Pogledajte izložbu “Jedna za sve – sve za jednu” koja donosi iscrpan prikaz djelovanja članica Kluba likovnih umjetnica

Izložbu “Jedna za sve, sve za jednu/Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940.” Dunje Nekić i Darije Alujević, možete pogledati u Klovićevim dvorima do 3. studenog 2024. 

Muzej za umjetnost i obrt otvorio je veliku izložbu pod nazivom “Jedna za sve, sve za jednu/Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940.” koja predstavlja spoj ženske energije i društvenih pitanja u suradnji dviju autorica: Dunje Nekić i Darije Alujević. U prvom desetljeću 20. stoljeća mnoge talentirane umjetnice ostale su u sjeni svojih muških kolega. Njihovi radovi često nisu dolazili do izražaja, dok su se kulturni i društveni obrasci tih vremena činili nepremostivima za ženske glasove. Ova izložba slavi hrabrost, kreativnost i upornost umjetnica koje su se, unatoč preprekama, udružile kako bi se osnažile i afirmirale svoje mjesto u svijetu umjetnosti, ostavljajući nasljedstvo koje i danas inspirira.

Povjesničarke umjetnosti dr. sc. Darija Alujević, zaposlena u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU-a, i Dunja Nekić, viša kustosica i voditeljica Zbirke starije fotografije MUO, otkrile su nam što je inspiriralo osnivanje Kluba likovnih umjetnica, koja vrsta umjetničkih djela su predstavljena na izložbi, kako je njihova suradnja utjecala na konačni oblik izložbe, koji su planovi za budućnost i još mnogo toga…

Izložbu možete pogledati u galeriji Klovićevi dvori do 3. studenoga, a zadnje autorsko vodstvo kustosica je 2. studenoga u 17 sati.

Možete li nam reći nešto više o značenju naslova “Jedna za sve – Sve za jednu”? Kakvu poruku on prenosi?

Dunja: Uz službena pravila Kluba koja su potvrđena i vezala su se uz organizaciju izložbi i ostvarivanje međunarodnih suradnji, pri pristupanju u Klub nova članica bi bila upoznata i s nepisanim pravilom: jedna za sve – sve za jednu, tj. prvo za Klub, a potom za sebe. U tom kontekstu ideja da umjetnik ne sudi umjetniku znači dokidanje konkurentnosti među članicama (što nije bila praksa na likovnom tržištu u tom razdoblju), kao i pomoć kolegicama u trenutcima nužde, posebno financijske – to pravilo govori o kolegijalnoj atmosferi koja je bila prisutna i potrebna kako bi se ostvarili ciljevi Kluba unutar patrijarhalnog društva.

Što je inspiriralo osnivanje Kluba likovnih umjetnica 1927. godine?

Darija: Ideja o osnivanju Kluba izrasla je tijekom boravka Naste Rojc u Londonu. Naime, nakon njezine samostalne izložbe u Londonu 1926. u Gieves Art Gallery Women’s International Art Club poziva ju na sudjelovanje na njihovoj godišnjoj izložbi 1927. godine. Tu je mogućnost nesebično odlučila podijeliti sa još nekolicinom kolegica, smanjivši broj vlastitih izloženih djela, poziva slikarice Linu Crnčič Virant, Lucie Kučera Buchmeister i Zdenku Ostović Pexidr-Srića. Kako bi lakše organizirale taj nastup odlučuju se udružiti i osnivaju Klub likovnih umjetnica koji je uz službena pravila kao cilj imao i zajednički, lakši istup umjetnica na likovnu scenu i tržište.

Kakva je bila uloga umjetnica na likovnoj sceni tijekom ranog 20. stoljeća u Hrvatskoj?

Dunja: Umjetnost kao zanimanje su kroz povijest uspijevale ostvariti tek rijetke žene, a povijesno gledajući prihvaćanje ili neprihvaćanje u umjetnički svijet za žene su uvijek diktirali muškarci – bilo u pristupu cehovima, akademijama ili umjetničkim udruženjima. Uopće, starije generacije umjetnica nisu imale mogućnost školovanja na akademijama,  a privatno umjetničko obrazovanje bilo je rezervirano za više građanske klase i plemkinje koje nisu bile konkurentice slikarima jer nisu svoje radove prodavale.

U slučaju Kluba, gotovo sve članice školovane su na tzv. ženskim akademijama i preteči današnje zagrebačke Akademije, dakle imaju formalno obrazovanje i njihova želja bila je, kao u ostalom svakog umjetnika, živjeti od svog rada. Njihovo neprihvaćanje od kolega koji su ujedno bili i kritičari u očitom sukobu interesa, a kasnije i ravnatelji muzeja, profesora na akademijama, kustosa, dakle na pozicijama moći u umjetničkom svijetu, rezultiralo je zanemarivanjem i marginaliziranjem. Iz tog razloga tek sada struka i javnost može revalorizirati njihov doprinos našoj povijesti umjetnosti.

