Ivana Paradžiković: Četvrtkom se dogodi tektonski poremećaj
Urednica tv-emisije „Provjereno“ govori o 12 godina uspješnog trajanja, pričama koje ih inspiriraju, pritiscima, adrenalinu, ali i o tome što joj znači njezin posao
Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Nova TV
Već 12 godina svakog četvrtka istraživačka emisija Nove TV „Provjereno“ donosi nove priče, otkriva probleme u društvu, ali i afirmira lijepe stvari koje se svakodnevno događaju. Urednica emisije Ivana Paradžiković poznato je televizijsko lice koje publika voli i kojem vjeruje.
Nakon više od 550 emisija, kaže Ivana, teško je izdvojiti priloge koji su bili najzanimljiviji, no u zadnje je vrijeme svakako najviše prašine podigao prilog u kojem je tajnica Damira Škare svojeg šefa optužila za seksualni napad. O tome se priča već mjesec dana, a upravo je nakon emitirane najave emisije cijela stvar pokrenuta i Škaro je završio u pritvoru.
Ivana Paradžiković odrasla je u Vojvodini, odakle je početkom rata otišla s obitelji u Njemačku kao izbjeglica. Dvije godine provedene u njemačkoj školi nisu joj ostale u lijepom sjećanju jer, kaže, djeca su za njima (izbjeglicama) vikala po hodnicima, a njoj nije bilo jasno zašto bi joj se netko rugao, kad je bila pametna i odlična učenica. No, taj joj je period, zaključuje, pomogao da u životu želi više i bolje za sebe, pa danas što god radila, misli da može bolje jer negdje duboko u sebi još uvijek dokazuje toj djeci da je bolja od njih. Nakon dvije godine provedene u Njemačkoj, obitelj se seli natrag u Hrvatsku, u Kutinu gdje je Ivana završila osnovnu i srednju školu.
U Zagreb ste se doselili zbog studija novinarstva. Kada se shvatili da želite biti novinarka?
Oduvijek sam znala da želim biti novinarka. Moj djed je bio jako autoritativan, svi su ga se u selu bojali. Kad je počinjao Dnevnik, u kući morala je biti grobna tišina. Ako smo mi djeca gledali neki film, on bi došao i prebacio program na Dnevnik i nitko se nije usudio proturječiti. To je bilo ratno vrijeme i bilo je važno dobivati informacije, pa smo i mi mali shvaćali važnost informacija koje donosi Dnevnik. I gledali smo vijesti skupa s njim. Njegova je velika želja bila da jedna od njegovih unuka bude novinarka. Nažalost, umro je kad smo se doselili natrag u Hrvatsku i nije dočekao da mu se želja ostvari. Vjerujem da bi danas bio ponosan na mene.
I znali ste od početka da želite biti baš televizijska novinarka?
Željela sam biti istraživačka novinarka, to mi se svidjelo. Pri tome, nije mi bilo važno hoće li to biti televizija, tisak ili radio. Znala sam samo da mora biti istraživačko novinarstvo. Čak na fakultetu nisam odabrala televiziju kao smjer, nego tisak J
Kako se onda dogodilo da ste završili na Novoj TV?
Na fakultetu smo dobili zadatak da napravimo prilog, a tema je trebala biti vezana za neku multinacionalnu kompaniju. Snimila sam prilog o restoranu brze hrane jer sam naišla kod njih na poplavu u kuhinji i menadžer me pustio unutra da to snimim. Bila je to grozna slika jer se kanalizacija razlijevala po podu, a oni su gore pripremali hranu. Tu sam snimku pokazala svojem profesoru koji se oduševio i rekao mi da je ponudim nekoj od televizijskih kuća. Došla sam na Novu TV i pokucala na vrata tadašnjem direktoru Branku Vukšiću. On je pogledao prilog i nasmijao se. Naravno da nije pustio prilog, ali sam mu se svidjela, bila sam mu simpatična, pa mi je ponudio da se ostanem „muvati“ po redakciji i učiti. I tako sam se doslovce muvala po redakciji i pokušavala što više naučiti. Urednica me je u jednom trenutku poslala da napravim prilog; možda više zbog toga da mi da neki zadatak, nego što je imala velika očekivanja od priloga. Ali ja sam odlično odradila zadatak i to je bio prvi put da je moj prilog emitiran.
Mnogo sam radila u to vrijeme, nekoliko poslova odjednom jer sam morala zarađivati, da bih mogla studirati. Radila sam ujutro u tiskari, popodne na Novoj TV (bez honorara), a navečer primjerice, u garderobi Future Shock partyja. Zato me danas iznenadi kad vidim klince koji dođu raditi na televiziju, pa odmah traže slobodne dane, veću plaću, bolje uvjete… Sjetim se u kakvim smo vremenima mi radili i bili smo sretni što uopće možemo učiti.
Kasnije ste prešli na RTL.
Tadašnji direktor programa na Novoj TV Siniša Bevanda jednom mi je prikom rekao: „Kad ja budem odavde odlazio, ti ćeš biti prva koju vodim sa sobom“. Tako je i bilo. RTL je došao u Hrvatsku i Siniša je prešao k njima, a ja skupa s njim. Bila sam među prvih 15 zaposlenika RTL-a Hrvatska, sjedili smo u stanu na Zrinjevcu, imali smo mentore koji su došli iz Njemačke i učili posao. Na RTL-u sam provela tri-četiri godine i nakon toga se vratila na Novu TV.
Kako je došlo do vašeg povratka na Novu TV?
Budući da sam uvijek kukala kako se želim baviti istraživačkim novinarstvom, jedna kolegica koja je radila sa mnom na RTL-u prelazila je na Novu TV i spomenula da Nova TV planira raditi baš emisiju kakva mene zanima, a to je današnje „Provjereno“. Došla sam opet na vrata, ovaj put Ivi Gačić, i ostavila joj DVD sa svojim prilozima. Prijateljica me čekala u kafiću preko puta ceste i sjećam se da nisam još ni cestu prešla do kafića, kad me Iva nazvala da se vratim k njoj u ured. S vrata me je pitala: „Kada nam dolaziš?“ I evo me otada na Novoj TV već 12 godina.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Zaposlene….
