Maja Mamula: 95 posto žena uopće ne prijavljuje seksualno nasilje
O osnivanju Ženske sobe, vjeri u pravosudni sustav, odgoju ženske djece, legalizaciji prostitucije, ali i tome je li moguće raditi s traumatiziranim osobama i ostati “normalan” govori dr. sc. Maja Mamula, osoba s najvećim znanjem i najdužim stažem u Hrvatskoj u radu sa žrtvama seksualnog nasilja
Tiskano izdanje: prosinac 2021./siječanj 2022.
Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Igor Mandić i Nina Đurđević
Feministkinja, dugogodišnja aktivistkinja na području prava žena, predavačica u Centru za ženske studije, na Hrvatskim studijima i Filozofskom fakultetu u Osijeku te suosnivačica Sekcije za psihologiju seksualnosti i psihologiju roda pri Hrvatskom psihološkom društvu, dr. sc. Maja Mamula koordinatorica je i osnivačica Ženske sobe i osoba s najdužim stažem u Hrvatskoj u radu sa žrtvama seksualnog nasilja. Objavila je brojne stručne knjige i članke iz područja seksualnog nasilja, nasilja protiv žena i seksualnosti.
Ljudskom seksualnošću općenito odlučila se baviti još za vrijeme studija, kad nije bilo interneta, a ni knjiga o toj temi. Nakon završetka studija psihologije počela je raditi u Suncokretu – međunarodnoj organizaciji koja je okupljala volontere i volonterke tijekom rata. Radila je u kampu Gašinci u kojem su boravili prognanici i izbjeglice. Tamo se bavila psihosocijalnom edukacijom.
“Bio je to jedan od najvećih kampova za izbjeglice iz BiH, koji su najčešće bili u tranzitu, proveli bi nekoliko mjeseci i odlazili u neke treće zemlje. Kamp je imao tri žice, tri ograde, čuvale su ga vojska i policija i nije bilo mogućnosti izlaska”, prisjeća se Maja.
“Nekoliko tisuća ljudi je bilo tamo smješteno, puno mladih i jasno je da se svašta događalo, pa je trebalo početi razgovarati s njima, uključujući i temu seksualnosti, kao i o svemu što ih je mučilo. Sasvim spontano se dogodilo da su i žene koje su pretrpjele seksualno nasilje počele dolaziti na savjetovanje. Tako je sve počelo, nisam imala ideju baviti se baš seksualnim nasiljem. Očito je ta tema pronašla mene.”
Prisjećajući se tog vremena, Maja kaže kako cijela stvar u vezi sa ženama koje su bile žrtve seksualnog nasilja nije bila dobro postavljena jer stručna je pomoć uglavnom dolazila od međunarodnih organizacija, dakle uz prevoditeljicu, što je dodatna komplikacija u ionako već osjetljivoj situaciji.
“U kampu bi postavili natpis: “Sve žene koje su preživjele silovanje neka dođu u utorak u tu i tu kancelariju u toliko sati”. Naravno, nitko se nije odazvao. Jako me je to mučilo i brinulo, pa sam se počela baviti tom temom. Zatim sam saznala da Centar za žene žrtve rata traži psihologinju za rad sa ženama koje su preživjele seksualno nasilje u ratu, javila sam se na natječaj i dobila posao.”
Ženska soba je i nastala dijelom iz Centra za žene žrtve rata i Autonomne ženske kuće, zar ne?
Ženska soba je nastala s nama trima koje smo radile u Centru za žene žrtve rata, s idejom da se posvetimo isključivo problemu seksualnog nasilja.
Prestankom rata, tema seksualnog nasilja potpuno je izašla iz fokusa. Počelo se aktivno raditi na problematici nasilja nad ženama u obitelji. Centar za žene žrtve rata i Autonomna ženska kuća već su imali tada jedan zajednički program pod nazivom „Žensko savjetovalište“ i planirali smo još puno kvalitetnih projekata na tu temu.
Međutim, počele su nas zvati žene koje su, recimo, bile žrtve seksualnog nasilja koje nije bilo obiteljsko. Tada sam zaključila, budući da sam već duboko bila u toj temi, da je područje seksualnog nasilja koje nema više vezu s ratom a nije ni obiteljsko, ostalo nepokriveno. Tada smo odlučile osnovati organizaciju koja će biti specijalizirana u području seksualnog nasilja.
