Ivana Bodrožić: Cijeli sustav održava se na izrabljivanju žena

S našom poznatom spisateljicom Ivanom Bodrožić razgovarali smo o njezinu odrastanju, pisanju, odabiru karijere, rodnoj ravnopravnosti te mnogim drugim zanimljivim temama za koje je Ivana sjajna sugovornica

Spisateljica Ivana Bodrožić oglasila se na društvenim mrežama povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje ne bi li ukazala na bizarnu činjenicu: čim se počne približavati 18. studenoga, mediji odjednom pokažu interes za sve one koji su (ne svojom voljom) sudjelovali u tim traumama, pritom ne shvaćajući ili ne želeći shvatiti da na taj način ponovo provlače žrtve kroz traumu. Njezina objava izazvala je polemike sa svih strana. Neki su ju podržavali i čestitali joj na hrabroj objavi, dok su drugi osuđivali njezin pristup prema toj za nju vrlo osobnoj traumi. Ivana Bodrožić osim što je vrlo uspješna, nagrađivana i prevođena spisateljica, na neki je način postala javna osoba koja se ne libi reći što misli i ne propušta stati na stranu slabijih. Iako kaže da to ne radi zbog toga da „zamuti vodu“, tj. izazove polemiku, već zbog toga da ne dobije čir na želudcu, jer ne može prešutjeti nepravdu, ljudi poput nje daju nam nadu u to da nismo baš svi gurnuli glavu u pijesak, a pogotovo oni kojima je medijski prostor otvoren. Kada je riječ o položaju žena, vrlo je jasna u svojim stajalištima i u razgovoru s njom pomislila sam kako bi bilo sjajno da sve žene razumiju što Ivana govori, a onda i pokoji muškarac. Svijet bi bio drukčiji.

Iako kaže da osobe mlađe od 25 godina ne znaju za nju, Ivana je jedna od naših najpoznatijih suvremenih spisateljica koja je prije 15 godina romanom Hotel Zagorje stupila na našu književnu scenu na kojoj i danas, nakon 12 izdanih knjiga, suvereno stoji.

U stajalištima izrazito oštra, no u svakodnevnoj komunikaciji ljubazna, nježna i topla, Ivana je sugovornica za poželjeti. Razgovarale smo o njezinu djetinjstvu, putu prema karijeri spisateljice i odnosu prema pisanju, nagradama, inspiraciji, ravnopravnosti u društvu te knjigama koje preporučuje za čitanje.

Kakvo vam je sjećanje na djetinjstvo u Vukovaru? Kako pamtite to razdoblje do devete godine života kada ste otišli iz toga grada?

Moje djetinjstvo prije rata vjerojatno je bilo uobičajeno djetinjstvo sredine 80-ih godina prošlog stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije, no budući da se dogodio rat i da sam ja iz Vukovara otišla s devet godina, vjerojatno su ti događaji, i svi oni kasnije, predoznačili moje viđenje tog djetinjstva. Postoji mogućnost da ga ja idealiziram, na neki način na kakav ne bih da sam imala uobičajen način odrastanja. Jer kada je on uobičajen, onda još dugo vremena prema djetinjstvu osjećamo neki gorko-slatki okus. Zamjeramo svašta roditeljima, ne sviđa nam se naš zavičaj, ne sviđa nam se naša ulica, škola. No kasnije počinjemo prema djetinjstvu osjećati određenu melankoliju i možda sa životnim iskustvom, koje neminovno dođe, shvatimo da su naši roditelji radili najbolje što su mogli, da ipak nismo odrastali u tako lošim uvjetima i prorade neki sentimenti koji čine da se sve više vraćamo u zavičaj, u ulicu u kojoj smo odrasli i pokušavamo obnoviti kontakte s ljudima koji su činili dio našeg djetinjstva. Budući da ja to nisam imala, kao ni cijela jedna generacija ljudi koji su danas u srednjim godinama, čini mi se da smo svi mi skloni to djetinjstvo idealizirati, što je normalno, jer sve ono što je uslijedilo bilo je radikalno drukčije. Kada bih mogla napraviti neki eksperiment i pokušala odbaciti (koliko je to moguće) sve te kasnije uvjete, rekla bih da je moje djetinjstvo bilo jedno uobičajeno djetinjstvo, ispunjeno beskrajnim uzbuđenjima, kao što to djetinjstva jesu, zato što sve doživljavate prvi put. Mislim da je to najjača droga djetinjstva, jer se više nikada u životu ne vežemo za stvari na takav način i ne doživljavamo ih na takav način, nismo toliko opijeni stvarima koje nam se događaju kao kad ih prvi put iskusimo. I po tome je djetinjstvo posebno. Ima jedan sjajan citat američke spisateljice Wille Cather koju su pitali tko zaslužuje postati književni lik, na što je ona odgovorila da književni lik zaslužuje postati svatko tko je preživio djetinjstvo. Ta rečenica meni ima jako mnogo smisla, jer treba zaista preživjeti to djetinjstvo i ostati živ.

