Sadržaj portala

Connie Palmen – Hughes i Plath su jedan drugome pomogli da postanu vrhunski pisci

Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Tomislav Smoljanović

Poznata nizozemska spisateljica govori o motivima pisanja romana „Ti kažeš“ koji je promovirala u Zagrebu početkom studenoga, u sklopu programa gostovanja europskih autora – Europea

Početkom studenoga, u sklopu programa Europea, u Zagrebu je gostovala nizozemska spisateljica Connie Palmen, čiji je roman „Ti kažeš“ nedavno objavljen u izdanju Naklade Ljevak. Connie Palmen jedna je od najpoznatnijih nizozemskih suvremenih spisateljica, feministica i jedna od najpoznatijih osoba #meetoo pokreta u svojoj zemlji. U romanu „Ti kažeš“ Palmen je iznijela dobro poznatu priču o ljubavi dvoje slavnih anglosaskih pjesnika: Sylvie Plath i Teda Hughesa. No, Palmen se odlučila za njegovu perspektivu. Poznato je, naime, da je Plath počinila samoubojstvo nakon što ju je Hughes ostavio i ušao u vezu s drugom ženom. Zbog toga su ga žestoko napadali do kraja života. No, poznato je i to da se Hughes nikada nije branio od optužbi, sve do osam mjeseci prije smrti, kad je objavljena njegova zbirka pjesama pod nazivom „Rođendanska pisma“, u kojoj govori o ljubavi prema Plath i njegovoj nemogućnosti da joj pomogne.

S Connie Palmen razgovarali smo, naravno, o Tedu Hughesu.

Zašto ste odlučili ispričati priču o ljubavi Teda Hughesa i Sylvie Plath kroz Hughesov glas?

Oduvijek sam bila zainteresirana za sudbinu Teda Hughesa o kojem je napisano pedeset, šezdesetak, pak čak možda i stotinu biografskih djela kao o ubojici, preljubniku, izdajniku i lošem mužu. No, on to sve nije bio. Veoma je volio Sylviju Plath, ali se nije želio opravdavati, što je njegovim kritičarima davalo povoda da ga još više napadaju. Nikad nije želio komentirati optužbe protiv sebe, sve do osam mjeseci prije smrti, kad je izdao predivnu zbirku pjesama pod nazivom „Rođendanska pisma“. I to je bilo prvi put u 35 godina da je progovorio o svojoj ljubavi prema Plath. Anne Stevenson je napisala biografiju o Hughesu i citirala njegove riječi: „Nadam se da smo mi sami vlasnici svojeg života“. To je zapravo pitanje kojim se već godinama intenzivno bavim. Javne osobe nažalost nisu vlasnici svojeg života. Ljudi koji pišu o poznatim osobama na neki način kradu njihov život i te javne osobe prestaju biti „vlasnici“ svojeg života. To je apsolutna opasnost kad ste javna osoba – političar, pisac, muzičar, glumac ili što već. Svi smo svjedočili što se dogodilo Amy Winehouse. U jednom dokumentarnom filmu o njoj rečeno je da je postojao trenutak kad joj se još uvijek moglo pomoći, no taj trenutak je bio prije nego što ju je „posjedovao“ cijeli svijet. Nažalost, to je cijena slave. Javna osoba u jednom trenutku postaje vlasništvo cijelog svijeta. To je vrlo dramatičan, opasan, ali i fascinantan proces. S obirom na to da sam filozofkinja po struci i doktorirala sam na Sokratu, ta me tema niz godina fascinira. Upravo su Sokrata ubili ljudi koji su o njemu govorili. On je zapravo bio prva žrtva slave. Svi moji romani i sve moje filozofske knjige su upravo o tome. Napisala sam i mnoge tekstove o filozofiji ubojstva: kako su ubijeni John Lennon, Gianni Versace i drugi i zbog čega su njihovi ubojice smarali da ih posjeduju, odnosno imaju pravo suditi im.

Ljudi koji pišu o poznatim osobama na neki način kradu njihov život i te javne osobe prestaju biti „vlasnici“ svojeg života. To je apsolutna opasnost kad ste javna osoba – političar, pisac, muzičar, glumac ili što već.

Zaista sam željela bila „dobra sutkinja“ Tedu Hughesu jer sam smatrala da mu je učinjena velika nepravda tijekom života. Jako su ga napadali, naročito u drugom valu feminizma. Nazivali su ga ubojicom. No, nakon njegove smrti svima je polako postajalo jasno da možda to baš nije bilo tako. Čak je i Germaine Greer, poznata feministica, nakon Hughesove smrti izjavila „da smo od Plath napravile mučenicu jer smo trebale sveticu, ali smo također trebale i krivca i to je bio Ted Hughes“. Time je zapravo rekla ono što ja tvrdim, a to je da su njega žrtvovali jer im je trebao krivac za smrt Sylvije Plath.

Jeste li smatrali da se upravo žena treba zauzeti za Hughesa?

Da, trebala je žena biti ta koja će progovoriti u njegovo ime. Muškarcu (piscu) bi prigovorili da je očekivano da zauzme njegovu stranu. Trebala mu je žena da ga oslobodi njegovih grijeha. Da kaže da to što mu se žena ubila, nije njegova krivnja. Sylvia Plath je bila suicidalna i prije nego što je upoznala Teda Hughesa. Pokušala je već napraviti samoubojstvo koje je tada bilo usmjereno prema njezinoj majci, a kasnije prema mužu. Bila je autodestruktivna, opsjednuta samoubojstvom. Bila je kompleksna i teška osoba za zajednički život. A Hughes je bio vrlo strpljiv i predan njihovoj ljubavi i životu. Jedan drugome su pomogli da postanu vrhunski pisci.

Zašto Hughes do kraja života nije htio govoriti o Sylvijinom samoubojstvu? Zašto se nije htio braniti?

Znao je da je to besmisleno. Znao je da je zadnja osoba kojoj će bilo tko povjerovati. Osim toga, bio je preponosan da bi govorio u svoje ime i smatrao je da će se poniziti, ako se bude branio. Jedini način na koji se mogao braniti bilo je pisanje zbirke „Rođendanska pisma“, ali ni tada se nije branio, već je pisao o svojoj ljubavi prema Plath; o tome kako je bilo živjeti s njom, kako je bilo voljeti je, imati djecu s njom. Te pjesme nisu o njemu, nego isključivo o njoj. I to je sjajna poezija.

Više pročitajte u tiskanom izdanju Zaposlene…