Zašto naziv Ženska soba, ima li neku simboliku?
Ne znam je li ta priča uopće za javnost. Naime, kad smo počeli razmišljati o tome da osnujemo novu organizaciju, većina je donatora koja je financirala nevladine organizacije otišla iz Hrvatske.
I u strahu da nećemo pronaći donatore, stalno sam ponavljala: “Pa mi nećemo imati novca ni za sobu”. Zatim je Rada Borić u jednom trenutku rekla: “Ne mogu te više slušati, neka bude ženska soba, neka bude bilo što, samo je prestani zvati soba”. I tako je ostao naziv Ženska soba. Nevjerojatno je zapravo da se taj naziv zadržao.
Jeste li osnivali Žensku sobu po uzoru na neku sličnu organizaciju kakvu ste vidjeli u inozemstvu?
Nismo. Kad smo nas tri krenule, nismo imale jasnu sliku o tome što radimo. Naime, u početku smo znale da želimo raditi na edukaciji, istraživanjima, promjeni javne politike jer se nešto moralo početi događati strukturalno, ako želimo promjene.
No, shvatile smo ubrzo da su nas svi doživljavali kao neko referentno mjesto za seksualno nasilje, pa su nam slali žene koje su preživjele seksualno nasilje – jer je to “naša tema”. I danas često na sastancima čujem: “One su tvoje, to je tvoja tema”, kad se radi o ženama žrtvama seksualnog nasilja. Mi smo dugo odolijevale tome da se do kraja posvetimo toj temi, ali smo otprilike 2007. ili 2008. shvatile da, koliko god se “branile” od te teme, ona je očito “naša tema” i osnovale smo u sklopu Ženske sobe Centar za žrtve seksualnog nasilja.
Iako nas svi vežu uz tu temu, u Ženskoj sobi bavimo se i drugim važnim temama koje su jednako zastupljene kao i rad sa žrtvama seksualnog nasilja. Dakle, jedan dio Ženske sobe je Centar za žrtve seksualnog nasilja, drugi su edukacije i prevencija, treći izmjene zakonodavstva i javne politike i četvrti, koji je ponekad teško razumjeti u okviru Ženske sobe, koordinacija mreže podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenog djela. Tu je uključeno deset organizacija koje pružaju usluge u županijama u Hrvatskoj, u kojima na sudovima nema odjela za podršku žrtvama i svjedocima kaznenih djela.
To nam je bila jako teška odluka, naime, pitali smo se je li to naše područje. No, vodili smo se logikom da će ionako najveći broj žrtava koje se javljaju biti one koje su proživjele seksualno nasilje i nasilje u obitelji. Pa je bolje da mi to vodimo, nego netko tko se time nikad nije bavio. I tako se pokazalo i u praksi.
Što ste naučili tijekom svih tih godina? Dolaze li vam žene zato što vas vide u medijima ili ih šalju institucije?
Više nisam sigurna. Uglavnom, čini mi se da, za razliku od nekih drugih organizacija o kojima se puno zna u javnosti, mi se malo držimo sa strane. Ali imamo sjajnu suradnju s institucijama tijekom svih tih godina, pa i kroz edukacije jer se uvijek trudimo zadržati zadani standard kvalitete i ispod njega ne idemo.
Zato nam često institucije šalju žene ili žene doznaju za nas usmenom predajom. Možda smo poznatiji u svijetu koji je daleko od očiju javnosti, ali je zapravo važniji – u policiji i drugim institucijama koje rade sa žrtvama seksualnog nasilja.
Mi jesmo medijski eksponirani, iako vodimo računa o tome da ne budemo previše. Pazimo na to da svoje istupe uvijek vežemo isključivo za naše teme, kad imamo što reći, kad je to važno reći i sl. Jer medijska eksponiranost može biti dvosjekli mač: s jedne strane, može se povećati broj poziva i možemo doprijeti do više žena, no s druge strane, javlja se i više prijetnji, maltretiranja i sl.
Najveći udari prema nama su se događali kad bi se odvijale aktivnosti poput “Pravde za djevojčice”, “Nisam tražila” i sl. Nema nas puno koji se time bavimo u regiji, pa postanemo meta.