Dakle, ja se svojeg djetinjstva sjećam u uobičajenim slikama. Puno sam vremena provodila s bakom i djedom. To mi je možda neko najljepše sjećanje jer bake i djedovi imaju sklonost da budu popustljivi i da neprestano ugađaju. Taj dio djetinjstva koji sam provodila u njihovoj ulici, s prijateljima koje sam ondje imala, bio je neki prostor istraživanja (bez nadzora kao kad si s roditeljima) i uljuljkane sigurnosti. Meni je teško danas razlučiti upisujem li ja to u svoje djetinjstvo posljedično zbog rata koji se dogodio usred svega toga, ali poznavajući moje roditelje, imali smo uobičajen život koji je bio ispunjen uobičajenim problemima koji nas beskrajno nerviraju dok je sve normalno, kada nismo svjesni koliko nam je dobro. Iz današnje pozicije rekla bih da je to možda najperspektivnije doba u dugoj povijesti naše zemlje, i Hrvatske i bivše Jugoslavije, kada je mnogo djece imalo pravo na obrazovanje, kakve-takve materijalne uvjete, određena ljudska prava te slobodu od neprestane represije tehnologije, pritisaka i očekivanja, tako da je sve to zajedno nama djeci činio jedan koktel koji je bio jako dobar za odrastanje.

Sjećate li se u tim godinama o čemu ste razmišljali da biste željeli raditi jednoga dana? Jeste li pokazivali već neke sklonosti prema pisanju?

Dugo o tome nisam razmišljala. Nisam bila neki super đak u srednjoj školi, no voljela sam čitati otkad sam krenula u školu, to mi je bila baš opsesija. Blizu moje zgrade u Vukovaru nalazila se knjižnica i do nje je trebalo prijeći duplu punu crtu na cesti, tako da nisam smjela sama ići u knjižnicu zbog te ceste. Sjećam se da mi je mama govorila da ću, kad budem dovoljno velika, moći sama prelaziti tu cestu do knjižnice. Meni je to zvučalo kao stepenica do potpune emancipacije i oslobođenja, trenutka kada ću moći sama ići u knjižnicu, da me nitko ne požuruje i da ondje mogu provesti sat vremena, gledati i birati knjige. Činilo mi se to kao nešto nedodirljivo. Vjerujem da se tada stvorio neki zametak moje ljubavi prema književnosti. Bi li se ona drukčije razvijala u nekim drukčijim okolnostima teško mi je reći, ali moje najranije sjećanje na odrastanje jesu knjige, a naročito u vrijeme rata, kada sam bila u Zagrebu kao prognanica. Moram s vama podijeliti detalj koji mi je danas drag i sladak. Naime, u Zagrebu sam dobila nagradu Knjižnice grada Zagreba za „knjiškog moljca“, kao dijete koje je posudilo naviše knjiga u toj godini. Nije bilo ničega drugoga za raditi, a mene je čitanje izmještalo iz tog osjećaja straha, tjeskobe i čekanja koji nije izvirao iz mene, ali jest iz svih ostalih oko mene, odraslih. Mi smo kao djeca imali filter koji nas je čuvao, nismo bili svjesni onoga što se događa (to suočavanje dolazi tek kasnije), ali ja sam jako mnogo čitala u tom periodu. Bilo nas je osmero ili devetoro u tome malom stanu i bilo mi je nemoguće povući se u neki svoj svijet na drugi način osim uzeti knjige i čitati. Dakle, nisam razmišljala o tome što ću raditi u životu, ali sam negdje intuitivno birala književnost.

Završili ste studij filozofije i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Profesorica ste hrvatskog jezika, filozofije i logike, no nikada niste radili u struci.

Nisam, da. Počela sam pisati još za vrijeme fakulteta i prvi sam roman napisala još kao studentica. Dugo sam studirala, jer sam za vrijeme studija rodila dvoje djece. Tako da, dok sam završila fakultet, već sam se bila etablirala u književnom svijetu i objavila nekoliko knjiga, tako da me to odvuklo u profesionalnom smjeru bavljenja knjiženošću. Vjerojatno je to razlog zbog kojeg nikada nisam radila u struci.