Koje vrste umjetničkih djela su predstavljena na izložbi i kako su odabrana?

Darija: Na izložbi su zastupljene sve tehnike od slikarstva, grafike do kiparstva i tek nekoliko primjera primijenjene umjetnosti (skice za scenografije). Kod odabira djela s jedne strane držale smo se vremenskog okvira djelovanja Kluba dakle od kraja dvadesetih do četrdesetih godina 20. stoljeća, s druge strane dostupnost djela u nekim slučajevima je bila presudna, jer nerijetko su umjetnice znatno slabije zastupljene u fundusima muzeja i galerija i nije uvijek bilo lako pronaći djela. Isto tako nastojale smo pojedine umjetnice predstaviti sukladno obimu njihovom sudjelovanju na izložbama Kluba likovnih umjetnica kao i temama i žanrovima koji su tada u njihovim opusima dominirali.

Postoje li neka konkretna djela ili umjetnice iz izložbe koje su za vas posebno važne i zašto?

Dunja: Od umjetnica za Klub najvažnija je Nasta Rojc bez koje Klub ne bi bio ni osnovan, a niti bi imao bez njezinog iskustva i društvenih veza trajanje od gotovo 13 godina aktivnog djelovanja i 11 skupnih izložbi te nekolicinu relevantnih međunarodnih suradnji. Od radova izdvojila bih njezinu sliku Naše doba iz 1928. godine kao eklatantan primjer neprihvaćanja iskoraka umjetnica u modernost tj. avangardu kroz mizogine kritike koje upućuju gdje je mjesto umjetnicama u odnosu na umjetnike.

Kako je vaša suradnja utjecala na konačni oblik izložbe?

Darija: Kao i kod svake suradnje i zajedničkog rada uvijek je to prostor za poticajnu razmjenu mišljenja, nadopunjavanja, podršku, a u određenoj mjeri međusobno si služite i kao korektiv. Pomno smo zajednički promišljale sve detalje, i kad imate zajednički cilj,  a to je bila što kvalitetnija izložba, mislim da je u našem slučaju postojala dobra sinergija i razumijevanje.

Kakav utjecaj ova izložba ima na suvremene rasprave o ženama u umjetnosti?

Dunja: Poznavanje povijesti nužno je za shvaćanje sadašnjosti, jer likovna analiza ne postoji bez kulturološke analize. Moguće je procijeniti koliko jesmo ili nismo odmaknuli od razdoblja međuraća. No stvarnu vrijednost izložbe pokazat će vrijeme. Osobno se nadam se da će rezultirati novim čitanjem naše povijesti umjetnosti u kontekstu umjetničkog doprinosa žena, kao i novim istraživanjima pojedinih opusa članica čija smo imena ovom izložbom izvukle iz zaborava, a itekako zaslužuju da budu poznata.

Što se nadate da će posjetitelji ponijeti iz ove izložbe?

Darija: Cilj nam je bio upoznati publiku sa jednim u povijesti hrvatske umjetnosti gotovo zaboravljenim fenomenom – Klubom likovnih umjetnica, prvim ženskim likovnim udruženjem koje je učinilo mnogo za profesionalizaciji umjetnica kao i njihovu prisutnost i vidljivost na likovnoj sceni toga razdoblja te pokazati djela umjetnica koje je povijest umjetnosti zanemarila i gotovo zaboravila kao i potaknut daljnja istraživanja. Isto tako, mlađe generacije osvijestiti kako neke stvari koje danas izgledaju samorazumljive u neka ranija vremenima nisu bile nimalo jednostavne.

Osim izložbe, posjetiteljima su bile dostupne i radionice, koji je njihov cilj?

Dunja: Radionice MUO Pedagoške službe pod nazivom „Junakinje umjetnosti“ održale su se Galeriji Klovićevi dvori 21. 9., 5. 10. te 19. 10. Uz izradu radova inspiriranih djelima s izložbe, kao i nekim tehnikama koji su rijetko predstavljene na izložbama poput škaroreza, važno je istaknuti da su radionice pratila i vodstva kroz izložbu koja su upoznavala polaznike o doprinosu i važnosti umjetnica u našoj povijesti umjetnosti.

Postoje li planovi za daljnje istraživanje ili projekte koji će se temeljiti na vašem radu nakon završetka izložbe?

Darija: Vjerujemo da će ova izložba potaknuti daljnja istraživanja, uskoro izlazi jedan manji katalog naše izložbe, a u budućnosti će MUO objaviti i monografiju posvećenu Klubu likovnih umjetnica temeljenu na doktorskoj disertaciji Dunje Nekić.

Članak je objavljen u sklopu projekta “Osnaživanje žena na tržištu rada” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Razgovarala: Sara Dakić, Foto: Srećko Budek