Ne bi li Ženske sobe trebale postojati i u drugim, barem većim gradovima u Hrvatskoj?
Naravno da bi trebale. Prije nekoliko je godina pokrenuta inicijativa da se to napravi, međutim, od toga nije bilo ništa. Prema Istanbulskoj konvenciji, imamo obvezu na 200.000 stanovnika imati jedan takav centar, što nema nitko osim Danske, a i oni su to riješili tako da su centri više medicinskog tipa, odnosno modula pri bolnicama, a to je potpuno drugačiji koncept. Jer tu se radi o akutnim slučajevima.
S druge strane, rijetko se prijavljuju akutni slučajevi, već se dolazi najčešće s traumom koja se dogodila u prošlosti, pa taj medicinski model ne funkcionira. To su baš potpuno različiti pristupi. Oni, recimo, imaju kratkotrajno psihološko savjetovanje, do pet puta, i to je to. Obavi se ginekološki pregled, uzmu se biološki dokazi i daju pet seansi savjetovanja. A to ne odgovara ovome što mi radimo.
Kakav je vaš protokol?
Naša je osnovna ideja da pružimo sve što možemo na jednome mjestu, naravno, u okviru zakonodavstva. Dakle, ne možemo raditi medicinske preglede, ali surađujemo s bolnicama. Ima i žena koje ne žene prijaviti svoj slučaj, pa surađujemo s privatnim ginekolozima, ne dovodeći nikoga u opasnost. Mi pružamo krizno savjetovanje, psihološko, pravno, medicinsko te psihoterapiju koja je neograničena.
Kad kažete da je psihoterapija neograničena, koliko u prosjeku traje?
Teško je reći. U nekim situacijama nije nužna psihoterapija, ženama su dovoljna dva-tri savjetovanja. No, imamo i klijentice koje ostaju s nama i nekoliko godina, posebice kad se radi o mladim ženama koje su preživjele dugotrajno seksualno nasilje u obitelji. One nam se znaju vraćati u različitim fazama života.
U pravilu, ako im se pojavi neki okidač na traumu u životu, ponovno dolaze. Tako imamo obiteljske priče i povezanosti jer nekad su nam cijele obitelji u tretmanu.
Pružamo i pratnju u sve nadležne institucije, imamo status osobe od povjerenja, zatim pružamo pomoć u pripremi za sudski postupak, rad sa svim članovima obitelji, a rješavamo i probleme u učenju, plaćamo režije i sl. Radimo sve što treba, kako bismo osnažili osobu da može krenuti dalje.
Dolaze li vam samo žene?
Dolaze i muškarci i žene.
No, pretpostavljam, većinom žene.
Da, ali mi govorimo o osobama. U početku su svi mislili da koristimo termin osobe zbog muškaraca, ali to nije razlog. Inzistiramo na tom terminu zbog inkluzivnosti LGBTIQ+ osoba. Jedna od osnivačica Ženske sobe je transrodna osoba. I uvijek smo nastojale biti pažljive u terminologiji.
Dok smo još bili Centar za žrtve seksualnog nasilja, nevjerojatno je da naš zakon nije prepoznavao osobe koje su preživjele seksualno nasilje kao žrtve, nego kao svjedoke u postupku koji hrvatska država vodi protiv počinitelja. I tada nam je bilo važno isticati da su te osobe žrtve. Tek izmjenom Zakona o kaznenom postupku 2013. uvodi se termin i status žrtve.
No, da, u većini slučajeva nam se javljaju žene. Radimo i s mladima od 16 godina i starijima. Osim svojeg tima, imamo vanjske suradnice i suradnike, našu odvjetničku kancelariju s kojom surađujemo, nekoliko psihologinja, ginekologinju… Nastojimo zaista imati svu pomoć na jednome mjestu. I važno je da je sve besplatno, sve je anonimno i nije uvjet da se počinitelj prijavi.
Ali očekivano je da nagovarate žrtve na to da prijave počinitelja?
