Inga Patarčić: Znanost je imenica ženskog roda, a žene još uvijek nisu ravnopravne

Znanstvenica Inga Patarčić koja je karijeru izgradila u Berlinu i osnivačica inicijative Znanost u prolazu govori o izazovima odlaska u inozemstvo, predrasudama s kojima se susretala, položaju žena u znanosti i važnosti približavanja znanstvenih istraživanja široj javnosti.

Ljubav prema prirodi i istraživanju razvila je još u djetinjstvu, a zanimanje za genetiku i molekularnu biologiju odvelo ju je iz Zagreba, preko Splita, do Berlina, gdje je doktorirala iz bioinformatike. Danas radi kao menadžerica znanstvenih podataka u Centru Max Delbrück za molekularnu medicinu, povezujući svijet znanosti i informacijske tehnologije te pridonoseći odgovornoj primjeni novih tehnologija u znanstvenim istraživanjima.

Uz međunarodnu znanstvenu karijeru, pokrenula je inicijativu Znanost u prolazu, kojom znanstvenice i njihov rad približava građanima, istodobno potičući veću vidljivost žena u znanosti. Iza nje su i značajni sportski uspjesi, uključujući naslov prvakinje Hrvatske u sportskom penjanju.

Inga Patarčić u razgovoru nam je otkrila kako je izgledao njezin profesionalni put, zašto se prilikom odlaska u inozemstvo suočila s nerazumijevanjem okoline, koliko je važna podrška ženama koje grade znanstvenu karijeru te zašto vjeruje da znanost treba biti dostupna svima.

Kada ste shvatili da je znanost područje u kojem želite graditi karijeru? Je li postojao neki trenutak ili osoba koja vas je inspirirala?

Zaista jako rano, još i prije nego što sam krenula u osnovnu školu. Za to bih „okrivila” tatina prijatelja Edu Kletečkog, koji je tada radio u Prirodoslovnom muzeju kao herpetolog. Njih dvojica družila su se i zajedno odlazila u prirodu, a ja sam ih slušala i učila. Gljive koje bismo nabrali planinareći po Sljemenu nosili smo Edi na provjeru. Edo mi je pomogao složiti i prvi herbarij. Zahvaljujući njemu ne bojim se zmija pa sam veselo skakutala po hrvatskim planinama tražeći ih. Dakle, biologiju i istraživanje prirode volim odmalena. S vremenom sam se, čitajući knjige o analizama genoma, zaljubila u genetiku i molekularnu biologiju. Ništa drugo osim genetike nisam htjela ni studirati ni raditi.

Kako je izgledao vaš profesionalni put?

Zagrepčanka sam pa sam, logično, birala među zagrebačkim školama. Dvoumila sam se između XV. gimnazije (MIOC-a) i V. gimnazije, a na kraju sam, na preporuku prijatelja iz osnovne škole, upisala V. gimnaziju. Prijatelj je već tada bio prvak Hrvatske u matematici pa su ga stariji matematičari usmjerili prema Petoj, a ja sam ga slijedila.

Zanimljivo je da se u znanosti, bilo u Hrvatskoj ili inozemstvu, jako često susrećete s bivšim učenicima jedne od tih dviju gimnazija. Na tu se temu čak i šalimo i vodimo statistiku: ima li nas više iz MIOC-a ili iz Pete? Naravno, izvrsni znanstvenici dolaze iz svih škola, ali zanimljivo mi je koliko često u znanstvenoj zajednici susrećem bivše učenike upravo tih dviju gimnazija.

Nakon gimnazije upisala sam molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a potom sam se preselila u Split na Medicinski fakultet. Ondje sam započela doktorat pod mentorstvom Ozrena Polašeka, no ubrzo me put odveo u Berlin, gdje sam na kraju i doktorirala.

Čime se danas primarno bavite i što vas u vašem poslu najviše ispunjava?

