Slavljenje ženskog doprinosa muzejskoj struci
Izložba Historija zaborava donosi do sada malo poznatu i nedovoljno priznatu priču o ženama koje su u prvoj polovici 20. stoljeća radile u zagrebačkim muzejima
Bile su to prve kustosice, restauratorice, dokumentaristice i istraživačice – žene koje su, unatoč brojnim društvenim i institucionalnim preprekama, ostavile dubok trag u razvoju hrvatske muzeologije, etnologije i kulturne antropologije. Njihove priče pokazuju koliko je ženski doprinos kulturnim institucijama bio važan, iako su same žene nerijetko ostajale na margini službene povijesti.
Izložba je potaknuta otkrićem šokantnog pisma iz 1931. godine koje je ravnatelj Arheološkog muzeja Viktor Hoffiller uputio Ministarstvu prosvjete. U njemu omalovažava svoju kolegicu, pjesnikinju Doru Pfanovu, koristeći se medicinskom terminologijom kako bi diskreditirao njezine profesionalne sposobnosti. To je pismo postalo simbol šireg sustava institucionalne diskriminacije i povijesti mobinga, ali i početna točka istraživanja koje je iznjedrilo ovu izložbu.
Dokumentima i osobnim pričama izložba otkriva svakodnevne borbe žena koje su radile u vremenu kada su se njihove kompetencije sustavno dovodile u pitanje. Njihova imena vraćamo iz zaborava, a njihov rad predstavljamo kao temeljnu nit muzejske i kulturne povijesti Zagreba i Hrvatske.
Tko su bile žene koje su u međuratnom razdoblju ušle u muzeje i znanstvene institucije? Kakve su bile njihove sudbine, i što nam govore o položaju žena u kulturi tog vremena? Izložba Historija zaborava predstavlja 14 pionirki koje su djelovale u zagrebačkim muzejima – Arheološkom muzeju, Etnografskom muzeju, Hrvatskom školskom muzeju i Muzeju za umjetnost i obrt – u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Iako su često bile ograničene na poslove koji su se smatrali „prikladnima za žene“, poput obrade tekstila ili ilustracije, svojim su znanjem i radom oblikovale identitet hrvatskih muzeja.
Biografije žena poput Klotilde Cvetišić, Zlate Šufflay, Tereze Paulić i Antonije Tkalčić Koščević otkrivaju kako su se snalazile u društvu koje ih nije uvijek prepoznavalo kao ravnopravne stručnjakinje. Posebno je dirljiva priča Jelice Belović-Bernadzikowske, iznimne stručnjakinje koja, unatoč svojem znanju i radu na muzejskim zbirkama, nikada nije uspjela dobiti stalno zaposlenje. Njezina sudbina simbolizira širi obrazac institucionalnog odbacivanja žena.
Izložba ne prikazuje samo priče o uspjesima, već i o neuspjesima, otporima i preprekama koje su oblikovale živote prvih muzealki. Ona je poziv na prepoznavanje i vrednovanje ženskih doprinosa kulturnoj baštini i istovremeno kritički pogled na mehanizme zaborava u institucionalnoj povijesti.
Izložba Historija zaborava nije samo priča o ženama koje su djelovale u muzejima – to je i promišljanje o tome kako su žene tijekom povijesti bile percipirane, vrednovane i često zaboravljane. Naslov izložbe igra se dvosmislenošću riječi histerija i historija, čime se otvara prostor za višeslojnu interpretaciju: od medicinskih i psiholoških stereotipa do kulturno-povijesnih i društveno-kritičkih značenja.
Pojam „histerija“ dugo se rabio kao sredstvo za diskreditaciju žena – posebno onih koje su se usudile javno djelovati, biti obrazovane, ambiciozne ili jednostavno „drukčije“. U kontekstu muzeja, žene su često bile tretirane kao privremene suradnice, čija je prisutnost uvjetovana mišljenjem nadređenih – najčešće muškaraca. Optužbe za „živčane bolesti“, „neprikladnost“ ili „nestabilnost“ nisu bile medicinske procjene, već alat za održavanje hijerarhije i moći.
S druge strane, riječ „historija“ u naslovu označava povijest koja je žene izbrisala, zanemarila ili umanjila njihov doprinos. Ova izložba suprotstavlja se tom zaboravu – vraća žene u povijesni narativ i pokazuje koliko je njihova prisutnost bila ključna za razvoj kulturnih institucija.
Važno je istaknuti da je Historija zaborava prvi zajednički projekt četiriju zagrebačkih muzeja: Arheološkog muzeja, Etnografskog muzeja, Hrvatskog školskog muzeja i Muzeja za umjetnost i obrt. Ta je suradnja omogućila sveobuhvatniji pogled na temu i povezivanje raznovrsne građe, znanja i iskustava. Ujedno, projekt simbolično ispravlja povijesnu nepravdu – okupljajući institucije koje su nekada bile mjesto profesionalnih prepreka, sada kao platformu za priznavanje i slavljenje ženskog doprinosa muzejskoj struci.