Nastojimo jako pažljivo objasniti kako izgleda postupak prijave, koje su prednosti prijave i zašto je prijava dobra. Vrlo otvoreno im kažemo kako izgleda postupak. Kad vam dođe odrasla osoba koja je preživjela seksualno nasilje u djetinjstvu, jako ju je teško nagovarati da počinitelja prijavi jer od te prijave neće biti ništa i to je jasno i nama i njoj.
No, dio žrtava želi prijaviti počinitelja (iako su prošle godine od nasilja) bez obzira na to što su svjesni da od toga neće biti ništa jer žele da policija počinitelja barem pozove na obavijesni razgovor, čak i ako znaju da će na tome sve ostati. I to im je neka satisfakcija. Iz iskustva u našem radu znamo da će u trenutku kad se nasilje dogodi rijetko tko podnijeti prijavu, to su izuzetno rijetke situacije.
Seksualno nasilje pripada kaznenim djelima koja se najmanje prijavljuju ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelome svijetu. Istraživanje koje smo provele 2005./2006. na velikom uzorku pokazalo je da od 17,5 posto žena koje su preživjele silovanje ili pokušaj silovanja, 95 posto ga nisu prijavile. Svjetska istraživanja pokazuju da 80 posto žena koje su doživjele seksualno nasilje nije nikome ni reklo da im se nešto dogodilo, i šutjele su nekoliko godina. Najčešći uzroci su sram i strah.
A mi imamo ta luda očekivanja da će djeca, ako im se nešto dogodi, doći i reći, a činjenica je da odrasla osoba ne želi nikome reći kada doživi seksualno nasilje, kamoli dijete! Posebice kad znamo da 90 posto slučajeva seksualnog nasilja prema djeci počine bliske osobe. Osim što se seksualno nasilje premalo prijavljuje, tek otprilike deset posto prijavljenih slučajeva završi pravomoćnom presudom. Dakle, 95 posto je neprijavljenih slučajeva, a od pet posto prijavljenih, samo deset posto završi pravomoćnom presudom – i to ne nužno u korist žrtve, već govorimo o tome da uopće završi.
Kad osoba uđe u naš ured ili nas nazove, s ovim godinama iskustva već znamo je li nasilje prijavila ili namjerava prijaviti. U pravilu, one koji su prijavili šalju institucije, predstave se imenom i prezimenom, ostave broj telefona. Oni koji nisu prijavili predstave se nadimkom ili se uopće ne predstave. I zatim nas policajci na edukacijama pitaju zašto mi nismo prijavili.
A što da prijavimo? Da nazovem policiju i kažem: “Dobar dan, nazvala nas je žena, po glasu bih rekla 30-ak godina, po narječju bih rekla Koprivničko-križevačka županija, nemam ime, nemam ništa.”
S druge strane, direktiva Europske unije o zaštiti prava žrtava kaznenog djela jasno navodi da treba pružati psihološku i drugu pomoć i osobama koje nisu prijavile počinitelja. Stoga smo mi stalno u nekom procjepu, ali za razliku od drugih institucija, ništa ne tražimo. Mi ne tražimo da se itko predstavi, kaže bilo koji detalj koji ne želi reći. Mi nemamo sustav uputnice, naručivanja imenom i prezimenom.
Sjećam se slučaja, došle su majka i kći koja je za nekoliko dana trebala napuniti 18 godina i nisu prijavile počinitelja. U Ženskoj sobi imamo zlatni rez u tri slučaja, a jedan od njih se odnosi na djecu, dakle, slučajeve u kojima su djeca žrtve moramo prijaviti. I to smo im rekli. Njih dvije su rekle da su došle razgovarati i da će poslije otići na policiju.
No, u sat i pol razgovora jako su pazile da ne oslove jednu drugu imenom. One su zapravo “štitile” nas jer smo ih dužne prijaviti, ako znamo njihova imena. U jednom trenutku sam im rekla: “Ako dođete k nama i ne prijavite slučaj, dovodite nas u poziciju da se direktno sukobimo sa zakonom. Tjerate nas da biramo između vas i ostalih žena s kojima tu radimo”. Tada su otišle prijaviti slučaj i vratile se. Imali smo nekoliko takvih situacija kad nasilje nisu željeli prijaviti, a u pitanju je bilo dijete. To ne smijemo dopustiti i to je naša velika moralna odgovornost.
Uza svu skepsu u našem društvu kad je riječ o pravnom sustavu, čini mi se da vi ipak vjerujete u njega?