U kojem ste trenutku znali da želite biti spisateljica?

Nisam dugo to znala, a i nisam imala takvih ambicija. To je sve došlo dosta spontano. Na fakultetu sam napisala knjigu pjesama i jako sam uživala u tome, a pri tome nisam razmišljala da bih mogla nešto napraviti s tom zbirkom. Tadašnji me dečko nagovorio da ju pošaljem na natječaj „Goran“ za mlade pjesnike. Pismo u kojem je pisalo da sam dobila nagradu dobila sam tek nakon tri mjeseca, tako da sam u međuvremenu već i zaboravila na to da sam poslala pjesme na natječaj. Oduševila me nagrada. A kada sam rekla mami da sam dobila nagradu za mlade pjesnike, ona je rekla: „To je sjajno. Ja samo ne bih voljela da završiš kao Vesna Parun.“ J To je valjda slika hrvatske pjesnikinje u glavama većine ljudi: sama, bolesna, sirota i napuštena, bez obzira na svoju genijalnost. No, šalu na stranu, nakon toga „Gorana“ počela sam samu sebe možda malo ozbiljnije doživljavati kao pjesnikinju, pa je to, recimo, bio trenutak u kojem sam pomislila da bih se mogla time baviti. Iako, još uvijek nerealno, jer smo mi odrasli u društvu u kojem je nas oblikovala svijest da nema ničega bez muke, bez teškog rada. I da ne možeš raditi nešto što te veseli, uživati u tome i još nešto i zaraditi. Tako da nisam gajila neke velike ambicije, a vrlo brzo nakon toga ostala sam trudna i sve je nekako palo u drugi plan. No, između dvije bebe napisala sam Hotel Zagorje.

Kada ste pisali Hotel Zagorje, o čemu ste razmišljali? Tko vam je dao vjetar u leđa? Je li vam netko rekao: „Možeš ti to, Ivana“?

Zapravo, nitko. Počela sam pisati roman kada je Klara imala godinu i pol dana. Zapravo sam ubijala vrijeme. Cijeli se svijet vrtio oko bebe, a ovo sve drugo odvijalo se između spavanja. I u nekom sam trenutku počela zapisivati neke fragmente sjećanja jer sam, ponukana time što imam bebu, pomislila (po prvi put svjesno) kako je moje djetinjstvo bilo jako neuobičajeno te kako bi bilo šteta da nešto ne zabilježim, iako je dio tog djetinjstva bio traumatičan. No, kako odrastamo, tako zaboravljamo, pa sam počela zapisivati neke fragmente sjećanja, ali nisam bila svjesna da pišem roman. Tek nakon 30-40 kartica postala sam svjesna da pišem knjigu. Onda sam zaključila da mi treba glavni lik, fokalizator – kako se to kaže u književno-teorijskom jeziku – junakinja kroz čije ćemo srce osjećati i kroz čije ćemo oči gledati. Shvatila sam da pišem prozu i da izgleda da imam daha za to jer nisam bila uvjerena da mogu. Tako da sam se vratila na početak romana i bilo mi je najprirodnije da izaberem junakinju koja ima devet godina jer mi je to bilo blisko sjećanje. Tada sam počela pisati roman. I beskrajno sam uživala dok sam ga pisala. Ta me priča gonila dalje. I ona jest većinom autobiografska, ali ne sasvim jer sam bila svjesna da pišem knjigu. Nešto se čudno tada s tim mojim vremenom događalo, jer danas, kada imam puno više vremena, treba mi više motivacije, više pripreme. A tada sam znala da imam dva slobodna sata (između pelena, hranjenja i spavanja) i da u ta dva sata moram pisati ako želim pisati. I to je pisanje držalo moj mozak u „drugoj brzini“, da nije samo u leru između dojenja i spavanja i tih „malih-velikih“ potreba. U jednom sam trenutku dala Romanu Simiću, svojemu tadašnjem mužu koji je urednik i pisac, da pročita sve što sam napisala i on me potaknuo da završim roman te nađem urednika i izdavača. Jako mi je prijalo pisanje i osjećala sam se da opet imam sebe i da se nisam potpuno utopila u majčinstvu i malim bebama. Tako da sam sama sebe možda najviše motivirala da pišem.

Imate li neku tipičnu američku priču kako ste odnijeli rukopis na više izdavača i da su vas svi najprije odbili?

