkinja u splitskom Centru za autizam, a prema vašem dramskom tekstu „U zemlji Jajoliji“ postavljena je predstava u kojoj prvi put ravnopravno sudjeluju djeca s autizmom i profesionalni glumci. Jeste li se susretali s poteškoćama pri postavljanju te predstave i koliko je ona, kao i rad Centra, pridonijela osvještavanju javnosti o problematici poremećaja iz spektra autizma?

Nije bilo nikakvih poteškoća, to je moj posao kojim se svakodnevno bavim i dobro poznajem djecu i njihove mogućnosti. Svi koji su s nama surađivali – naši glumci, kazališta koja su nam ustupila svoj prostor, aranžeri, tehničari i ostali bili su iznimno susretljivi i profesionalni. To bi možda trebali drugi objektivnije ocijeniti, ali ja bez zadrške smatram da je doprinos ove predstave i općenito svih javnih nastupa naše djece u senzibilizaciji društva zaista izniman.

S obzirom na vrlo delikatne teme koje otvarate, nemoguće je ne zapitati se koliko je vašeg, autobiografskog u njih upisano? Je li fikcija, općenito govoreći, pogodan medij za istraživanje nečeg duboko osobnog što nismo spremni posve ogoliti?

Uvijek govorim da se pisac ne može sakriti iza svojih riječi. Sigurno ima i autobiografskog, manje u događajima, ali u stavovima, razmišljanjima jako puno. Ali i kad to nije tako, čitatelji često poistovjećuju pisca s likovima. Čula sam da su neki čitatelji zaključili kako zastupam neku vrstu New age samopomoći jer jedan lik u mojem romanu to prakticira. To me je neizmjerno začudilo, takvo nerazumijevanje literature. Navedeni lik je homoseksualac i pleše balet, pa bi bilo čudno očekivati da sam ja sve to. Doduše, plesala sam balet.

Bez obzira na to kakav je naš stav o književnoj ili terapeutskoj vrijednosti priručnika za samopomoć, možemo li doista izbjeći njihov utjecaj u suvremenom svijetu? Neki osvrti čitatelja i u vašim knjigama vide mjestimično lelujanje tim vodama.

Ne možemo, čini se da je to doista literatura koja osvaja svijet. Nisam njezin poklonik i znam o tome površno, koliko do mene dopre nametljivošću interneta. Zapravo sam samo htjela ukazati na ljude među nama koji su shrvani depresijom, nečijim zlostavljanjem ili osamljenošću, a nemaju nikog bliskog kome bi se utjecali, pa pribjegavaju takvom načinu samopomoći.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Zaposlene…

Nastavite čitati