Moramo ga se pridržavati. Ja vjerujem u to da nemam pravo educirati profesorice, profesore, stručne suradnice i suradnike da prijavljuju nasilje, a da istovremeno ja to ne radim. To mi je moralno problematično. Zato se ne mogu praviti luda kad se radi o djeci i ne prijavljivati te slučajeve, sve dok govorim o tome koliko je važno prijaviti svaki oblik nasilja nad djecom.
Za odrasle osobe to ne vrijedi, oni mogu birati. Mi uvijek objasnimo zašto je dobro prijaviti. Ali ponavljam, kad vam osoba dođe sa slučajem koji se dogodio prije dvadeset godina, zaista je nema smisla nagovarati da prijavi policiji.
Sjećam se kad nam se javila starija gospođa koja je odlučila prijaviti svećenika za seksualno nasilje koje je proživjela u djetinjstvu, dok je bila u učeničkom domu koji su vodile časne sestre. Razgovarala je sa mnom i rekla da joj je bila želja da nekome u životu ispriča što je proživjela. U tom trenutku počinitelj je bio mrtav već 50 godina. Dakle, i njoj i nama je bilo jasno da neće biti prijave.
Pružate li vi još uvijek i psihološku pomoć?
Ne, nisam više aktivna u tom dijelu.
Nedostaje li vam taj dio? Ipak ste psihologinja po struci.
Direktno sam uključena u sve što se događa kroz menadžment svakog pojedinog slučaja koji radim sa svojim suradnicima, no najviše sam trenutačno posvećena edukaciji. Prestala sam se baviti direktnom praksom, ne zato što sam htjela, nego zato što me nema.
Često moram na put, na konferenciju, sastanak i sl. S tom dinamikom odlazaka ne mogu se posvetiti radu s nekim tko me treba kontinuirano, to bi bilo neozbiljno od mene i zato sam prestala. Dakle, javljam se na telefon ako nema nikoga u uredu i ako su sve psihologinje zauzete, brinem se za naručivanje i savjetovanje. Ali ne uzimam osobe u trajnu terapiju.
Javljaju li vam se prostitutke, odnosno seksualne radnice, kao žrtve seksualnog nasilja?
Ne, prostitutke ne. Radili smo s migranticama i u tome imamo iskustva. Tu se javljaju dodatne komplikacije s prijevodima jer ih nitko ne želi financirati, pa se snalazimo kako znamo i umijemo. Što se tiče žena u prostituciji – tako ih mi zovemo – ne javljaju nam se, odnosno ako su se javile, nisu nam rekle da se time bave.
Što smatrate najboljim rješenjem kad je prostitucija u pitanju?
Mislim da je tzv. švedski model najbolja solucija. Dakle, dekriminalizacija kaznenih djela u smislu da se ne optužuje žrtvu, ali se kriminalizira mušterija, odnosno klijent.
Dakle, legalizacija ne?
Ne, ja u legalizaciji ne vidim ništa dobro, ni za zemlje koje su legalizirale prostituciju, tvrdeći da će tako zaštititi žene. Naprotiv, sve ukazuje na to da legalizacijom prostitucije počinje cvjetati tržište trgovine ženama u svrhu seksualne eksploatacije i ne događa se ništa dobro. Uostalom, da se ne zavaravamo, prostitucija je kršenje ljudskih prava.
Zašto se kod nas već nije uveo taj švedski model?
Zato jer su na razini Europske unije jako različite struje. Svaka zemlja koja ima neki model nastoji taj model progurati, a Hrvatskoj je to, rekla bih, zadnja briga u svemiru.
Bavite se žrtvama seksualnog nasilja već više od 25 godina. Jesu li danas ljudi senzibiliziraniji za taj problem, nego prije recimo 10 ili 20 godina?
S jedne strane, pomaka ima, ali s druge strane, ljudi nisu specijalno senzibilizirani. Kad provodimo edukaciju za stručne osobe, zdravstvo, liječnike, medicinske sestre, tehničare, ljude koji su vidjeli nebrojeno mnogo žrtava, oni se često čude onome što im govorimo.