Da, apsolutno. Slala sam ga najprije na VBZ-ov natječaj za najbolji roman i nisam ušla ni u uži izbor od deset. Poslije je Boško Zatezalo (vlasnik VBZ-a, op.a.) govorio o tome kao o najvećoj grešci VBZ-ove nagrade. Zatim sam otišla k Seidu Serdareviću u Frakturu, koja je tada bila mala izdavačka kuća, i on mi je rekao da je to njemu OK, ali da bi on dosta toga mijenjao, a ja sam rekla da ne mijenjam ni zareza. Ali evo, neki sam dan imala promociju Hotela Zagorje koji je ponovo izdan u Frakturinoj nakladi Bodoni kao klasik. I Seid je na promociji rekao da je bio mlad i neiskusan kada je prvi put dobio Hotel Zagorje u ruke. Prepričao je pred publikom naš tadašnji susret i kako mi je rekao da bi on dosta toga mijenjao, ali da sam i ja bila mlada i neiskusna i da sam mu rekla da ne želim ništa mijenjati. Tako da smo se svi dobro nasmijali toj priči. No, da se vratim na pitanje, otišla sam u još jednu izdavačku kuću u kojoj su željeli mijenjati naslov romana jer su smatrali da je Hotel Zagorje loš te da bi se ratna priča trebala ublažiti, no ja sam i njima rekla da ne želim ništa od toga mijenjati. Bila sam jako tvrdoglava. I nakon tih nekoliko pokušaja otišla sam u Profil Dragi Glamuzini koji je odmah rekao da je to njemu odlično i da bi volio izdati taj roman. Bilo je, naravno, uredničkih intervencija, jer je urednik nužan svakom rukopisu i spašava vas od toga da ne objavite hrpu gluposti, ali on suštinski nije ništa mijenjao. On je to zaista prepoznao kao nešto što ima smisla. I vrlo brzo nakon što je knjiga izašla, doživjela je vrlo lijep prijam i kod publike i kod kritike. U jednom sam trenutku bila dosta uzdrmana kada me nekoliko izdavača odbilo, ali zaista sam uživala u pisanju te knjige da sam tada pomislila – pa što i ako ju nitko ne objavi. Ali i to je pouka za život – da treba ostati dosljedan sebi ako osjećaš da je to što radiš za tebe dobro, koji god ishod bio. I ne treba podilaziti drugima pod svaku cijenu.

U jednom ste intervjuu citirali poljskog pisca Czesława Miłosza koji je rekao da „kada se u obitelji rodi pisac, onda je s tom obitelji gotovo“. Zanima me tko se u vašoj obitelji najviše buni na vaše pisanje.

Sve sam ih opljačkala koliko sam god mogla. Moja je mama, mislim, traumatizirana iako je već navikla, jer mi je nedavno, kada smo pile kavu i razgovarale, u nekom trenutku rekla: „Hej, molim te, nemoj to staviti u knjigu.“ Ali što mogu? Ako mi netko da neki biser, ne mogu se kontrolirati, moram ga ukrasti. J To ne znači da ću tu rečenicu staviti u usta stvarnoj osobi, ali netko će u mojoj nekoj knjizi to izgovoriti, u to možete biti sigurni. Možemo se mi šaliti oko toga, ali činjenica jest da mi autori crpimo građu iz svijeta koji nas okružuje, a to su naši najbliži. Tu ima nekoliko slojeva kako se to može raditi. Nećete, naravno, to napraviti tako da nekoga opanjkate. No, tu postoji još jedan moment: ako pišete o nekomu drugom, onda morate biti pošteni i pisati i o sebi na isti način, jer to je preduvjet da bi netko tko čita dobio širu sliku priče koju želite ispričati. Možete staviti scenografiju u srednji vijek ili na neki drugi planet, ali ako pišete o vezama unutar obitelji ili gubitku ljubavi, vi crpite to iz sebe jer nemate to odakle crpiti nego iz sebe, ako želite da bude autentično. Naravno da to možete preraditi, zamaskirati u neku drugu scenografiju, ali autentičnost se osjeti i ako ju niste unijeli u priču, vama neće biti stalo do tog teksta, a ako nije stalo vama, neće biti ni vašim čitateljima. To je taj X-faktor koji se teško može teorijski-književno objasniti, ali ga mi itekako osjećamo. Tako da su moji bližnji već navikli. Doduše, djecu nije briga. Mi smo nekada bili prisiljeni znati tko su suvremeni hrvatski i jugoslavenski autori. Danas djeca to ne znaju, osim ako im baš netko nije za lektiru. A ja, što je najbolje, jesam. U izbornoj. Moja su mi djeca jednom rekla (i oboje su se složili) da im je najgore kada nekomu moraju reći čime se ja bavim. „Pa zašto najgore? Ima puno gorih stvari od toga da ti je roditelj pisac“, pitala sam ih naivno, a oni su mi odgovorili: „Zato što kad god nekom kažemo da si spisateljica, nitko nikada nije čuo za tebe, pa te moraju guglati.“ Meni je to bilo smiješno, ali svjesna sam da za mene nije čuo nitko tko je mlađi od 25 godina. I onda kada me guglaju, razočarani su jer nisam J. K. Rowling. Tako da, što se tiče obitelji, mama jedina pati, ali zapravo je i njoj sad već svejedno, tj. razumije da je to normalno. Ali bez njezinih priča teško da bi moja književnost uopće postojala.

