Sadržaj portala

Danica Kragić Jensflet : Roboti koji pomažu ljudima sigurno su slika budućnosti

Rođena Riječanka, danas profesorica kompjutorskih znanosti na Kraljevskom tehnološkom institutu (KTH) u Stockholmu, govori o budućnosti umjetne inteligencije i o tome kako će nam roboti najviše koristiti

Razgovarala. Ana Gruden

Fotografije: privatna arhiva

Nakon što je diplomirala strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Rijeci, Danica Kragić se uputila u Finsku, gdje je dobila stipendiju. Bila je 1995. godina, a njezin tadašnji dečko imao je stipendiju u Švedskoj. Budući da se njegov boravak u Švedskoj produžio, Danica mu se pridružila u Stockholmu. Razmišljajući o tome kako bi bilo najbolje iskoristiti vrijeme u tom gradu, izbor je pao na doktorski studij koji je u Švedskoj plaćen i to ništa manje nego kao redovan posao u industriji. Iako po struci inženjerka strojarstva, Danica Kragić doktorirala je na smjeru računarstva i danas se bavi, ukratko, robotima, odnosno razvojem umjetne inteligencije. Kaže da je taj izbor bila sretna odluka, iako nije bila pažljivo promišljena jer nije niti sanjala da će se umjetna inteligencija toliko razviti u zadnjih 25 godina. Osim toga, doktorat joj je dao vrijeme potrebno za odlično svladavanje švedskog jezika te joj omogućio ugodnu prilagodbu na novu sredinu jer je bila okružena uglavnom strancima. Dio doktorskog studija provela je i u SAD-u na prestižnom sveučilištu Columbia u New Yorku. To je, kaže Danica, uobičajena stvar u Švedskoj, pa i ona danas šalje svoje studente koji su na doktorskom studiju na šest mjeseci u neki od prestižnih laboratorija u SAD.

Danica Kragić Jensfelt živi u Stocholmu s mužem i dvoje djece. Profesorica je kompjutorskih znanosti u trajnom zvanju na Kraljevskom tehnološkom institutu (KTH) u Stockholmu, direktorica Centra za autonomne sustave na School of Electrical Engineering and Computer Science na KTH-u, članica Švedske kraljevske akademije inženjerske znanosti te članica nadzornih odbora kompanija FAM, SAAB i odnedavno H&M.

Užitak je bio razgovarati sa ženom uspješnom u svjetskim razmjerima i o temama o kojima do sada nisam imala priliku razgovarati, radeći intervjue.

Naišla sam na definiciju područja kojim se bavite: „Istraživanje računalnih vizija, što uključuje rad kamerom i slikom, te korištenje matematičkih metoda kako bi se iz slike izvukle informacije jer roboti nemaju oči, pa umjesto njih koriste kamere“. Možete li nam to malo pojasniti?

Ta je definicija točna, ali će biti jasnija, ako se poslužimo usporedbom s čovjekom. Svakodnevno koristimo oči, kako bismo bili u kontaktu s našim okružjem. Oči su jedna vrsta senzora koji koristimo da bismo razumjeli veličinu ili boju nečega, da bismo mogli identificirati jedni druge, prepoznavati predmete, prostore, situacije i sl. Ideja je, dakle, da roboti kao i ljudi koriste senzore: za vid, ali i za sluh i miris. Koriste i senzore za kontakt jer ako robot ima ruku, može podići šalicu. Moj istraživački rad sastoji se u tome da razvijemo algoritme koji bi omogućili robotu da na neki način imitira čovjeka, ima iste mogućnosti kao i čovjek – interakciju s ljudima, drugim robotima, predmetima. No, zašto je to teško postići? Zato što je kontakt s okolinom nama vrlo jednostavan, iako se ne sjećamo koliko smo dugo proveli učeći stvari poput podizanja i spuštanja čaše. Treba jako puno inteligencije, da bismo stvorili algoritme koji bi to znanje prenijeli s čovjeka na robota. To nije jednostavno jer roboti nemaju vještine koje su slične ljudskima, ništa im nije urođeno. Ne možete robota staviti u sobu da se igra s kockicama, kako bi naučio odnositi se prema predmetima ili ga pustiti da vježba podizanje i spuštanje čaše, kako bi se izvještio u tome. Roboti nemaju fleksibilnost zglobova poput ljudi, niti kožu preko koje osjećaju. Ne možete robotu reći „stisni jače“ jer roboti mjere silu u njutnima, a niti jedan čovjek kad nešto stisne ne zna odrediti koliko to iznosi njutna. To su razlozi zbog kojih još uvijek nemamo robote među ljudima i zašto je vrlo teško razviti algoritme za robote.

