Tena Štivičić: Puni krug
Na stranicama Hrvatskog audiovizualnog centra ovih je dana objavljena vijest da je u Lovranu završeno snimanje filma Mama, tata i ja, redateljice Vanje Juranić i scenaristice Tene Štivičić
Jednoga dana, prije desetak godina, dok sam još živjela u Londonu, nazvala me mama. Rekla je, moram ti nešto reći. Nekako sam odmah znala što. ‘Čini se da imam rak’.
Dva dana kasnije sletjela sam u Zagreb. Znala sam samo da je riječ o rijetkom tipu raka jajnika i da je potrebna hitna operacija. Kanila sam se suočiti s mojom malom obitelji u našem stanu, u intimnoj, ali sumornoj atmosferi primjerenoj ozbiljnoj situaciji. No dočekala me kuhinja puna ljudi, zasićena dimom i mišljenjima. Obitelj, uključujući i dva psa, prijatelji, među njima liječnici, što po struci što po uvjerenju, natjecali su se u savjetima i prognozama. Naš obiteljski frizer upravo je šišao mamu, jer neće valjda na operaciju bez frizure. Telefon je bez prestanka zvonio, mama je već rutinski ponavljala detalje svoje dijagnoze i puštala svima da ih uspoređuju sa svojim iskustvima. Tijekom dana stizalo je još prijatelja i rođaka, neki s loncima hrane, kako bismo tata i ja imali što jesti dok je mama u bolnici. Jer zna se, na Balkanu, ako žena umre, za njom će uskoro i muž, od gladi.
Na kraju tog prvog dana, paradigmatskog primjera kako se duboka nesigurnost života u post-tranzicijskom društvu manifestira kao svenacionalni hipohondrični poremećaj, ispisala sam događaje u formi jedne filmske sekvence. Zatvorila dokument i zaboravila na to.
Koju godinu kasnije, kad je moja mama već premoćno nadjačala bolest, dokument sam slučajno ponovno otvorila, pročitala, smijala se i pomislila – u najmračnijem trenutku za moju obitelj to što sam napisala bila je komedija. Pa možda ju treba ispisati do kraja.
Mama, tata i ja odonda do sada prerasli su u vlastitu priču. Kako to obično biva s pričama koje počnu od stvarnog događaja, brzo se pokaže da život baš i ne ispiše svu filmu potrebnu dramu.
Tjaša Kalkan, Lovran 2026., ekipa filma Mama, tata i ja
Jedan dio filma događa se u Lovranu. Iako u stvarnosti nismo tada išli tamo, Lovran sam upisala u scenarij kao toponim iz ljeta djetinjstva, provedenih malo u Željezničarskom odmaralištu kamo smo išli preko mog dede željezničara, a malo u Vili Santa Maria, odmaralištu Gradske skupštine u kojoj je radila moja mama. Tamo se, u toj nekad senzacionalnoj vili uz more, pregrađenoj za sindikalne potrebe na male jedinice, ljetovalo za sitnu kintu, kao što je to bilo moguće svim radnim ljudima onoga vremena.
Lovran 1980. Tena i Mirjana Štivičić
U nebrojenim šetnjama moga djetinjstva uz Lungo mare, držeći za ruku baku, dedu, mamu ili tatu, a, malo kasnije, i ponekog dečkića, prolazila sam pored uskih balkona nekad velebnih austrougarskih vila na čijim se ogradama od kovanog željeza redovito sušio iznošeni veš, nahereno stršila jadna televizijska antena, a na neuglednom stolcu neki bi stariji gospodin, okrenut suncu, u kratkim hlačama i potkošulji, često slušao tranzistor i čitao novine. Vile su bile nacionalizirane i u njima je živio stalež koji je samo u socijalizmu mogao primirisati takvoj arhitekturi. Iz interijera je, preko malih balkona, disala njihova skromna, socijalistička svakodnevica. To je slika koju sam željela u ovoj priči. Lik izdržljive udovice koja opstaje zadnja u djeliću vile i ne da se isplatiti. I još prije desetak godina, kad su začeti prvi obrisi ovog filma, prkosio je novom vremenu još pokoji takav balkon na Kvarneru. Danas, 2026., nema ih. Vile su prodane, obnovljene, u njima su luksuzni boutique hoteli ili poliklinike za dentalni turizam. Stanari su pomrli ili su isplaćeni i iseljeni. Velebna austrougarska arhitektura srela se s kasnokapitalističkim kičem, a onome što je bilo između izgubio se svaki trag.
I nema se gdje snimati to što želim ispričati.
Nema gdje, osim u Vili Santa Maria koja još uvijek radi kao sindikalno odmaralište. Mojih bake i dede, koji su bili moje prvo lovransko sidro, odavno nema. Nema ni mog tate. Moja mama, deset godina nakon dijagnoze, nepokolebljivo gazi kroz svoje osamdesete. U Vili Santa Maria vrijeme je stalo. Hodnici mirišu isto kao i prije četrdeset godina. Kad zagazim na stepenice velike, originalnim drvenim oplatama obložene dnevne sobe, zatrese se lampa s istim zvukom kao svih onih tisuća puta u djetinjstvu kad sam njima grabila u dva koraka. U kupaonici na prvom katu, jednako kao i onda, zapinje ključ u bravi. Mirisi i zvukovi te kuće opstaju kao rijetka opipljiva vremenska kapsula. Snimati ovaj film u njoj, udarilo me neočekivanom silinom u kojoj su se sudarila sva prošlost i sadašnjost, sve izgubljeno i dobiveno, ljudi kojih nema i oni koji su došli i s kojima nešto novo tek počinje.
Gledati našu divnu, virtuoznu, maštovitu filmsku ekipu kako na potki tih podražaja, na autentičnoj scenografiji mog djetinjstva sastavlja i kreira novi svijet našeg filma, gledati Almu, Zrinku i Radeta kako jedan od ključnih trenutaka filma oživljavaju na balkonu s kojeg sam nebrojeno puta zamišljala budućnost, bilo je, ta tri posljednja dana snimanja, ni sa čim do sada usporedivo iskustvo. Zatvorilo je sasvim neočekivano simbolički puni krug.
Piše: Tena Štivičić
