Tena Štivičić: Vrijeme za iskupljenje
On je bio rado viđena figura u različitim krugovima i nekako je s tom svojom velikom, prštavom osobnošću plijenio pažnju gdje god se pojavio. Ali je, isto tako, ta njegova velika osobnost, povremeno iskakala iz tračnica, u povremenim naglim, nepredvidivim ispadima i sukobima s ljudima, često ženama koje bi mu stale na neki žulj. I da, bilo je tu mnogo nekih drugih pomagala; alkohola, opijata i narcizma. I bilo je nekih žena koje su mu se počele sklanjati s puta.
Bio je jedan od onih ljudi s aurom koja zauzima veći dio svakog prostora u kojem se zatekne. Upoznali smo se na ulici u Londonu, preko zajedničkog prijatelja, a pet minuta kasnije pozvao je mene i mog tadašnjeg dečka, a aktualnog supruga, k sebi na večeru. Na večerama u njegovu stanu svaki se tjedan okupljalo raznoliko društvo iz krugova kulture, umjetnosti i medija i tu je, u tim zanimljivim, dinamičnim, šarolikim druženjima započelo naše prijateljstvo.
U to vrijeme gotovo svaki put kad bismo moj tadašnji dečko i ja izašli u neko londonsko društvo, barem bih jednom, ako ne i više puta tijekom večeri, vodila sljedeći razgovor.
I ti se baviš glumom? ( Jer, naime, koga bi našao poznati glumac nego mladu ambicioznu istočnoeuropsku glumicu.)
Ne, ja sam spisateljica.
Stvarno? Što pišeš?
Drame.
Drame? Divno. Nešto što smo negdje mogli vidjeti?
Pa, ono, dosta toga po Europi, a i ovdje uglavnom na fringeu.
Ne idemo baš na fringe.
Hm. Da.
I na BBC radiju.
Ne slušamo baš radio.
…
Međutim, ovaj me novi prijatelj iznenadio rečenicom ‘Često slušam radio-drame. Što si pisala?’
Zove se Krijesnice, ta drama. On je na to raširio oči i citirao mi situaciju iz spomenute drame.
Ne znam koliko znate pisce, ali i s manjom nas se gestom može osvojiti.
Uslijedile su godine druženja, izlazaka, restorana, otvorenja, festivala, promocija, projekcija, premijera iz dijapazona blještavog londonskog života. On je bio rado viđena figura u različitim krugovima i nekako je s tom svojom velikom, prštavom osobnošću plijenio pažnju gdje god se pojavio. Ali je, isto tako, ta njegova velika osobnost, u tim blještavim krugovima tog velikog grada koji uzdiže i drobi ego jednakom brzinom, povremeno iskakala iz tračnica, u povremenim naglim, nepredvidivim ispadima i sukobima s ljudima, često ženama koje bi mu stale na neki žulj. I da, bilo je tu mnogo nekih drugih pomagala koja su i podmazivala situacije i eskalirala eksplozivnost. Bilo je tu alkohola, opijata i narcizma. I bilo je nekih žena koje su mu se počele sklanjati s puta.
U nekoliko situacija tijekom prošlog desetljeća oprezno sam, ali precizno, izgovorila neka upozorenja, u onoj nezahvalnoj, najboljoj namjeri, situacija koje nisu prošle ugodno, ali su se, shvatit ću naknadno, ipak zabole u neki kutak svijesti.
Onda je došao MeToo. Koji je, konačno, svim tim nebrojenim, rasprostranjenim, normaliziranim, prihvaćenim ponašanjima dao ime i kontekst.
Njegov slučaj nije bio među prvima. On nikad nije bio čovjek velike moći. Nije bio jedan od onih koji mogu nekome stvoriti, a nekome zapečatiti karijeru i pritužbe na njegovo ponašanje spadaju uglavnom u spektar ‘ljigavog’. On je bio jedna od onih sitnijih riba čije je magnetsko polje slave bilo objektivno malo, ali u određenim okolnostima, pod određenim svjetlom, dovoljno da privuče pažnju mnogih žena i da se svojim relativnim društvenim statusom insinuira u nečiji prostor dublje nego je to bilo dobro došlo. Ali kako nije bio moćan čovjek, kad je pao, pao je nepovratno. Bez mogućnosti rehabilitacije.
A kad je pao, gotovo su svi naši zajednički prijatelji netragom nestali. Da ne bih bila nepravedna prema njima, nisu ga napustili samo kao puku posljedicu javnog pada, već zato što ti koji se dugi niz godina neprimjereno ponašaju prema ženama, ni prema drugima u svom životu nisu cvijeće. Svi suradnici, sve adrese s kojima je surađivao i koje su bile savršeno upoznate s njegovim ponašanjem jer, naime, on je bio jedan od onih koji je svoje mane nosio na dlanu, u hipu su nestali. Sjela sam s njim, povrijeđenim i uvrijeđenim, nakon što je objavio neku opću ispriku koju kao da je napisao chat gpt, i izgovorila ponovno neugodne stvari poput – to što piše u tom članku, meni zvuči uvjerljivo. Ovo što ti se događa… zaslužio si.
Prošlo je odonda pet godina. Tih pet godina moj je prijatelj proveo živeći mali, uredan život, neusporediv s onim u kojem smo se upoznali. Potpuno je napustio showbusiness koji mu je bio izvor i prihoda i potvrde. Ali kako, kao što sam već rekla, nije bio dovoljno moćan da uz sebe ima PR mašineriju i financijske interese niza drugih aktera, i showbusiness je napustio njega. Napustio ga je i velik dio obitelji, uključujući i djecu. Nada se da će nešto od tih odnosa spasiti, ali shvaća da neće biti lako. U društvu kao što je britansko javna je osuda za seksualno uznemiravanje nedvosmislena. Otišao je iz Londona, kupio psa, promijenio posao, našao, nekom velikom srećom po njega, pristojnu, zrelu, mirnu partnericu koja također nema veze sa showbusinessom. Posvetio se ostarjelim roditeljima i pokušajima da održi ili obnovi ono malo odnosa što mu je ostalo. Među tim odnosima smo i mi koji smo mu oprezno otškrinuli vrata. Jer vjerujemo u koncept još jedne šanse, ali i zato jer svjedočimo promjeni koja traje i razvija se godinama. Zato što smatramo da je platio visoku cijenu, da je kažnjen kao što je i trebao biti kažnjen, ali da i kazna treba imati neku proporcionalnost.
Nedavno mi je rekao da osjeća potrebu u nekom obliku javno govoriti o svojoj odgovornosti, o svojim greškama, o svijetu u kojem je njegovo ponašanje tako dugo bilo normalno i poduprto. Rekla sam mu, nemoj. Bit će prilike za refleksiju. Jednog dana kad budeš sagledavao svoj život. Jednog dana kad te netko pozove. Trenutno radiš sve što treba. A ono što nikome ne treba je tvoja javna ispovijest. Pogotovo ne u popularnom ženskom časopisu.
Piše: Tena Štivičić
