Sadržaj portala

Laura Dekker – Junakinja našeg doba

Najmlađa djevojka koja je sama oplovila svijet odlučila je vjerovati svojim snovima

Piše: Julijana Jurković Ravić

I kad su joj svi rekli da ne može, Laura Dekker odlučila je vjerovati u svoje snove i oploviti svijet jedrilicom. Sama je svojim brodom 2010. godine krenula na put oko svijeta. Osamnaest mjeseci kasnije (nakon 518 dana, od kojih 366 dana na brodu) i nakon 27.000 milja i tri oceana ovoj tinejdžerici to je i uspjelo. Sa samo 16 godina Laura je postala najmlađa osoba koja je sama oplovila svijet. No, prije nego što se upustila u avanturu o kojoj je maštala odmalena, Laura je morala čekati godinu dana…

Laura Dekker rođena je 20. rujna 1995. u Whangareiu na Novom Zelandu. Otac joj je Nizozemac Dick Dekker, a majka Njemica Barbara (Babs) Müller. Stoga Laura ima tri državljanstva: nizozemsko, njemačko i novozelandsko.

Rođena za plovidbu

Laurina obitelj razlikovala se od uobičajenih obitelji. Dick je u svojim ranim dvadesetima počeo graditi brod te je tada upoznao i Laurinu majku Barbaru. Dick i Barbara ubrzo su se vjenčali i odlučili iz Nizozemske krenuti na sedmogodišnji put oko svijeta. Nekoliko godina kasnije na tom se putovanju, sasvim slučajno na Novom Zelandu, rodila Laura, pa je mala obitelj odlučila tamo ostati neko vrijeme.

Dvije godine kasnije ponovno su se otisnuli na more. Laura je postala punopravni član posade, iako kako sama kaže, u dobi od dvije godine nije bila velika pomoć.

Od malih nogu naučena isključivo na život na moru, gledala je kako se njezin otac Dick brine o brodu. S godinama je njezina ljubav prema brodovima i plovidbi rasla, a naslijedila ju je upravo od oca kojeg je s divljenjem promatrala od ranog djetinjstva.

Od malih nogu naučena isključivo na život na moru, gledala je kako se njezin otac Dick brine o brodu

Tijekom putovanja Laurini roditelji morali su raditi, kako bi prehranili obitelj. Stoga je Dick u marinama popravljao brodove, a Barbara je oduvijek radila kao ulična zabavljačica. Radeći i putujući, upoznali su mnoge kulture i narode, otišli do Indonezije i vraćali se prema Nizozemskoj. Tri godine kasnije rodila se i Laurina sestra Kim. Kim nisu previše zanimali plovidba i brodovi, zainteresiralo ju je ono što majka radi. Stoga i danas putuje svijetom i nastupa s cirkusom.

Svoj prvi brod kupila je sa 11 godina

Laura je imala pet godina kad se obitelj vratila u Nizozemsku. Godinu dana kasnije roditelji su se rastali. Sestra je otišla s majkom, a Laura je ostala s ocem. Dick je tada počeo graditi novi, još veći brod, a Laura je uz njega odrastala na brodogradilištu. Ubrzo je poželjela i sama izgraditi svoj brod.

– Sve što sam tada znala o plovidbi, naučila sam od svojeg oca – kaže Laura koja je do svoje trinaeste godine naučila popravljati brodove i navigirati.

Uživala je u djetinjstvu provedenom na vodi, a kad je imala šest godina dobila je svoj prvi brod. Još kao mala djevojčica natjecala se u utrkama na nizozemskim rijekama. I oduvijek je voljela ploviti sama. Društvo joj je bio samo pas Spot. Iako, kaže, pas nije bio oduševljen plovidbom, volio je biti u njezinom društvu.

Uskoro je od tatinog prijatelja posudila veći brod za utrke, preuredila ga i polako oplovila sva jezera i rijeke u Nizozemskoj. Sljedeće što je željela, bilo je krstarenje. Kad je imala deset godina, za vrijeme školskih ljetnih praznika sama se otisnula brodom na putovanje oko Nizozemske. Uz nju je uvijek bio samo pas Spot.