Na edukaciji za profesore, profesorice, kad ih hladno suočimo sa statistikom koja je neumoljiva, događa se isto. A koliko su morali vidjeti slučajeva seksualnog nasilja oko sebe, a nisu! Znam biti vrlo gruba, kažem: “Ok, ako niste imali nikada do sada u praksi žrtvu seksualnog nasilja, što to govori o vama, vašem stupnju otvorenosti i spremnosti da takve stvari vidite oko sebe?”
Dakle, znam biti vrlo direktna. To nije ugodno čuti. Svatko od njih počinje vrtjeti film u glavi, koliko mu je slučajeva promaknulo. Zato je važno stalno raditi na osvještavanju, da bi se stvari pomaknule. Ali jako sporo to ide. Jer mi zapravo zadiremo u neke izuzetno jake stereotipe koji postoje u društvu prema ženama, prema seksualnom nasilju, prema seksualnosti, prema seksualnosti muškaraca i žena. Zato nas je i malo. Jer općenito, organizacija koje su specijalizirane za seksualno nasilje ima najmanje, ne samo kod nas u regiji, nego i u zemljama EU-a.
Imate psa Darka koji je terapeutski pas. Kako funkcionira u odnosu sa žrtvama seksualnog nasilja?
Labradora Darka smo sami socijalizirali jer nismo imali novca za terapeutskog psa koji košta 70.000 kuna. Nabavile smo ga i trenirale uz pomoć gospođe Mire Katalenić i njezinog trenerskog tima, pa Darac zna govorni jezik, znakovni jezik i sve ostalo što treba znati.
No, on je postupno razvio svoj vlastiti oblik psihoterapije u Ženskoj sobi. Najčešće služi za “razbijanje leda” na početku razgovora, nekad zna samo sjediti za vrijeme terapije, posebice pokraj mladih ljudi.
On bazično nije mazan, potpuno je flegma jer smo ga birali prema osobinama da može ostati miran ako, primjerice, dođe žena s malom djecom, pa ga dijete nagazi ili počupa. No, on je toliko miran, da katkada zaspi za vrijeme terapije i hrče. No, žene pokraj kojih je zaspao rekle su da ih je to nevjerojatno umirilo. On zaspi u nekim situacijama, ne uvijek. Ima neke senzore za traumatizirane ljude i jako nam je dobar u terapiji. Neke ga žene samo grle…
S kim ide kući na spavanje? Čiji je Darko?
On je pas Ženske sobe, ali ja ga doma vodim, ide sa mnom.
Vi ste njegova gazdarica?
Mislim da jesam. On je jako flegmatičan i prenosi tu mirnoću u život. Već je gospodin, ima deset godina. Jako teško ide uz stepenice.
Što je s vašim SNEP programom edukacije školaraca?
Otvarati temu seksualnog nasilja u srednjoj školi je prekasno. Ali krenule smo sa srednjom školom jer smo znale da će nas lakše pustiti u srednju, nego u osnovnu. Dio programa odnosi se i na seksualno nasilje u obitelji. Znale smo da će ta tema izazvati najviše problema.
SNEP-om smo pokrili cijelu Hrvatsku, no nije ista reakcija u svim dijelovima zemlje. Neki nam kažu, recimo, da nemaju seksualno nasilje i da im takva edukacija nije potrebna. Bilo je zapravo vrlo interesantno vidjeti kako se razni dijelovi Hrvatske odnose prema toj temi. Ili nas pitaju možemo li održati edukaciju pod nekim drugim imenom, a na pitanje kojim imenom, kažu: “Recimo, druga strana koketiranja”. Dakle, jasno vam je po tom odgovoru koliko ne razumiju uopće o čemu se radi.
Majka ste djevojčice. Kako odgajati djecu, kako ih upozoriti na opasnost, a ne opteretiti tom temom?
Dobile smo iz Incest Trauma Centra iz Beograda neke sjajne materijale koji su rađeni baš za mlade dobne skupine. Ali moja kći, s obzirom na to da je puno vremena provela u Ženskoj sobi, kad prolazimo kroz te materijale i dođemo do dijela koji govori o seksualnom nasilju, kaže da je to ne zanima i da ne želi o tome slušati. Ima otpor prema toj temi jer je cijeli život njome okružena.
