Tena Štivičić: Kad muškarci plaču
Da bismo zaista shvatili svu dugotrajnu, traumatičnu štetnost seksualnog zlostavljanja, čini se da je potrebno vidjeti kako se ono događa muškarcima. I to ne bilo kojim muškarcima.
Barem se pola života istinski čudim povijesno uvriježenoj pretpostavci da su žene slabe, plačljive i preosjetljive kad mi životno iskustvo gotovo dnevno podastire anegdotalne dokaze da su mentalno i fizički izdržljiviji spol. Ali koliko nam je ta pretpostavka upisana u kolektivnu svijest postalo mi je zaista jasno gledajući novi dokumentarac o Kevinu Spaceyju – Spacey Unmasked.
U ljeto 2023. poznati je holivudski glumac, na Londonskom kraljevskom sudu, oslobođen optužbi za seksualno zlostavljanje. Optužila su ga četiri muškarca za devet zasebnih instanci seksualnog zlostavljanja. U britanskoj javnosti bila je to #Metoo parnica najvišeg profila, a oslobađajuća presuda mnoge je iznenadila.
Blistava karijera Kevina Spaceyja, dvostrukog dobitnika Oskara i intendanta jedne od najstarijih londonskih kazališnih institucija kazališta The Old Vic, naglo je zapela u trenutku kad su se u javnosti pojavile glasine o seksualnom zlostavljanju, nakon kojih je uslijedila i formalna optužnica. Prošlog ljeta mu je, jamačno, laknulo.
Međutim, u nedavno emitiranom dokumentarcu na Channel 4 o seksualnom su zlostavljanju i uznemiravanju progovorili muškarci koji javnosti dosad nisu bili poznati.
Njih desetorica svjedoči pred kamerama, pod punim imenom i prezimenom, licem i glasom, o nizu neprimjerenih situacija u kojima su se našli sa Spaceyjem. Sve su to poznati scenariji koje smo zadnjih godina već mnogo puta čuli.
Mlada osoba na setu, prva uloga, prvi put u društvu sjajne zvijezde kojoj se divi, ne može vjerovati svojoj sreći, dobije čak i izgovoriti repliku, puca od ponosa jer ‘ima scenu sa Spaceyjem’, a onda tamo, pred cijelom ekipom, u predahu između dva tejka, tek mrvicu izmaknut iz snopa reflektora, osjeti ruku svog idola kako ga hvata za spolovilo. Smrzne se, ne zna što reći, ne zna kako, ne zna kome. Tko bi mu vjerovao, tko bi išta poduzeo, tko bi ga zaštitio, što bi bilo s njegovom karijerom, što bi bilo s njegovim životom…
Ili na nekom tulumu Kevin Spacey zapodjene razgovor s mladom osobom. Obojica muškarci, obojica službeno strejt, izađu zapaliti cigaretu, super se zabavljaju, mlada osoba ne može vjerovati s koliko joj se simpatija Spacey obraća, praktički lebdi pedalj iznad zemlje od ponosa. Od svih prisutnih, zanimljivih, poznatih, slavnih, Spacey je baš njega odabrao da s njim ćaska, nudi mu k tome da ostanu u kontaktu, zove ga na neki sljedeći tulum, ovo je početak jednog divnog prijateljstva i naravno, naravno, u Hollywoodu.Ali, budimo realni, ne samo u Hollywoodu, vrata se ovime možda otvaraju i slabašno svjetlo moguće buduće karijere curi kroz procijep. I vrlo se brzo ta mlada osoba nađe negdje nasamo sa Spaceyjem i u situaciji da mora reći ne, da se mora braniti, da mora izbjegavati poruke, pozive, ponude, da mora tražiti fizički izlaz iz situacije i da, cijelo to vrijeme, važe svaki trenutak nelagode naspram cijeloj budućnosti.
U dokumentarcu se sam Spacey ne pojavljuje, ali je mnogo prostora dobio njegov brat. A bratova priča o domu u kojem su odrastali i o ocu kojega prikazuje kao zlostavljača prvog reda koji je Spaceyjeva brata redovito silovao, pruža određen kontekst i kompleksniji uvid u Spaceyjevu predatorsku ličnost.
Međutim, iako je ovaj dokumentarac prepun rečenica, situacija i svjedočenja kakvih smo od 2018. čuli sto puta, on je ipak neprocjenjiv doprinos temi zlostavljanja.
Teško je precizno opisati kakva je to kapitalna promjena paradigme kad sve te poznate sintagme, na koje su mnogi, nažalost, već oguglali, izgovaraju muškarci. Osim toga to nisu ‘neki tamo gejevi u Hollywoodu’ pa da ih možemo diskvalificirati istom nekom mutnom, neutemeljenom predrasudom kao i žene. Mahom su to strejt i vrlo muževni muškarci, veliki, nabildani, tetovirani, bivši marinci, muškarci koji bi, svi redom, u Kući karata mogli tumačiti predsjednikove tjelohranitelje.
Kad muškarci, takvi muškarci, koji bi Spaceya s pola snage mogli zdrobiti, prepričavaju osjećaj paraliziranosti pred njegovim nasrtajima, kad dijele s nama dubok, razdorni sram i osjećaj krivice, kad takvi muškarci, iako se svim silama trude ne zaplakati, ipak ne mogu zadržati suze dok pričaju koliko je dugotrajan pečat Spaceyjevo ponašanje ostavilo na njih, u nama, gledateljima, dogodi se nešto novo, nepoznato.
Novi stupanj sućuti, drugačija spoznaja o nemoći i bezizlaznosti u kojoj se nađe žrtva suočena s vještim predatorskim manipulacijama od koje je ne mogu spasiti ni popajevska brda mišića.
I shvaćamo da je osnovna ravan s koje doživljavamo ispovijedi žena o seksualnom zlostavljanju u samom startu kompromitirana strukturnom mizoginijom. Jer žene su cendrave i stalno im nešto smeta. Jer su sigurno same nešto petljale da skrive situaciju, ili su slale krive signale, ili su se pogrešno odjenule, ili su se provokativno ponašale, a poslije vikale ‘ide vuk’. Ili to, u krajnjoj liniji, nije sve baš tako strašno, da te netko pipka, da te stisne u mraku, da ti gurne ruku, jezik, prst, ovamo, onamo, pa je l’ to baš sad tako strašno da opravdava jadnim muškarcima rušiti živote. Naposljetku, mora li se baš za svaku pizdariju suze roniti?
Da bismo zaista shvatili svu dugotrajnu, traumatičnu štetnost seksualnog zlostavljanja, čini se da je potrebno vidjeti kako se ono događa muškarcima. I to ne bilo kojim muškarcima. Mačo muškarcima.