Tijekom putovanja Laurini roditelji morali su raditi, kako bi prehranili obitelj. Stoga je Dick u marinama popravljao brodove, a Barbara je oduvijek radila kao ulična zabavljačica. Radeći i putujući, upoznali su mnoge kulture i narode, otišli do Indonezije i vraćali se prema Nizozemskoj.

I dok su se njezini vršnjaci bezbrižno igrali i vješali postere omiljenih glazbenika na zidove svoje sobe, Laura se zaposlila, kako bi što prije mogla kupiti brod kojim će se otisnuti u avanturu svojeg života. U jedanaestoj godini Laura je kupila svoj prvi brod. Svi su se pitali kako jedanaestogodišnjakinja može kupiti brod, a Laura je odgovarala da je od malih nogu radila i štedjela za brod. Još kao osmogodišnjakinja čistila je trgovine, raznosila novine i zarađeni novac uložila u monocikl te nastupala kao ulična zabavljačica…

Bunt ili san

Oduvijek je sanjala o tome da oplovi svijet. Nije znala kako će to postići ni kada, ali bila je uvjerena da će se to dogoditi. Jedino je znala da će joj trebati puno novca i da će mnogo toga morati naučiti.

Sa 13 godina Laura je svojim novim brodom oplovila cijelu okolicu Nizozemske. Prošla je svim rijekama, jezerima i otocima. Tada je željela vidjeti nešto novo, stoga je odlučila poći na put do Engleske.

– Sljedeći logični korak bila je Engleska koja je od Nizozemske udaljena 24 sata plovidbe mojim malim brodom. Odlučila sam se na taj korak i nikome nisam rekla ništa o tome. Otišla sam za vrijeme školskih praznika. Brod nije imao nikakvu posebnu opremu, nisam imala radar, samo kartu i GPS. Vrijeme je bilo loše i more je bilo prepuno brodova, ali uspjela sam stići do Engleske – priča Laura.

S druge strane dočekala ju je policija, ali i otac koji joj je rekao da se sada vrati u Nizozemsku kako je i došla. I učinila je to.

Tada je počela intenzivno razmišljati o tome da odmah krene na put oko svijeta. Smatrala je da zna sve što bi trebala znati za jedan takav pothvat. U kolovozu 2009. objavila je svoj plan za put oko svijeta.

San je stavljen na čekanje

Iako je imala podršku svojih roditelja, nizozemske agencije za zaštitu djece sprečavale su je u podvigu jer su smatrale da je premlada i nesvjesna opasnosti u koju se upušta. Stoga je nizozemski obiteljski sud odgodio njezino putovanje za godinu dana te je stavio pod privremeno državno skrbništvo, iako je nastavila živjeti s ocem. Takva odluka donesena je zato da psiholozi utvrde je li Laura psihički sposobna otići na putovanje i kako će izolacija utjecati na njezin mentalni razvoj.

Laurina obitelj prijavila je 18. prosinca 2009. njezin nestanak policiji. Laura je nekoliko dana kasnije pronađena živa i zdrava na Sint Maartenu na Karibima. Nakon što ju je ispitala nizozemska policija, krajem 2009. nastavljeno je suđenje.

Tijekom suđenja rečeno joj je da mora nabaviti veći brod. Stoga je svoj sedmometarski brod zamijenila novim 11-metarskim s dva jarbola i nazvala ga Guppy. Iako je do tada imala već nekoliko brodova, svaki je imao isto ime – Guppy. Uz očevu pomoć obnovila ga je i preuredila za putovanje. Iako joj je nedostajao njezin stari brod, bila je oduševljena time što na novom brodu ima puno više mjesta, pa je na njemu mogla i spavati.

Sljedećih nekoliko mjeseci obavila je pokusne plovidbe tijekom kojih je naučila nositi se s rizičnim situacijama. Naime, tijekom plovidbe u Englesku ribarska mreža joj je zapela za propelere, no Laura je i taj problem uspješno riješila.

U godinu dana Laura je prošla više od osam sudskih rasprava protiv Vijeća za zaštitu djece koje je nakon toga ponovno izrazilo svoju zabrinutost i zatražilo još 12 mjeseci zabrane putovanja. No, ponestalo im je pravnih koraka, pa su se morali pomiriti s odlukom suda.