Foto: Emma Svensson/Studio Emma Svensson

U kojem će segmentu života roboti jednog dana ljudima najviše koristiti? 

Već sada je trend da se roboti koriste u industriji i toga će sigurno biti sve više, odnosno to će se nastaviti. Roboti zamjenjuju ljude u tzv. dirty, dull and dangerous poslovima, odnosno prljavim, dosadnim i opasnim poslovima. To je važno ljudima koji rade poslove koji jako utječu na tijelo i zbog toga ih ne mogu raditi cijeli život.

Zatim, jedan dio robotike bavi se idejom da se roboti koriste u interakciji s ljudima tako da robot radi ono što je lako za robota, a čovjek ono što je lako za čovjeka i onda postoji simbioza između ta dva sustava. To već imamo u kirurgiji, gdje se roboti koriste kao dodatak liječnikovom tijelu. Primjerice, kirurg radi teleoperaciju pomoću robota, što zapravo znači da sjedi za stolom i svojim potezima kontrolira poteze robota koji operira pacijenta. Dakle, koristi se čovjekova inteligencija jer liječnik određuje što, na primjer, treba odrezati ili spaliti laserom, a robot posjeduje preciznost, pa ako se kirurgu trese ruka, to se ne prenosi na robota. Kirurg može donijeti odluku o tome gdje i što napraviti, a robot – kako. Bit će sve više takve simbioze dva sustava u kojima se koristi najbolje od oba.

Zatim, umjesto da šaljemo ljude u područja pogođena prirodnom katastrofom, ne znajući kakvo je stanje na terenu, šaljemo dronove ili sl., kako bismo dobili sliku i informacije, a ne bismo ugrozili zdravlje i život ljudi. Leteće robote koristimo i u šumarstvu i ratarstvu. Ljudi ne moraju hodati po poljima i šumama i gledati svako drvo jer imamo leteće robote koji mogu snimiti gdje, recimo, sadnice ne uspijevaju, gdje treba više vode i sl…

Već imamo robote koji kose travu, zatim autonomne usisavače, i to će se dalje razvijati i tim će aparatima padati cijena. Sve se više govori i o samovozećim automobilima. Bilo bi mnogo jednostavnije razviti taj sustav, kad bi svi automobili na cesti bili samovozeći jer bismo se trebali koncentrirati isključivo na izgradnju infrastrukture. Ali budući da je to nemoguće, danas se istraživanja fokusiraju na to što se događa kad se susretnu samovozeći automobil i automobil koji vozi čovjek.

Postoje i slučajevi u kojima je tehnika već zrela za velike promjene, ali iz nekih političkih razloga nije ju jednostavno producirati i implementirati.

Roboti koji pomažu ljudima sigurno jesu slika budućnosti, ali hoće li ta budućnosti biti za 10, 20 ili 30 godina ili se iz nekog razloga možda nikada neće dogoditi, vrlo je teško reći. Osim toga, ne zaboravite da robotski sustavi moraju biti vrlo sigurni i funkcionirati besprijekorno, da bi bili pušteni u primjenu.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Zaposlene….