Radim kao menadžerica znanstvenih podataka u Centru Max Delbrück za molekularnu medicinu, gdje sam i doktorirala iz bioinformatike. Moj je posao negdje na sjecištu IT-a i znanosti pa ga često opisujem kao prevođenje između ta dva svijeta. Kolegama iz IT-a objašnjavam što znanstvenicima zaista treba i kako im mogu pružiti podršku. Znanstvenicima pomažem da svoj rad organiziraju i dokumentiraju tako da ga drugi mogu ponoviti i provjeriti te da njihovi podaci i analize mogu poslužiti i budućim istraživanjima. No u posljednje dvije godine sve češće „prevodim” i unutar same znanstvene zajednice. Primjećujem sve veće razlike u tome koliko znanstvenici koriste alate umjetne inteligencije. Neki ih već svakodnevno i vrlo uspješno primjenjuju, dok drugi tek istražuju njihove mogućnosti. Smatram da je važno svima omogućiti razumijevanje prednosti tih alata, ali i njihovih ograničenja te načina na koji ih odgovorno koristiti. Kroz svoj rad i edukacije na institutu imam priliku pridonijeti upravo tome.

S kojim ste se najvećim izazovima susretali tijekom profesionalnog razvoja, osobito kao znanstvenica?

Prvo mi je na pamet pao odlazak iz Hrvatske. U svojoj sam okolini naišla na mnogo nerazumijevanja jer sam ja bila ta koja odlazi, a moj partner taj koji ostaje. Imala sam osjećaj da bi moja odluka bila mnogo lakše prihvaćena da su uloge bile obrnute, odnosno da je muškarac otišao graditi karijeru u inozemstvo. Ovako sam morala podnijeti teret izgradnje novog života u drugoj državi i pritom se boriti s predrasudama: zašto sam to uopće napravila i zašto sam to htjela? Godinama sam osjećala snažnu krivnju zbog odlaska, jednostavno zato što sam bila znatiželjna. Ovdje bih htjela naglasiti da znanost nije lak izbor karijere pa je podrška obitelji i partnera izuzetno važna. Ako je nema, doktorat lako postaje recept za dugogodišnju patnju. Srećom, moja me znanstvena zajednica u Berlinu uvijek poticala i podržavala pa sam, rekla bih, izgradila karijeru u obje države.

Osnivačica ste inicijative Znanost u prolazu, manifestacije posvećene popularizaciji znanosti i većoj vidljivosti znanstvenica. Kako se rodila ideja i što vas je potaknulo da je pretvorite u stvarnost?

Sudjelovala sam 2019. godine na sličnoj manifestaciji u Berlinu, Soapbox Science. Govorila sam o svojem doktoratu i analizi ljudskog genoma, a publika su bili građani Berlina. Jedan od njih ostao je nakon predavanja i razgovarao sa mnom još sat vremena. Bio je operni pjevač i u krugu prijatelja nije imao nikoga iz znanosti. Zanimalo ga je kako izgleda moj radni dan, tjedan, godina. Što točno radim? Kako izgleda život u znanosti? Sve ga je oduševljavalo. Tada sam shvatila koliko građane zanima znanost. Samo im trebamo dati priliku da upoznaju znanstvenice i znanstvenike, pitaju ih što ih zanima i razgovaraju s njima. Tako je nastala ideja da znanost približimo ljudima na mjestima kojima svakodnevno prolaze i gdje se susreću. Pritom mi je bilo posebno važno u prvi plan staviti znanstvenice jer je njihov glas u znanosti važan, a još se uvijek premalo čuje. Željela sam da ljudi upoznaju njih i njihov rad te da ih mogu pitati sve ono što je mene tada pitao onaj operni pjevač.

Zašto vam je važno znanost izvesti iz laboratorija, instituta i akademskih institucija te je približiti ljudima u svakodnevnom životu?

Ljudi su znatiželjna bića. Čak i oni koji ne bi sami otišli na institut ili fakultet slušati znanstvena predavanja rado će zastati i poslušati jedno ili više njih kada im se nađe usput. To potvrđuje i naše iskustvo. Dosad smo organizirali 12 izdanja Znanosti u prolazu, na kojima je sudjelovalo više od 150 predavačica, a slušalo ih je više tisuća građana.

Koja je glavna poruka koju želite poslati ovom inicijativom? Što biste voljeli da ljudi ponesu sa sobom nakon tih znanstvenih susreta?

Da znanost nije u prolazu. Znanost nije samo ozbiljna aktivnost zatvorena u uredima i laboratorijima. Ona je svugdje oko nas. Znatiželjna je, razigrana, vrckava. Svatko od nas je istraživač i može postati znanstvenica ili znanstvenik.