U kolovozu 2010. ukinuto je državno skrbništvo nad Laurom te je vraćeno zajedničko skrbništvo njezinim roditeljima, a Lauri dopušteno da sama svojim brodom krene na put oko svijeta. Na odluku suda sigurno je utjecalo i to što je Laura više vremena u svojem životu provela na moru nego na kopnu. Prije puta postavilo se i pitanje o Laurinom školovanju, pa je dobila posebne materijale za samostalno učenje.

518 dana, 27.000 milja i tri oceana

Laurina ruta za put oko svijeta kretala je iz Nizozemske prema Kanarskim otocima te dalje preko Atlantskog oceana do Kariba. Od Kariba je plovila Panamskim kanalom do Pacifičkog oceana. Prošla je otočje Galápagos te Markižansko otočje do Australije. Iz Australije je plovila Indijskim oceanom do južne Afrike te natrag do Kariba koji su bili njezin cilj.

Na put oko svijeta Laura je krenula u društvu svojeg oca, 4. kolovoza 2010. Otac ju je pratio do Portugala, kako bi testirali novi brod. Nakon toga Laura je 21. kolovoza 2010. iz Gibraltara krenula sama.

Tijekom cijelog putovanja roditelji su je pratili posebnim sustavom lociranja Iridium, a na raspolaganju su joj bili i pomorci koji su je trebali dočekivati na težim dionicama puta. No, od 26 dogovorenih točaka, Laura se s pomorcima susrela samo na 14, a ostale dionice puta otplovila je sama.

Društvo su joj pravile životinje – galebovi, dupini, morski psi i mačić, a jedne noći na brodu je ugledala morskog tuljana koji je poželio prenoćiti. Sljedećeg jutra više ga nije bilo.

Kad je imala deset godina, za vrijeme školskih ljetnih praznika sama se otisnula brodom na putovanje oko Nizozemske. Uz nju je uvijek bio samo pas Spot

– Početak plovidbe bio je najteži. Istovremeno sam bila nervozna i sretna… Sve emocije koje postoje imala sam u isto vrijeme. Ali kad sam uspjela stići do prvog otoka, bila je to moja mala pobjeda koja mi je dala vjetar u leđa i samopouzdanje za nastavak puta – uzbuđeno priča Laura.

Vrijeme je tijekom plovidbe Atlantskim oceanom bilo nepredvidljivo, a nekoliko puta more joj je poplavilo kuhinju na brodu. Naravno, nisu joj bili strani ni popravci, koje je obavljala sama. U Australiji joj se nakratko pridružio otac, kako bi joj pomogao popraviti neke od većih kvarova. Kao najljepši dio puta ističe Pacifički ocean – tijekom plovidbe je vidjela najviše morskih životinja, ali i upoznala predivne ljude i otoke.

– Glavni razlog zašto sam se uputila na put oko svijeta bio je taj da vidim druge zemlje i upoznam druge narode. Željela sam vidjeti kako izgleda ostatak svijeta. Stoga sam puno vremena provodila i na kopnu te posjetila brojne zanimljive otoke i lokalno stanovništvo. Bilo je to nevjerojatno i nezaboravno iskustvo – kaže Laura.

Najveći dojam na nju su ostavili ljudi koji žive daleko od civilizacije, u malim kućama. Iako žive skromno, sretni su i bili su pristupačni i otvoreni prema njoj. Kad ih je pitala bi li voljeli živjeti u većoj kući, svi su odgovorili da ne bi jer imaju sve što im je potrebno. Vole svoj život i sretni su s onim što imaju. Tada je shvatila da materijalne stvari ne znače sreću.

Markižansko otočje ostalo joj je u lijepom sjećanju. Iako je ozlijedila nogu, jedna obitelj joj je pomogla i zaliječila nogu travama. Nekoliko dana zaredom su joj previjali nogu, a zauzvrat nisu tražili ništa.

– Čak bi se i naljutili kad sam im željela darovati nešto zauzvrat. Tada sam shvatila da darivanje nije toliko uzbudljivo ako očekuješ da ti se uzvrati. Bilo je jako lijepo vidjeti da u njihovoj zajednici svi jedni drugima pomažu, a na pruženoj pomoći sam im bila jako zahvalna – nastavlja Laura svoju priču.

Za put od Australije do južne Afrike trebalo joj je 48 dana. Iako je bilo otoka na koje je mogla pristati, željela je vidjeti kakav je osjećaj ploviti dugo, bez stajanja na kopno. Drugi razlog bio je taj što se morala požuriti prije nego što se vrijeme na Indijskom oceanu pogorša i krene sezona oluja.

