Helena Štimac Radin – Protivnicima Istanbulske smeta mijenjanje stereotipa

Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Tomislav Smoljanović

Uoči stupanja na snagu Istanbulske konvencije u Hrvatskoj, razgovarali smo s ravnateljicom Ureda Vlade RH za ravnopravnost spolova o tome zbog čega je bilo važno usvojiti, pa onda i ratificirati taj dokument te što zapravo smeta protivnicima Istanbulske

Ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, mr. sc. Helena Štimac Radin, vodi taj Ured od osnutka i jedna je od najvećih stručnjakinja i najkompetentnijih sugovorica za analizu stanja ravnopravnosti spolova. Zamolili smo ju da za Zaposlenu komentira «mitove» o Istanbulskoj konvenciji, ali i stanje ravnopravnosti spolova u zemlji.

Prvog dana listopada u Hrvatskoj je stupila na snagu Istanbulska konvencija. Što to zapravo znači?

To znači da kreće provedba Istanbulske konvencije. Za koordinaciju provedbe nadležno je Ministarstvo demografije, obitelji, socijalne politike i mladih. U provedbi će sudjelovati i mnoga druga tijela državne uprave kao i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te organizacije civilnog društva. Treba napomenuti da se naša nova Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2017. do 2022. zasniva upravo na odredbama te Konvencije. Mi smo u Uredu s promoviranjem Istanbulske krenuli još 2014. godine. Podsjećam da je Konvencija od strane Hrvatske potpisana 2013., za vrijeme Milanovićeve vlade, ali ju, kao što znate, nije ratificirala sve do ove godine. Dakle, 2014. u sklopu projekta za koji smo dobili sredstva od Europske komisije pod nazivom “Moj glas protiv nasilja” tiskali smo Istanbulsku konvenciju u 8.000 primjeraka.

Kome ste ju tada distribuirali?

Ministarstvima, lokalnim povjerenstvima za ravnopravnost spolova, nevladinim udrugama, medijima i mnogim drugim dionicima. U Hrvatskom saboru na Odboru za ravnopravnost spolova nekoliko je puta održana rasprava Istanbulskoj konvenciji. Tada smo ju distribuirali zastupnicima i zastupnicama. Distribuirali smo ju i na različitim konferencijama i okruglim stolovima. Sada, u jeku rasprava koje su se vodile za i protiv Istanbulske, često volim reći da je to najfotografiranija knjiga koju smo ikada otisnuli u Uredu.

No tada, 2014., kada ste ju tiskali, Istanbulska konvencija nije bila top tema kao zadnjih godinu dana?

Da, nije bila top tema. Ali mi smo još 2011. godine u svoju Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova stavili mjeru vezanu uz ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dakle 2011., čim je bila donesena od Vijeća Europe.

Istanbulska konvencija, da ponovimo, štiti žene od nasilja. Poanta je nasilje, a ne rodna ideologija.

Vrlo jasno, na samom početku Istanbulske konvencije, navedeno je što je njezin glavni cilj: suzbijanje svih oblika nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. I to je pravi smisao Istanbulske konvencije, a nikakva rodna ideologija. Protivnicima Istanbulske konvencije smeta članak koji govori o suzbijanju stereotipnih uloga muškaraca i žena. Taj članak vrlo jasno definira što su stereotipi, odnosno postojeći obrasci ponašanja na koje često utječu predrasude. On je gotovo prenesen iz UN-ove Konvencije o suzbijanju svih oblika diskriminacije žena kojoj je Hrvatska pristupila još 1991. Problem je u tome što protivnici Istanbulske konvencije to ne znaju. Dakle, taj članak je već odavno prihvaćen i usvojen. Istanbulska konvencija je po Ustavu iznad naših zakona, koji trebaju biti usklađeni s međunarodnim ugovorima kao što je ova konvencija, ali i mnoge druge konvencije. Isto tako, u našem se zakonodavstvu još od 2003. koristi termin «uklanjanje rodnih stereotipa». Protivnici Istanbulske konvencije su prilično glasni, mediji im daju velik prostor, svakako više nego onima koji su se zalagali za ratifikaciju. Međutim, oni nemaju nikakve valjane argumente. Žao mi je što nema dovoljno volje da se dâ prostora ljudima koji znaju obrazložiti zašto je Istanbulska konvencija važna i potrebna. Primjerice, jedan od načina manipuliranja i obmanjivanja javnosti protivnika Istanbulske jest govorenje da ju nije ratificiralo ni pola zemalja Europske unije, što nije točno. Od 28 zemalja članica EU, 20 zemalja je ratificiralo Istanbulsku konvenciju. Od osam koje nisu, Irska je najavila da će ju ratificirati 2019., a Ujedinjeno Kraljevstvo sljedeće godine izlazi iz Unije. Tako da će ostati samo šest zemalja koje ju nisu ratificirale.

Koje zemlje ju nisu ratificirale?

Bugarska je bila najavila ratifikaciju pa ju je obustavila zbog velikog otpora svoje pravoslavne crkve. Tu su još Češka, Mađarska, Litva, Latvija, Slovačka i Ujedinjeno Kraljevstvo, koje sam već spomenula. Kod zemalja članica Vijeća Europe situacija je sljedeća: od 47 članica 33 je ratificiralo Istanbulsku. Mislim da u cijeloj priči nije dovoljno poznato da je Rusija veliki protivnik Istanbulske konvencije i protivnik upotrebe termina gender, odnosno rod. Ostale zemlje koje nisu ratificirale Konvenciju tvrde da je najveći razlog upravo tzv. rodna ideologija.

Ako temelj Konvencije nije rodna ideologija nego zaštita žena, zbog čega se svi pozivaju na taj dio?

Smatram da protivnicima Istanbulske smeta mijenjanje uvriježenih stereotipa. A ako im smeta uklanjanje stereotipa, onda im zapravo smeta ravnopravnost spolova. Moj je dojam da oni koji se protive Istanbulskoj žele «zacementirati» postojeće stanje neravnopravnosti spolova u društvu. Oni ne žele više žena u politici jer smatraju da bi žene valjda trebale isključivo sjediti doma i brinuti o obitelji. Po toj logici treba sprječavati i zaustavljati procese koji vode bržem uspostavljanju ravnopravnosti muškaraca i žena. Argumenti poput onih da ih je strah da će muškarci ulaziti u ženske WC-e i obrnuto naprosto su suludi.

Cijeli intervju možete pročitati u tiskanom izdanju Zaposlene koje je trenutno na kioscima.