Kako građani reagiraju na inicijativu? Je li vas neka reakcija ili susret posebno dirnuo ili iznenadio?

Prvi put bilo nam je najteže jer nismo znali kako će građani reagirati. Danas, nakon 12 izdanja u pet hrvatskih gradova, to znamo. Građani su uvijek oduševljeni. Posebno su nam dragi komentari koje dobivamo nakon predavanja. Primjerice, nakon ovogodišnje osječke manifestacije jedna je posjetiteljica napisala:

„Iako sam znala da me tema zanima, posebno me iznenadilo to što je prof. Jokić dekanica i jedna od 2 % najcitiranijih znanstvenica na svijetu, a predavanje je držala tako opušteno i pristupačno da me držala fokusiranom svaku sekundu.”

Slične reakcije izazvala su i druga predavanja. O izlaganju Mije Gotal, asistentice s Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u Osijeku, jedna je posjetiteljica napisala:

„Baš mi se svidjelo kako je prof. držala predavanje. Pričala je skroz opušteno, bez onog strogog profesorskog stavljanja naglaska na teoriju, pa je sve zvučalo nekako prirodno i lako za pratiti.”

Takvi nam komentari potvrđuju koliko je važno znanost predstaviti na pristupačan način i omogućiti neposredan susret građana sa znanstvenicama.

Kakvu biste promjenu voljeli vidjeti u položaju žena u znanosti?

Znanost je imenica ženskog roda, ali žene još uvijek nisu jednako zastupljene na svim razinama znanstvene karijere, osobito na rukovodećim pozicijama. Voljela bih vidjeti znanstvenu zajednicu u kojoj žene ne moraju birati između osobnih i profesionalnih ambicija, u kojoj imaju jednake mogućnosti napredovanja i u kojoj njihov rad dobiva zasluženu vidljivost. Zato mi je Znanost u prolazu toliko važna. Želim da djevojčice i mlade žene vide koliko je različitih znanstvenica, prepoznaju se u nekoj od njih i pomisle: „I ja bih se mogla baviti znanošću.”

Kada se osvrnete na svoju karijeru, na što ste posebno ponosni?

Teško je izdvojiti samo jednu stvar jer imam osjećaj da sam istodobno gradila tri karijere: znanstvenu u Berlinu, karijeru u popularizaciji znanosti u Hrvatskoj i sportsku karijeru.

Ponosna sam na svoju znanstvenu karijeru u Berlinu i na to što danas radim posao koji mi omogućuje da sudjelujem u oblikovanju sadašnjosti i budućnosti znanosti.

Jednako sam ponosna na Znanost u prolazu i na svaku znanstvenicu koja je kroz našu inicijativu izašla pred građane i govorila o svojim istraživanjima. To nije uvijek lako, osobito prvi put. Svi imamo svoje nesigurnosti, preispitujemo se i zamišljamo koja bi nam pitanja građani mogli postaviti.

Potrebna je hrabrost izaći iz sigurnosti laboratorija ili ureda i razgovarati o svojem radu s ljudima koji možda nemaju znanstveno predznanje. Ponosna sam na sve te žene koje su odlučile napraviti taj korak. I sama od njih svakodnevno učim.

I na kraju, tu je moja sportska karijera, koja mi je jednako važna kao i ostale. Sportskim penjanjem bavim se više od 20 godina. Bila sam prvakinja Hrvatske, članica reprezentacije i popela sam smjer težine 8b, što je iznimno zahtjevna razina sportskog penjanja.

Penjanje je velik dio mene i oblikovalo me jednako snažno kao i znanost.

Kada bi ovaj intervju čitala djevojčica koja sanja o tome da jednog dana postane znanstvenica, što biste joj poručili?

Ako je znanost tvoj san, onda ga slijedi. Put možda neće uvijek biti lak, ali to ne znači da nije vrijedan truda. I zapamti, ne moraš od početka znati kako ćeš nešto napraviti. Dovoljno je da budeš znatiželjna i dovoljno hrabra da pokušaš. Penjanje me naučilo da ne moraš unaprijed znati svaki potez da bi napravila prvi. Neke otkriješ tek kad kreneš.

Članak je objavljen u sklopu projekta “Osnaživanje žena na tržištu rada” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).