Zaista?

Da, uvijek smo jako puno razgovarale. Pričala mi je o ljudima, o njihovim životima, što se komu dogodilo. Za pisanje je jako važno i čitanje, nema jednoga bez drugoga. Stephen King u svojem priručniku ima genijalnu rečenicu: „Ako nemate vremena za čitanje, nemojte se hvatati pisanja.“ I zaista je tako. Cijeli imaginativni svijet, vokabular, način na koji gradite fabulu, jezik i ostalo, preuzimate iz knjiga koje ste pročitali. Ne preuzimate to iz studija književnosti ili kroatistike, već iz dobrih knjiga. Druga razina iz koje crpite jest život, kada imate u životu nekoga tko vam priča priče, jer uz te priče rastete, patite, počinjete razumjeti neke stvari. Važno je razgovarati s djecom na način da im govorite o drugim ljudima. Obiteljske priče o babama, djedovima, strinama, stričevima, tetkama, važne su. Do moje 20. godine to mi je bilo dosadno, ali nakon toga postalo mi je jako zanimljivo i zato vam kažem da je moja mama zaslužna za tu moju strast da pokušam nešto o nečemu ispričati.

Kad smo već kod moje mame, moram vam ispričati još jednu zgodu. Nedavno je u Frakturi održana promocija Hotela Zagorje, izdanja koje je izašlo u Bodoniju koje sam ranije spomenula, i kažem ja svojoj mami: „Hoćeš li doći na promociju Hotela Zagorje u knjižaru Fraktura?“ A moja će mama na to: „Što nije to već bilo?“ „Je, mama, prije 15 godina. Ovo je sad novo izdanje.“ A ona će na to: „Pa hoće li biti nešto novo u knjizi?“ „Pa neće, mama, sve je isto, samo novo izdanje.“ A ona kaže: „Mrak pada rano, zima je, ne mogu.“ Eto, to vam je moj status u mojoj obitelji. J Ali ja sam OK s tim. To je zdravo.

Poezija i proza. Kažete da za prozu treba puno veća radna disciplina.

Koliko ima pjesnika, toliko ima i pjesničkih svjetova. Mi danas ne moramo pisati sonete ili vezane stihove, možemo pisati slobodno, ali u nekom osjećaju i stilu mora biti jasno što se želi reći. Pjesma nastaje puno spontanije, ona nastaje u kraćem vremenu, ona je više kao neki emocionalni uvid u vaše trenutno stanje koje pokušavate uobličiti nekom slikom. Čak i kada radite na pjesmi, neće vam uzeti više od jednog dana. Možete se vi njoj vraćati i kasnije, ali taj vremenski ulog i ulog truda ne mora biti toliko dug ni znatan. A kada pišete prozni tekst, morate mu se svakodnevno vraćati. Kod mene roman traje dvije do tri godine, jer najprije istražujem pola godine ili godinu pa pišem sinopsis, za što mi treba najviše vremena, pa tek krećem pisati roman. Pa mu se vraćam, jer ono što sam napisala na 33. stranici mora imati veze s onim što sam napisala na 133. stranici, inače nije dobro. Morate imati snažnu motivaciju, ne možete sve držati u glavi cijelo vrijeme i zato se morate kontinuirano vraćati tom tekstu i ponekad je to više matematika, a manje inspiracija. Naravno da inspiracija mora postojati, ali rad je na romanu rudarenje. I nekada vam se ne da sjesti za stol i vratiti se tom tekstu. A kada pišete zbirku poezije, ako ne napišete nijednu pjesmu dva mjeseca, neće se primijetiti da je prošlo toliko vremena kad napišete sljedeću. Pjesme mogu funkcionirati neovisno jedna od druge i kada pripadaju istoj zbirci. U romanu poglavlja moraju biti povezana, morate biti ista osoba. Tako da je iz moje perspektive zahtjevniji rad na romanu nego na poeziji i vjerujem da će vam isto reći većina pisaca.

Što je vama draže od ta dva procesa?

