Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Tomislav Smoljanović

S dr. Sanjom Toljan, koja je u Hrvatsku dovela terapiju bioidentičnim hormonima, razgovarali smo o tome na koji način balansirati hormone te kako živjeti uravnoteženo

Sanja Toljan je specijalistica anesteziologije, reanimacije i intenzivnog liječenja. Svoju je karijeru započela u Domu zdravlja Vrbovec u hitnoj medicini i ondje provela četiri godine, da bi nakon toga jedanaest godina radila u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu kao anesteziologinja. Godine 2004. osnovala je vlastitu polikliniku, Polikliniku Orlando, u kojoj se najprije bavila liječenjem kronične boli i anestezijom. Danas se u Poliklinici Orlando koristi znanjima koja je stekla kod europskog stručnjaka za antiaging i preventivnu medicinu, dr. Thierryja Hertoghea, liječeći ljude koji pate od hormonske neravnoteže. Kreirala je seriju proizvoda za uravnoteživanje hormona na bazi adaptogenih biljaka i mikronutrijenata. U Hrvatsku je dovela terapiju bioidentičnim hormonima, kao prirodan način uspostavljanja hormonske ravnoteže. Sanja je i autorica triju knjiga: Žene u hormonskoj ravnoteži, Muškarci u hormonskoj ravnoteži i Čudesna moć hormona u kojima otkriva sve što treba znati o svojim hormonima i jednostavne načine za uspostavu savršene hormonske ravnoteže.

Danas ljudi često zaziru od hormonskih terapija. Možete li nam objasniti što su točno bioidentični hormoni i zašto su oni bolji od klasičnih lijekova?

U pravu ste u vezi s hormonima. Drago mi je što sam dovela hormone „blizu nama“, da više ne zaziremo od njih. Endokrinologija je znanost koja se bavi vrlo bolesnim ljudima, a ja se bavim ljudima za koje medicina kaže da su zdravi, ali koji se ne osjećaju dobro – dakle imaju dobre nalaze, ali se ne osjećaju u skladu s njima. Najčešće je riječ o ljudima koji žive u kroničnom stresu. Činjenica jest da većina ljudi ne zna što točno znači pravilno živjeti, a to je razlog zbog kojeg dolazi do hormonskih poremećaja.

Ti se poremećaji ne vide na nalazima, ali se vide u našem nedostatku energije. Najčešće se događa da hormon stresa – kortizol – naruši sve ostale hormone i napravi neravnotežu. U svojoj praksi gledam kompletno stanje svih žlijezda koje onda pokušavam uravnotežiti. Bioidentični hormoni su hormoni kakve proizvodi naše tijelo, a ne lijekovi koji imaju hormonsko djelovanje. To je velika razlika. Osim toga, sintagma „hormonska terapija“ danas se upotrebljava za različite situacije. Primjerice, za žene koje su preboljele karcinom dojke kaže se da dobivaju hormonsku terapiju, a to kod njih zapravo znači da dobivaju terapiju kojom se hormoni blokiraju, a ne potiču, kako bi tumor (ako je hormonskog podrijetla) prestao rasti. Ili na primjer, žene koje imaju policistične jajnike, dobivaju kontracepciju, dakle blokadu hormona, a ne dodatne hormone.

I razumljivo je da se stvorila neka vrsta fame oko hormona i smatra ih se opasnima. Ali, kao što sam već napomenula, postoji hormonsko liječenje – liječenje pravim hormonima (koji su jednaki ljudskim hormonima, a to su bioidentični hormoni) i postoje lijekovi koji imaju hormonsko djelovanje. Primjerice, kada žena uđe u predmenopauzu, ona ne dobiva hormone nego hormone u kombinaciji s lijekovima koji imaju hormonsko djelovanje i zapravo ti lijekovi onda najčešće uzrokuju nuspojave. Recimo, ako ste u predmenopauzi, imate jaka krvarenja i stvaraju vam se ciste, liječnik će vam prepisati gestagen, preparat koji ima hormonsko djelovanje na maternicu i jajnike, ali ne i na druge organe, nego čak, štoviše, proizvodi nuspojave na drugim organima.

Dakle, u tom biste slučaju trebali dobiti pravi progesteron, koji bi djelovao na jajnike, maternicu, ali i na druge organe. Sami gestageni imaju razne nuspojave: proizvode tromboze, veća je incidencija moždanih i srčanih udara, tromboembolije i slično. A prirodni progesteron djeluje baš suprotno: smanjuje tromboze, smanjuje koagulaciju i širi krvne žile. Klasična medicina još uvijek zazire od prirodnih hormona, a činjenica je da promjenu uvijek netko mora započeti i da su sve promjene gotovo uvijek polagane i osuđivane, da bi se s vremenom prihvatile i počele se primjenjivati.

Zbog onda čega liječnici ne prepisuju češće bioidentične hormone?