Naravno, dala sam joj neke opće informacije poput dobrih i loših tajni, integriteta, osobnih granica i sl. Kroz to smo gradile i odnos prema tijelu, odnos prema granicama, objasnila sam joj da mora jasno reći što želi, a što ne želi, obratiti se odrasloj osobi kojoj vjeruje itd. Stoga sam sigurna da ona ima veću razinu svijesti nego ostala djeca, bez obzira na to što katkada pokazuje otpor prema toj temi.
Ali je i moj strah veći nego kod drugih ljudi. Kad se netko novi zaposli u Ženskoj sobi, uvijek postavlja isto pitanje: “Kako uspijevate raditi ovaj posao i ostati normalni?” Najčešće odgovorim: “Odakle vam ideja da ćete ostati normalni?”.
Volim citirati sjajnu američku psihologinju Rachel Remen koja je rekla da je ideja da ćete svaki dan raditi s visokotraumatiziranim osobama i ostati nedirnuti jednaka vjerovanju da ćete proći kroz duboku vodu i ostati suhi. I zaista je tako.
Što se promijeni u osobi? Promijeni se pogled na svijet. Mi zapravo vidimo stvari onakvima kakve jesu. Primjerice, kad odem na plažu, samo promatram što se događa oko mene jer plaža je jedno od najosjetljivijih mjesta na kojima možete svašta primijetiti u odnosu na djecu i zlostavljanje.
A i nema priče koju niste čuli…
Da. Razina opasnosti i brige kod mene je sigurno povećana. Recimo, bile smo moja kći Mea i ja na moru ovo ljeto i vidjela sam da voli roniti. Budući da ju je to toliko privlačilo, htjela sam je upisati u ronilački klub, pronašla sam čak jedan koji vodi žena, nazovem i pitam postoji li mogućnost da Mea pokuša zaroniti s trenerom i je li moguće dobiti žensku osobu, odnosno trenericu.
Žena mi je rekla da ne može i da oni ne rade razliku između muških i ženskih trenera. Smatram da roditelj mora imati pravo izabrati osobu koja će držati u rukama njegovo dijete u kupaćim gaćicama.
Možete li uopće zamisliti da se bavite nečim drugim u životu ili vas je ova tema posve zaokupila?
S jedne strane, imam strast za ovaj posao, a s druge strane, činjenica je da radim silnim tempom, imam 51 godinu i pitam se mogu li ja sve to. Imam malo dijete, moram je odgojiti, othraniti i pritom izdržati taj suludi tempo projekata, stalno ispočetka, a zauvijek. To me zapravo plaši.
Godišnje imamo 20-ak projekata. Zamislite stroj koji održava 20 projekata. Izvještaje radimo gotovo svaki tjedan. Baš je to žrvanj. Ipak, teško mi je zamisliti da odem baš sada kad je nešto napravljeno, kad je nešto pomaknuto.
Koji vam je trenutak bio najdraži, a koji najtraumatičniji?
Najdraže mi je svakako usvajanje protokola u slučaju postupanja kod seksualnog nasilja, upravo na naš deseti rođendan. To mi je bio pokazatelj da su se stvari počele mijenjati. A najtraumatičnije? Kad se mijenja naš tim, to mi je jako teška situacija.
Uložiš godine u nekoga i edukacije i zatim on jednostavno ode ili ne može više ili ode na bolje plaćeno radno mjesto. Malo ljudi može izdržati ovaj tempo i ovu temu dugoročno. Sjećam se, kad sam bila mlada, došle su nam u posjet žene iz Švicarske, bavile su se nasiljem u obitelji. One svakih pet godina dobiju šest mjeseci plaćenog odmora, a ako se bave seksualnim nasiljem, nakon svake tri godine dobiju plaćeni odmor i sljedeće godine ne smiju raditi sa žrtvama seksualnog nasilja, nego neki drugi posao unutar organizacije.
To si mi, nažalost, ne možemo priuštiti. Čak ni godišnje odmore ne možemo u komadu odraditi jer se puno natječaja raspisuje u kolovozu, pa ako je rok, recimo, 20. kolovoza, moramo se prije toga vratiti s godišnjeg odmora i odraditi natječaj. Kod nas u timu svatko radi dio projekta, pa svatko mora dati svoj doprinos.