Ja sam neprestano u različitim stanjima i čini mi se, recimo, da godinu dana cijeli svijet vidim u stihovima. Takav je to neki period i onda me to pusti pa pišem prozu. I tako u krug. Rekla bih da mi zbirka pjesama dođe kada sam emocionalno spremna uvidjeti neke stvari i onda se one oko mene namještaju pa onda o njima pišem. Proza mi se događa kada želim raspisati nešto, kada imam problemsku priču koja me opsjeda dovoljno dugo.

Kratke priče, poput vaše Fikcije, nešto su treće?

Priče su drukčije, njih opet možete pisati neovisno jednu od druge, ali postoje razlike između zbirke u kojoj sve priče koje ste pisali u različitim fazama života skupite u jednu knjigu, ili zbirke poput Fikcije u kojoj su priče povezane. Imate likove koji prelaze iz jedne priče u drugu. Ja sam tu knjigu pisala sličnije romanu, jer sam bila koncentrirana na to da priče funkcioniraju kao jedan zatvoreni svijet.

Koliko ste dugo pisali roman Sinovi, kćeri?

Pisala sam ga tri godine, s time da sam prvu godinu najviše istraživala jer sam se bavila iskustvima koja nisu moja. Glavna je junakinja žena koja je paralizirana i leži u krevetu te se nalazi u jednome medicinski drukčijem stanju od uobičajenog i trebalo mi je puno vremena da se odvažim pisati o tome, da uđem u taj svijet i da pročitam sve što mogu o sindromu zaključane osobe, ali i da pronađem osobu s kojom mogu razgovarati o tome i koja će mi pomoći.

Gospođu Ivančicu.

Da, predivnu gospođu Ivančicu. Na kraju sam otišla k njoj i odnijela joj knjigu da ju pročita. Pročitala sam tekst o njoj u novinama i vidjela da je napisala knjigu o sindromu zaključane osobe koji je i sama proživjela. Knjiga se zove Zaključana. I to nije roman, to je njezino svjedočanstvo perioda kojega se ona sjeća od trenutka kada je shvatila da se budi iz kome do oporavka do kojeg je uspjela doći. Tu je knjigu napisala kada se dovoljno oporavila. Naručila sam dakle tu njezinu knjigu, pročitala ju i javila joj se. Razmijenile smo jako mnogo mailova dok sam pisala roman. Onda je došla korona pa nisam mogla k njoj u posjete jer živi u staračkom domu. Kad je knjiga izašla, otišla sam do nje i odnijela joj knjigu. To je bilo nezaboravno iskustvo koje mi je književnost donijela, sigurno jedno od najsnažnijih. Nas dvije sjedile smo pola sata, gledale se i plakale. Ne znam čime bih se drugo mogla baviti u životu da doživim tako nešto. Meni je bilo jedino važno što će ona reći. U romanu to uopće nije ona, ali taj svijet koji je ona uspjela otvoriti dijeljenjem svojeg iskustva i ta njezina spremnost, meni je to toliko bilo dragocjeno i dirljivo da mi je zaista bilo najvažnije kako će se ona osjećati dok bude čitala roman. Kao i to kako će se osjećati ljudi koji su prošli put potpuno omražen 2018. godine kada se ratificirala Istanbulska konvencija, dakle ljudi koji su transrodni. To dvoje bilo mi je najvažnije. Zato sam tako dugo istraživala prije negoli sam uopće počela pisati, a na kraju je i uređivanje jako dugo trajalo. Mislim da sam cijeli tekst prošla osam puta nakon što sam ga završila, zajedno s urednicom i lektoricom. Tako da taj proces pisanja romana traje dugo kada gradite neki svijet od nule, od početka, kad to nije vaše iskustvo. U neku ruku, naravno, jest, jer sam taj roman pisala potaknuta nekom svojom neshvaćenošću, tj. paraliziranim stanjem, gdje sam se osjećala izdvojeno, gdje me nitko ne razumije, ali sam transferirala ta iskustva, koja nisu moja, u priču koja mi se činila da može biti univerzalna ako ju pokušam ispričati nekim suosjećajnim jezikom i s idejom da smo svi mi puno sličniji nego što mislimo. Iako inzistiramo na tome da smo jako različiti. Možda neki pisci pišu drukčije, ali sam, primjerice, razgovarala s Kristianom Novakom koji mi je rekao da je roman Ciganin, ali najljepši pisao sedam ili osam godina. Jako je puno istraživao. Kada netko kaže: „Ja napišem sve iz glave“, mislim da se to vidi. Kao i što se vidi kada netko piše na način da puno istražuje i ulaže puno truda u pisanje. I to se na kraju isplati. Ne mislim pri tome financijski ili u prodanim primjercima, već u smislu da se isplati za pisca, jer svaki roman koji sam napisala naučio me puno stvari, donio mi u život divne ljude i divna iskustva, tako da se sva muka zaboravi. Ne mogu zamisliti bilo što bolje što bih mogla u životu raditi, od pisanja.