Prirodni progesteron još uvijek nije zaživio u praksi i treba dosta vremena da se to promijeni. Neki liječnici su ga prihvatili, ali cijeli proces još uvijek ide (pre)sporo jer su fiksne kombinacije kojima se primjerice koristi u hormonskom nadomjesnom liječenju najčešće estradiol, koji je bioidentičan, i gestagen. A mi idemo za time da ženama dajemo prirodne hormone – estradiol, progesteron i testosteron, i to ne oralnim putem nego preko kože, dakle putem kreme, čime oni u cirkulaciju ulaze prirodnim putem, isto kao da ih je pustio jajnik: imitira se ulazak u cirkulaciju, znači zaobilazi se put jetre i želuca, što je mnogo prirodnije. Važno je naglasiti da takva vrsta liječenja nije alternativna, nego je klinička i temelji se na dokazima. Jedino je „problematično“ to što je još uvijek u povojima, iako je činjenica da se sve više razvija i da ju sve više liječnika prihvaća, što je za pacijente vrlo dobro jer će se konačno skinuti taj veo straha s hormona. Mnoge žene pate od simptoma koje imaju u predmenopauzi i menopauzi, a zapravo bi im malo bioidentičnih hormona život drastično promijenilo nabolje. Kao što sam opisala i u svojoj knjizi Čudesna moć hormona, mnogo je studija dokazalo da je pogrešno tumačenje da karcinom nastaje zbog hormona – on nastaje jer loše jedemo, jer ne spavamo, jer imamo loše prioritete.

Zbog kakvih vam problema pacijenti najčešće dolaze u Polikliniku?

Dolaze jer ulaze u neku promjenu. Primjerice, u predmenopauzi žene osjećaju da gube energiju, odjednom se pojavi i kronični umor. Naprave nalaze, koji su izvrsni, eventualno se pronađu problemi sa štitnjačom, tako da počnu uzimati hormone za štitnjaču – no nije im bolje, debljaju se, počinju imati problema s infekcijama, alergijama ili probleme sa želucem. Dolaze mi i mlade djevojke koje nemaju redovite menstruacije, a više ne žele uzimati kontracepciju. Mi tada pokušavamo potaknuti jajnike na rad tako da potičemo žlijezde, a ne blokiramo ih, što radi kontracepcija.

Zatim nam dolaze pacijenti koji imaju problema sa štitnjačom, primaju klasičnu nadomjesnu terapiju koja im ne pomaže pa žele probati nešto drugo. Često dolaze i zbog debljanja, opadanja kose, valungā, nesanice, koja se primjerice javlja zbog povišenog hormona stresa i sl. Isto tako, postoje pacijenti koji su obišli mnogo liječnika i imaju mnogo dijagnoza pa dolaze k meni da im protumačim sve te dijagnoze i uputim ih što da naprave.

Svaki pacijent je zapravo moj suradnik i mi zajedno dolazimo do zaključka kako će postići hormonsku ravnotežu. Uvijek sam dostupna i preko e-maila. U Poliklinici pacijente učimo i kako se relaksirati – imam suradnicu koja je psihologinja, koja pacijente uči kako balansirati hormon stresa, kortizol. Dakle, svaki čovjek nakon razgovora ode sa saznanjima kako se može balansirati u sljedeće tri ili četiri godine, ali mora sam napraviti prvi korak.

Jednom ste prilikom izjavili kako vam je menopauza najbolje razdoblje života. Takvu izjavu rijetko čujemo pa me zanima što ste vi za sebe napravili u menopauzi.

Kaže se da nam za svakih deset godina koje smo proživjeli u neravnoteži treba godina dana balansiranja. I upravo se to pokazalo i kod mene: ja sam sigurno četrdeset godina živjela u neravnoteži prije negoli sam počela prakticirati balans. Dakle, moje balansiranje je trajalo otprilike četiri do pet godina i uključivalo je redovit odlazak u krevet. Higijena spavanja je ključna jer postoje noćni hormoni koji nas regeneriraju i moramo kvalitetno spavati da bi oni mogli raditi. A oni počinju s radom oko 10 sati navečer, a zimi čak i ranije. Svima se taj rani dolazak u krevet čini vrlo kompliciranim, ali danas imamo mnogo znanstvenih radova koji dokazuju kako poremećaj cirkadijalnog ritma uzrokuje mnoge bolesti. Moj sin je neuroznanstvenik i nedavno mi je poslao članak koji je napisao sa svojim kolegama gdje povezuju cirkadijalni ritam i Alzheimerovu bolest, koje se danas svi bojimo, ponajprije jer ne postoji lijek za nju. Postoje studije koje dokazuju da ljudi koji ne spavaju dobro, imaju veću mogućnost da će oboljeti od Alzheimera, što se povezuje s melatoninom.

