Sadržaj portala

A što kad gubimo?

Piše: Ana Šimunović

Što se najčešće događa kad gubimo, kad projekti podbace, kad se dogovori izjalove, kad ne ostvarujemo željene rezultate, kad jednostavno doživimo neuspjeh? Bez obzira na to radi li se o poslovnom, sportskom ili nekom drugom timu, svaki put kad se nađemo u takvoj situaciji posljedica je nažalost i poraz komunikacije.

Povlačimo se iza svojih obrambenih zidova, opravdavamo se, prebacujemo odgovornost na druge ljude ili okolnosti i bavimo se najdražim sportom u našoj kulturi – traženjem krivca. Ne vidimo više nastavak puta, počinjemo sumnjati u sve što se postiglo, odustajemo i zahtijevamo radikalne promjene, rezove…

A što bi lider trebao napraviti kako bi vratio svoj tim na zajednički put? Baš kad je najteže, kad bismo radije bili negdje drugdje, kad riječi najteže izlaze iz nas, potrebno je okupiti ljude, stati pred njih i izgovoriti ono što nitko ne želi priznati, a kamoli prihvatiti: „Da, pogriješili smo!”. No, to je tek uvod u govor koji bi lider trebao održati i u kojem bi trebao podsjetiti na to što nas kao tim drži zajedno, koja je vizija koju dijelimo, kakav je put koji gradimo, koja je svrha kroz koju se svaki pojedinac u timu ostvaruje i zbog koje je dio tima baš u toj organizaciji, a ne nekoj drugoj.

Kad smo podsjetili svoj tim na ono što nas drži zajedno, trenutak je da neuspjeh koji nam se dogodio iskoristimo za daljnji razvoj i postizanje boljih rezultata. Kako? Preduvjet je prihvaćanje pogreške koja se dogodila kao svoje, zajedničke, kolektivne, a ne traženje pojedinačnog krivca. Ne tako davno svijet je preplavila fotografija Elona Muska koji ozarenog lica gleda u nebo, a upravo tu emociju većina ljudi želi osjetiti. To je bio trenutak kad je uspješno lansirana prva Falcon Heavy raketa i kad se cijeli svijet naklonio tom postignuću Muska i njegova tima. No, zaboravili smo koliko su puta prije toga Musk i njegov tim podbacili, koliko je bilo pogrešaka, neuspjelih lansiranja. Što je te ljude držalo na okupu oko naizgled sulude i neizvedive ideje? Kako je čovjek s vizijom, kojem je malo tko vjerovao, uspio okupiti ljude da ga slijede i pridonose na putu na kojem je u početku bilo puno pogrešaka, a uspjeh je bio dalek i neizvjestan? Presudan je bio Muskov odnos prema pogreškama kao sastavnom dijelu puta u ostvarenje njegove vizije.

Čemu nam može poslužiti neuspjeh u životu? Ničemu, ako nismo spremni prihvatiti padove kao sastavne dijelove uspjeha i ako ih nismo spremni analizirati i primijeniti onu Gibonnijevu: „Ovo mi je škola i drugi put ću pametnije”. Neuspjeh nam pokazuje gdje možemo raditi učinkovitije, kako se možemo spretnije nositi s problemima i za što se možemo bolje pripremiti kako bismo iznjedrili konkretne smjernice koje u novoj životnoj utakmici možemo uspješno primijeniti te izbjeći ponavljanje pogrešaka i napredovati.

Neuspjeh je i prilika da se podsjetimo na to od čega su satkani naši temelji, gdje smo najjači i u čemu smo jedinstveni. Često to podrazumijevamo, ne govorimo o tome i zaboravljamo, pa nam se u ovakvim situacijama čini kao da to i ne postoji. Zato je govor lidera u „porazu” presudan. Pravodobna i autentična komunikacija koja progovara o svrsi i viziji tada uistinu može presuditi o „biti ili ne biti” tima. Lider će pozvati i druge članove tima na ponovnu komunikaciju, da podijele frustracije, zamjerke, emocije, ali i ideje za napredak. Takav govor držat će nas zajedno i kad se osjećamo loše i pesimistično, okupit će nas, vratiti konstruktivnu atmosferu i vratiti nas na put uspjeha.

A pitanje na koje treba zajednički odgovoriti je: „Što smo naučili iz ovog neuspjeha?”. Jedino ako smo spremni postati organizacija koja uči, možemo biti konstanta u svijetu promjena, možemo preuzimati rizike, što je esencija poduzetništva, možemo ostvarivati uspjehe, a neuspjehe bilježiti kao stepenice na tom putu.