Dobili ste najprije „Gorana“ pa „Kiklopa“, „Mešu Selimovića“, „Ranka Marinkovića“, a i neke strane nagrade. Koja vam je najdraža?

Osim Nobelove, koju još nisam dobila. J  Ja u ovim godinama inkliniram više financijskim nagradama. Šalim se, naravno. Sve su mi nagrade drage i svaka mi laska, ali ono što je sigurno posebno jest kad dobiješ međunarodnu nagradu. Jer, jako smo malo društvo i tržište i nekada te nagrade ovise, naravno, o vašemu književnom radu, ali i o simpatijama žirija, odnosima i sl. Tako da to nije baš lakmus-papir za „knjigu godine“ ili sl. Međutim, kad izađete iz svoje zemlje i kad imate dobrog prevoditelja ili prevoditeljicu i dobijete nagradu, onda to bude sjajno, jer onda zapravo vidite kakvo je vaše umijeće i koliko uspijevate na nekoj univerzalnoj razini doći do publike. Naglasila sam važnost prevoditelja jer, recimo, nagrada koju sam dobila od EBRD-a za Sinove, kćeri dijeli se ravnopravno između spisateljice i prevoditeljice. Jedno je kad ste uspješni u svojoj maloj zemlji gdje većinu svojih čitatelja poznajete, a drugo je kad dođete u Italiju i čitatelju je svejedno jeste li bili u ratu i je li vaša biografija stvarna, već ih samo zanima hoće li im ta knjiga „držati vodu“, hoće li ih zainteresirati, je li to dobro napisano i ima li to smisla u vašem životu. Kada dobijem nagradu u inozemstvu, to baš ima težinu i onda pomislim: stvorila sam svijet s kojim sam uspjela ispričati neku priču koja se ne tiče samo mene nego i svih ljudi koji mogu čitati i osjetiti nešto što imamo zajedničko, pa čak i uz jezičnu barijeru, tj. prijevod. To je jedan predivan telepatski rad. U jednom trenutku vaše riječi i misli netko čita, vi nekomu ulazite u glavu i imate mogućnost komunicirati s tom osobom čak i ako ne poznajete njegov ili njezin jezik. Dogodilo mi se to nekoliko puta i to mi je baš lijep osjećaj. Imam divnu prevoditeljicu za engleski jezik, Ellen Bursać, koja je sjajna u svojem poslu i dijelom zaslužna za moju recepciju u inozemstvu.

Rado govorite o potrebi i važnosti rodne ravnopravnosti u društvu. Zanima me u kojem ste trenutku otkrili da je to za vas važna tema?

Možda u trenutku kada sam postala mama i kada sam preuzela na sebe čitav teret opsluživanja i održavanja, kao i psihološki teret kompletne brige za jednu zajednicu. Možemo mi govoriti o tome da su danas i muškarci osviješteni u nekoj mjeri, no ja bih rekla da je to još uvijek jako daleko od ravnopravnosti, pa čak i neke koja je približna. U jednom sam trenutku shvatila da je moj život nepovratno promijenjen time što sam postala mama. Promijenjen je i muškarcima, ali ne na isti način. Oni u velikoj mjeri nastavljaju raditi što su radili do tada i ponašati se kako su se ponašali prije te uzimati vrijeme i prostor na način na koji su to radili i prije. Cijeli odrasli život svjesni smo toga da se žene percipira kroz rodnu prizmu, pa i kad imaju 12 godina. I sve je to do neke mjere podnošljivo jer odrastamo u ovo moderno doba u kojem nas uvjeravaju da možemo birati, da imamo mogućnost imati karijeru i sve ostalo što želimo, međutim kada dobijemo djecu, shvatimo da imamo jako malo toga birati i da je naš prostor dramatično sužen. I shvatimo da to nije borba protiv partnera i djece. Mi se zapravo borimo protiv sistema koji se održava na izrabljivanju žena. Mi svi živimo zahvaljujući tomu što su žene izrabljivane, što se brinu za djecu, starije, bolesne, što peru, kuhaju i sl. Čak i u razvijenim europskim zemljama 65 % kućanskih poslova i dalje obavljaju žene, a kod nas je taj postotak još i veći. I mi se svi pravimo da je to u redu i tako živimo. Povremeno puknemo, ali to su „kućne histerije“. Tako da kad me pitate u kojem sam trenutku shvatila važnost borbe za rodnu ravnopravnost, to je sigurno bio trenutak kad sam dobila svoje prvo dijete.