– Iako su mnogi bili zabrinuti kako ću se snaći s olujama na Indijskom oceanu, mene je više brinulo vrijeme bez vjetra u kombinaciji s velikim valovima. Takvo vrijeme zadavalo mi je najviše problema jer se brod jako ljuljao i postojala je mogućnost da se nešto potrga. Oluje se više nisam bojala jer sam do tada jako dobro naučila kako brod diše. I sve sam više uživala u plovidbi. Nije bilo lako, ali život je na tom putu postao prilično jednostavan: brod, vjetar i ja. I ništa drugo nije bilo važno.

No, uskoro se susrela sa strašnom olujom. Danima je bila mokra i gladna te je uložila i posljednje atome snage, kako bi sretno stigla do Kaapstada, gdje ju je s nestrpljenjem čekao otac. Tada je shvatila koliko čovjek može biti mentalno jak kad je potrebno.

Nastavak puta od Kaapstada do Kariba prošao je dobro. Uz poneku oluju oko ekvatora, najviše se brinula oko toga što će njezin put uskoro završiti, a to nije željela.

Postala je najmlađa osoba koja je oplovila svijet

Na cilj je stigla 21. siječnja 2012. i kasnije rekla: „Nisam se osjećala nimalo posebno“. Tada još nije shvaćala što je učinila. Brojni ljudi i mediji čekali su je u Sint Maartenu na Karibima, a ona je željela samo mir, tuš, dobru hranu i krevet.

Nakon što je nekoliko dana ostala u Sint Maartenu, Laura se nije željela vratiti u Nizozemsku. Odlučila je ponovno otploviti, ovaj put prema Novom Zelandu, kako bi upoznala zemlju u kojoj se rodila.

Nakon što je posložila dojmove s puta oko svijeta, Laura je na Novom Zelandu sve svoje dogodovštine i dojmove opisala u knjizi „One Girl One Dream“. Autobiografija je objavljena u studenome 2014.

Iako je imala brojne sponzore koji su pokrili troškove opremanja broda, Laura nije imala financijskog sponzora za put. A to nije ni željela. Željela je da put oko svijeta bude u potpunosti njezino iskustvo, njezin put i njezin san i željela ga je proživjeti na svoj način. Tijekom puta puno je naučila jer je morala biti štedljiva, što je često, kako kaže, potaknulo i njezinu kreativnost. Morala je sama kuhati, prati rublje i popravljati brod. Iako su solarni paneli mogli pokrenuti brodski motor, nikada ga nije upalila. Plovila je isključivo jedrima, a za vodu je skupljala kišnicu. Da je imala financijske sponzore, smatra da ne bi u potpunosti cijenila sve što je putem doživjela.

I danas živi na svojem brodu

Na Novom Zelandu upoznala je svojeg supruga, Novozelanđanina Daniela Thielmanna za kojeg se udala u svibnju 2015. Prije nego što su izrekli sudbonosno da, par je automobilom proputovao cijeli Novi Zeland i Ameriku. No, Laura naglašava kako njezine velike ljubavi ostaju plovidba i ocean i kako ne može zamisliti život na kopnu. Mladi par živi na njezinom brodu u Whangareiu na Novom Zelandu, a planiraju kupiti veći brod i voditi školu jedrenja.  

Sa 16 godina Laura je službeno postala najmlađa nautičarka koja je oplovila svijet sama. Njezino ime ujedno će biti i posljednje upisano u toj kategoriji u knjizi svjetskih rekorda. Guinnessova knjiga rekorda odlučila je ukinuti tu kategoriju, kako Laurin rekord ne bi pokušao srušiti još mlađi moreplovac.

Laurin cilj nije uključivao samo plovidbu oko svijeta. Bila je to njezina životna avantura, izazov i san koji je ostvarila. A putem je naučila i mnoge životne lekcije koje su je učinile zrelijom od ostalih djevojčica njezine dobi. Svojim podvigom postala je poznata u cijelome svijetu te je danas inspiracija mnogima koji se pitaju kada je idealan trenutak za ostvarenje snova. Ako pitate Lauru, reći će vam da je upravo sada pravo vrijeme jer možete ostvariti sve što poželite.