Princ i robinja
Počela je nova sezona planterano popularne Krune. U prvim epizodama gledamo kako se šezdesetih godina kraljevska obitelj pokušava izboriti s prvim znacima pobune naroda protiv Monarhije. Kad kažem pobune, ne mislim na Molotovljeve koktele, nego na, britanskom duhu bliskije, gunđanje ispod glasa.
Piše: Tena Štivičić
I trude se oni popraviti svoj javni imidž, ali ne ide im. Jer prosječan čovjek ne suosjeća s tim koliko je naporno ugošćavati državnike s kojima često nemaš ništa zajedničko imala ti taj dan pms, ili prehladu, ili neka preča posla. Niti da je prodati jahtu i razmatrati preseljenje u malo manju palaču oblik stezanja remena. ‘Svatko svoju mukicu’, kaže moja prijateljica Alisa. No, gledatelji Krune dobivaju priliku da, vještom dramaturgijom i scenarističkim umijećem zavidne kvalitete, zavire u skrivene duše njihovih veličanstava i da shvate kako je njihov život, unutar njihova specifičnog konteksta, ipak zahtjevan. Da svatko, pa i kraljica ili princeza, ima svoje nesreće, neshvaćenost, neostvarenost, sumnju u svoje sposobnosti, strah od odgovornosti i žudnju za slobodom. Svi su oni, ti naši likovi, a onda posredno moramo prihvatiti i stvarne osobe na kojima su temeljeni, zapravo časni i solidni ljudi, a one njihove osobine koje znamo kao diskutabilne posljedica su opet individualnih okolnosti: nedostatka ljubavi, previše trauma u djetinjstvu i brutalnih odgojnih metoda iz prošlosti. Iza uvijek suzdržane i dostojanstvene vanjštine, po kojoj su poznati, slutimo, a ponekad i vidimo, mekšu, suosjećajnu, a ponekad i pokajničku jezgru. Na kraju, svi su nam nekako dragi, čak i oni za koje znamo da su gadni, umišljeni i glupi, postaju nekako simpa kad ih uspijemo shvatiti. Jer svi smo u duši od istoga tkiva ispleteni.
I baš je neopisivo nesretna koincidencija da je dan prije početka nove sezone Krune princ Andrew, kraljičin sin, dao intervju emisiji Newsnight, na BBC-u, u kojem je pokušao, i podbacio, objasniti prijateljstvo s osuđenim kriminalcem Jeffreyem Epsteinom. Dotični se gospodin, prije nekoliko mjeseci, ubio u zatvoru u kojem je čekao na suđenje optužen za seksualno zlostavljanje i podvođenje maloljetnica. To mu, nota bene, nije bio prvi zatvor na istu temu.
Epsteinov društveni serkl, sve puno zadriglih bogataša, uključivao je i ponekog budućeg predsjednika (Trump), i ponekog princa (Andrew), i razne novinske magnate i njihovu djecu i biznismene raznoraznih podrijetala. Tko je sve sudjelovao u seksualnom ringu i znao prirodu dogovora između Epsteina i djevojaka ne znamo točno. Konačno, jesu li prostitutke, jesu li roblje, to je nezgodno pitati usred izdašne zabave, a možda još nezgodnije usred seksa samog. Ono što se zna je to da je djevojaka uvijek bilo, vrlo mladih. Vrlo, vrlo mladih i u velikom broju.
Jedan od tih koji se seksualno okoristio, prema riječima žene koja ga optužuje, i tvrdi da ju je Epstein držao kao seksualnu robinju i podvodio prijateljima, jest princ Andrew. Kruno nesretna. Daleko su slatka vremena kad je PR problem bio treba li zaista grijati sve sobe svih palača. Kraljičin sin je gotovo dva desetljeća prijateljevao s osuđenim seksulanim zlostavljačem. Prijateljevao, odsjedao u njegovim kućama po svijetu, tulumario, spavao s maloljetnom žrtvom, jednom ga je čak pozvao da zajedno uživaju u tradicionalnoj engleskoj zabavi – ‘shooting weekend’. To je ono kad se horde uparađenih aristokrata i njihovih uzvanika stušti s konjima, puškama i čoporima pasa na nekog nesretnog zeca, fazana ili jelena.
Ovako na prvu, priznat ćete, ne zvuči kao Kruna. Zvuči kao hibrid Kuće karata i Breta Eastona Ellisa i još neke, dosad nesnimljene serije. Dosadašnji skandali, kao onaj kad je princ Charles poželio biti tampon u Camilli, ili Dijanina bulimija, ili svi prošli i budući Meghanini prijestupi, zvuče kao obiteljski nedjeljni film. Pa se princ odlučio na odvažan marketinški potez i pristao na jednosatni intervju za BBC. I, uzalud vam trud, pisci Krune, da humanizirate tu grotesknu obiteljsku instituciju. Jer je princ, u sat vremena intervjua koji se, na čuđenje nas gledatelja, odvio u kraljevskoj palači, a ne u policijskoj stanici, pokazao svu kraljevsku nadmenost, privilegiranost i potpunu cijepljenost od realnosti, a nekmoli empatiju prosječnoga ljudskog bića prema drugom prosječnom ljudskom biću.
Pokazao je da je zaista, kao što ga bije glas, glup. Kakvi obično prinčevi u bajkama nisu. Da laže sa zavidnim nedostatkom straha od posljedica i da ne diše zrak standardnoga moralnog univerzuma u kojem je zgražanje nad zlostavljanjem maloljetnica barem paušalna vrijednost. Nikada nije u Epsteinovom društvu prmijetio ni tračak nikakvoga sumnjivog ponašanja. Blago Nacionalnom društvu za zaustavljanje okrutnosti prema djeci čiji je Andrew pokrovitelj. Općenito, blago svima nama koji nemamo izbora nego da s osamdeset dva milijuna funti godišnje financiramo njihovo postojanje.
Neka mi netko samo još jednom prevrne očima kad kažem da trogodišnjoj kćeri ne čitam priče o princezama i da ju pokušavam sačuvati od toksične ideje da je udaja za princa paradigma životnog uspjeha.