Izjavili ste jednom da žene u vašem poslu ne mogu baš reći sve što žele ako ne žele biti isključene, da ipak moraju katkada pognuti glavu. Meni se čini da ste vi danas u poziciji u kojoj zaista možete reći ono što želite. Imate prodane knjige iza sebe, pita vas se za mišljenje, zove vas se u emisije i teško da će vas netko samo tako otkazati. Osjećate li vi da je tomu tako?

Ne znam, zapravo. Ja nekako funkcioniram, što se kaže, „ili iz lakta ili iz želudca“. Ovisi kakva je situacija, a onda se poslije vadim iz problema u koje moguće upadnem. Ne govorim ja stvari namjerno ili smišljeno kako bih izazvala neku polemiku ili provocirala, već govorim jer ne želim dobiti čir na želudcu. Ne mislim da imam poseban status, ali činjenica je da on, ako postoji, ima svoju cijenu. To dokle sam došla i kako sam došla ima veze s time da sam tijekom svojeg pisanja bila otkazivana na neke načine, bila u policiji na razgovoru i dobivala različite prijetnje, što mi se i danas događa. Ali ja ne želim od toga raditi dramu jer ne želim ohrabrivati takav način komuniciranja i ne želim davati na važnosti tim ljudima. I to je jedna usamljenička pozicija koja možda izvana izgleda kao da imam neki status, ali ponavljam, to ima svoju cijenu i dolazi uz određena odricanja. Ja nikada nisam bila zaposlena, nikada nisam imala sigurnost u životu. Sve što sam radila, radila sam za svoj račun i na svoju ruku. To je ponekad jako neizvjesno jer ima perioda kada je super, a ima perioda kada baš i nije super. Ali to opet donosi slobodu da možete reći što želite jer nemate nekoga tko će vam reći: „Sada ćeš dobiti otkaz ako nastaviš tim putem.“ Možda nećete imati posla, ali nećete dobiti otkaz.

Mislim da je vrijeme odlučujući faktor. Kada dovoljno dugo ustrajete u toj svojoj poziciji, tada postajete netko čije mišljenje ima integritet.

Sjećamo se svi slučaja Ferić/Šustić na Vrisku. Nekako nije bilo ugodno.

Kad spominjete taj slučaj, moram vam treći da sam nakon te situacije dala neki svoj doprinos cijeloj priči. Naime, napisala sam zajedno baš s kolegom Zoranom Ferićem priručnik o kreativnom pisanju u deset lekcija, koji se tiče lika, dijaloga, zapleta i svih segmenata književnog teksta koji su važni. Mi smo tomu pristupili na različite načine, što daje određenu draž toj knjizi. I dok je trajao proces pisanja tog priručnika, dogodila se ta sporna promocija na Vrisku nakon čega sam inzistirala da moj dio priručnika ima 11 poglavlja. I to moje 11. poglavlje zove se Žena, djevojka, drugo. Nazvala sam ga prema knjizi Bernardine Evaristo. Željela sam napisati dodatno poglavlje koje govori o patrijarhatu i upravo o tome što se dogodilo te kako muškarci koji pišu o ženama nisu svjesni na koji način pristupaju likovima. To je bio neki moj obol i statement vezan uz tu situaciju. Htjela sam naglasiti da nije isto pisati iz ženske i iz muške pozicije, pogotovo ne iz muške pozicije o ženama. I tu treba dati unijeti malo više suosjećanja i svijesti o sebi samome, a tek onda o svijetu u kojem živimo.

Volimo vaše preporuke za knjige. Što biste nam preporučili od knjiga?

Listanje kupusa Igora Beleša, recimo. To je po mojem mišljenju najbolji roman koji je napisan o ratu u Hrvatskoj. Riječ je o petorici klinaca koji pokušavaju riješiti misterij. Počinje rat i iz razreda nestaju Srbi i ta grupa djece oformljuje mali detektivski tim kako bi riješili taj misterij. Knjiga je smiješna, zabavna, luda, a onda kreće drama. Na kraju romana plakala sam, ne sjećam kad sam posljednji put tako plakala. Hena Com je izdavač. Preporučila bih Richarda Powersa s romanom Iznad svega od Frakture. Powers je 2019. dobio Pulitzerovu nagradu za taj roman, a i njegov roman Odivljenje također je jako dobar.

Razgovarala: Ana Gruden, Foto: Maja Bota