Dakle, idem spavati vrlo rano – do 10 sam uvijek u krevetu, za doručak pojedem smoothie ili kefir sa sjemenkama, za ručak obavezno povrće, vrlo rijetko jedem meso, najviše jedem povrće i mahunarke. Dvaput tjedno jedem ribu, svaki dan večeram (najčešće povrće), nakon napornog dana nekad znam popiti i čašu vina. Jedem i mnogo orašastih plodova. Što se tiče fizičkih aktivnosti… imam vrt pa njega uređujem, vozim bicikl, ljeta provodim na svome imanju u Lici – hodam po šumi… Svaki dan uzimam B kompleks, magnezij, vitamin D (sad kad su počeli sunčani dani, više ga ne uzimam jer idem na sunce), vitamin C, omegu i Adrenomaxx, preparat koji balansira kortizol. Od hormona uzimam hormonske kreme estradiol i progesteron, DHEA-u (hormon nadbubrežne žlijezde), a nekad navečer znam uzeti i melatonin. Tijekom zime nastojim uzimati više dodataka prehrani, a ljeti nastojim sve to dobiti kroz povrće – kad sam na godišnjem, gotovo i ne uzimam dodatke prehrani. Još jedna velika promjena koju sam napravila u svome životu jest da sam očistila odnose. Maknula sam se od ljudi koji su emocionalni iscrpljivači energije. Družim se samo s ljudima s kojima mi je lijepo i koji me vesele, tako da na taj način imam više vremena i za obitelj i za sebe.

Što biste još od savjeta za balansiran život ponudili čitateljicama?

Što se tiče prehrane, treba paziti da se jede redovito, dva do tri obroka na dan, i to sezonski. Jer nam ono čega nema na tržnici i ne treba. Treba jesti raznoliko i toliko da ste siti. Najopasnije je ne jesti jer na taj način sigurno uništavate hormone. Hormoni trebaju i redovito kretanje tijekom dana. Isto tako, treba dosta vremena provoditi na suncu, jer sunce potiče mnogo dobrih neurokemijskih i hormonalnih promjena i sudjeluje u stvaranju hormona koji se zove vitamin D. Kod većine pacijenata ne tražim da se rutinski izvadi razina vitamina D jer sam svjesna da je kod 99 % ljudi prisutan deficit toga hormona, čak i nakon ljeta, u rujnu. A razlog tome je što se ljudi ne sunčaju i što se mažu zaštitnim faktorom. To je opasno za zdravlje. Nedavno sam naišla na studiju o vitaminu D, koja dokazuje da rak ne izaziva sunčanje nego upravo nesunčanje. Tijekom razdoblja od dvadeset godina pratili su dvije skupine žena: one koje se ne sunčaju i one koje se sunčaju te utjecaj sunčanja na njihovo obolijevanje. Pokazalo se da su one koje se nisu sunčale imale više degenerativnih bolesti, poput karcinoma, za razliku od onih koje se jesu sunčale. Zanimljivo je da su manje obolijevale žene koje su pušile i sunčale se od nepušačica koje se nisu sunčale. Naravno da to ne znači da ćete se dva tjedna koja ćete biti na godišnjem u kolovozu na moru „pržiti“ na suncu – jer to nije prirodno, nego to znači da bismo svaki dan trebali malo izaći na sunce. Putujući po svijetu i posjećujući razne klinike, imala sam priliku vidjeti da većina ljudi za vrijeme pauze za ručak izađe van na sunce, na klupu ili tratinu, i jede, što se kod nas još uvijek smatra čudnim i nedoličnim. Mediteranci poput nas moraju se mnogo više sunčati nego primjerice Šveđani ili Englezi i koliko god čudno zvučalo, ali Afroamerikanci se moraju najviše sunčati jer što ste tamniji, to trebate više sunca. Ali isto tako, morate krenuti na sunce u ožujku, i onda ćete stvoriti melanin i zaštitu tako da ćete u srpnju moći bez ikakvih strahova hodati po ulici, naravno, ne u podne. Još je smješnije namazati se kremom za sunčanje sa zaštitnim faktorom 50 i ležati na jakom suncu. Moje je mišljenje da je sunce divna stvar, samo ne treba na sunce izlaziti za vrijeme najjačeg Sunčeva zračenja – kao prvo, to čovjek ne može ni izdržati: treba slušati sebe i svoje tijelo.

Dakle, naše tijelo razumije sve što je prirodno. Isto tako, pridavati nekoj namirnici čudotvorna svojstva… ne može nas nijedna namirnica izliječiti. Svaka namirnica je zdrava. Ako malo promotrite oko sebe, većina zdravih ljudi koji su pokretni i veseli (a u poznim su godinama) jede dva puta dnevno, i to vrlo malo, uglavnom povrće, idu vrlo rano spavati i imaju neku strast, nešto čime se bave i što ih zaokuplja – to je tajna dugovječnosti. Ženama i muškarcima u tranzicijskim godinama potrebna je neka životna promjena (primjerice briga o vlastitu vrtu). Sa 25 godina ne morate ići spavati u 10, možete tulumariti, sve će to vaši hormoni podnijeti – ali sa 40 više neće. To je ta razlika.