Leila Slimani: Ne želim živjeti onako kako drugi od mene očekuju
Poznata i nagrađivana marokansko-francuska spisateljica govori o pisanju, majčinstvu i odlukama koje je u životu donijela
Razgovarala Ana Gruden
Fotografije: Tomislav Smoljanović
Za vrijeme Festivala svjetske književnosti, koji organizira izdavačka kuća Fraktura, prvi put u Zagrebu (i Hrvatskoj) gostovala je Leila Slimani, francuska i svjetska književna zvijezda.
Leila Slimani rođena je u Rabatu u liberalnoj građanskoj obitelji. U Rabatu je pohađala francuske škole, a sa 18 godina preselila se u Pariz na studij političkih i medijskih znanosti. Radi i živi u Parizu sa sinom, kćeri i suprugom. Nakon završetka uglednih obrazovnih institucija Science Po i ESCP Europe željela je biti glumica, da bi se na kraju ipak odlučila za novinarstvo, zaposlivši se u magazinu Jeune Afrique kao reporterka. Tijekom petogodišnje novinarske karijere puno je putovala, što joj je postao problem kad je postala majka. Naime, nakon rođenja sina 2011. Slimani daje otkaz i počinje pisati. U njezinom prvom romanu pod naslovom „U vrtu čudovišta“ glavni je lik Adele, žena koja gubi kontrolu nad svojim životom zbog opsjednutosti seksom. Za taj je roman dobila pohvale kritike i nagradu u Maroku. Veliku je slavu stekla objavom drugog romana pod naslovom „Uspavanka“, za koji je u Francuskoj 2016. dobila prestižnu nagradu Goncourt. Kod nas su prevedena oba romana u izdanju Frakture, a nastup Leile Slimani u Hrvatskom glazbenom zavodu, koji je moderirala Mima Simić, odredio je najbolji mogući završetak devetog FSK-a.
Odlučili ste postati spisateljica i dali otkaz u redakciji Jeune Afrique, gdjeste tada radili.
Da, željela sam napisati roman. Rodila sam prvo dijete, sina, i to mi se činilo kao dobar trenutak da dam otkaz i pokušam ostvariti svoj san – budem spisateljica. Odredila sam dvije godine u kojima bih trebala napisati roman i naravno, pronaći izdavača. Ako ne uspijem, rekla sam sama sebi da ću odustati od pisanja i nastaviti život radeći nešto drugo. Željela sam se riješiti opsesije da „budem spisateljica“: ili da zaista to postanem, ili da odustanem.
Da niste uspjeli, biste li se vratili novinarstvu?
Tada nisam znala što ću raditi ako ne uspijem, ali s obzirom na to da sam uspjela, nikada nećemo saznati J
Kad ste rekli svojem uredniku da dajete otkaz i posvećujete se pisanju, on je pretpostavio da ćete zapravo biti kod kuće s djetetom. Najčešće ljudi tako reagiraju, zar ne?
Da, on je tako reagirao. A ja sam rekla: „Ali zaista dajem otkaz kako bih mogla pisati. Jesi li čuo što sam rekla?“ On je naprosto smatrao da sam žena koja je situirana jer mi je muž bankar i želim biti doma sa svojom obitelji, pisati možda poeziju poslijepopodne kada dijete spava. I ja sam se zapravo osjećala loše zbog toga što sam odlučila ostvariti svoj san dok mi je dijete malo jer sam angažirala dadilju da brine o mojem tada jednogodišnjem sinu, kako bih se mogla posvetiti pisanju. To me sve u jednom trenutku ispunilo bijesom, pa sam se još više zainatila da svima dokažem da sam ozbiljna u svojoj odluci.
Kako vam je protjecalo vrijeme od trenutka kad ste dali otkaz i posvetili se pisanju do trenutka kad je izašao vaš prvi roman „U vrtu čudovišta“?
Kad sam dala otkaz, bila sam jako disciplinirana. Svaki dan sam radila i pisala i napisala roman koji nikada nije objavljen jer je bio prilično loš. Moj jako dobar prijatelj je pisac i zamolila sam ga za kontakt s njegovim izdavačem, kako bih mu poslala svoj roman da ga pročita. Taj izdavač mi je rekao da se vidi da imam talent i dobro pišem, ali je i rekao da moja priča nije uopće zanimljiva, čak štoviše, prilično je dosadna. Rekao mi je da moram još dosta raditi. To me prilično deprimiralo, moram priznati. Tada mi je muž ponudio da odem na tečaj kreativnog pisanja. To nije bio klasični tečaj, nego mjesto na koje ljudi dolaze i čitaju što su napisali, a ostali iz grupe govore svoje mišljenje. Tamo sam upoznala čovjeka koji je danas moj najbolji prijatelj i moj izdavač. To je sigurno jedan od najvažnijih događaja u mojem životu. On mi je rekao da doista jesam spisateljica, ali moram pronaći svoj glas. I u roku tri mjeseca sam napisala svoj prvi objavljeni roman „U vrtu čudovišta“.
Adele iz „Vrta čudovišta“ vrlo je neobičan lik. Kako pronalazite svoje likove? Među ljudima koje upoznajete ili ih posve izmišljate? Ili je kombinacija jednog i drugog?
Svakako je kombinacija. Jako volim promatrati ljude oko sebe i gledati što i kako rade i dosta toga zatim stavljam u svoje romane. Moji likovi su kombinacija svega što mi se događa u životu: što mi je netko pričao, filma koji sam gledala, knjiga koje sam čitala… pa onda i moje mašte. I na kraju, kad je knjiga gotova, ni ja više nisam sigurna što sam „ukrala“ od nekoga, a što je moja mašta. Mislim da je upravo to čarolija književnosti.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Zaposlene….
