Tena Štivičić: Babygirl i mizogina matrica
Priča se zapravo opet svodi na preljub, pri čemu su rodne uloge obrnute od klišea. I tako, zaista iznervirana, stižem do kraja filma i neočekivano mijenjam mišljenje.
Film Babygirl, s Nicole Kidman u glavnoj ulozi, potegao je razne kontroverze. Prvo zato jer se Nicole Kidman upustila u relativno eksplicitne scene relativno kinky seksa s mnogo mlađim partnerom. A što je žena starija to je seks veći tabu, što je, samo po sebi, ironični paradoks za sve pripadnice ženskog roda koje, doslovno od rođenja, trpe nepozvano seksualiziranje.
Sljedeća kontroverza odnosi se na sadržaj – moćna žena započinje aferu s mnogo mlađim zaposlenikom koji je na samom dnu hijerarhijske ljestvice pa se otvaraju pitanja poput: što bi bilo da je obrnuto, bi li taj film mogao/smio snimiti muškarac, je li film ili nije feministički, itd. To su sve teme koje se u raznim medijima, na portalima, blogovima, eksponencijalno granaju, ponekad čak do mikroanalize koja kao da postaje sama sebi svrhom i više ne znaš koja se tu razina materijala iščitava i procjenjuje, ali i to mi je sve zanimljivije od stanja u prvih stotinjak godina filmske industrije kad se uopće nije postavljalo pitanje – kako bi ovo izgledalo da je režirala žena?
Nadalje, ta moćna žena postiže orgazam samo u submisivnoj ulozi s partnerom, iz čega proizlazi i zadnja kontroverza – što je i koliko film pogodio, a što promašio s područja dom/sub seksualnih praksi, ali o čemu nisam dovoljno ni iskusna ni obrazovana govoriti. (Neke mi prijateljice, koje jesu, govore da još nije kasno.)
Moj blagi antagonizam prema filmu počinje vrlo rano jer Babygirl spada u onu kategoriju high-gloss filmova za koje ne znaš jesu li filmovi ili si prošla kroz portal i upala na fotkanje za Elle Living. Sve je hiperestetizirano, od svakog pramena kose do svakog nabora na zavjesi. Ponekad me, gledajući neke, također holivudske, filmove iz osamdesetih, zapanji kako pojedina glumica uđe u scenu s kosom kroz koju je evidentno toga dana prošla samo četka, i to ovlaš. Ali u Babygirl je upravo to kontrolirano savršenstvo i potka na kojoj se rastvara priča.
Dakle, Nicole Kidman CEO je uspješne kompanije koja se bavim nečim što nije sasvim jasno, ali nije ni sasvim važno. Važno je da je ona moćna žena i kao mnoge moćne žene u ovoj današnjoj kapitalističkoj verziji ravnopravnosti ona u svakom trenutku izgleda savršeno kontrolirano i kontrolirano savršeno, njezin kompletni život je jedna savršena slagalica. Uspješna je u poslu, očito.
U dvije nekretnine, jednoj ljepšoj od druge, živi u sretnom braku s jednako uspješnim kazališnim redateljem kojega tumači, ni manje ni više, nego Antonio Banderas. Imaju dvije sretne kćeri, jednu strejt, jednu gej, i svi se međusobno razumiju i podržavaju. NK izgleda kako već izgleda, a to postiže i tjelovježbom i nekim jako high-end oblikom psihoterapije i injekcijama botoxa. Jedino što narušava savršenstvo je činjenica da s mužem ne može svršiti, da glumi orgazme i da svršava uz dom/sub pornografiju.
Film se počne odmotavati kad joj se na putu nađe mladi stažist sa sličnim seksualnim ukusom i, čini se, nadnaravnom moći čitanja ženskih misli. Tu sam se drugi put iznervirala. Ti tipovi koji naprosto znaju kako treba sa ženom, bez obzira na status, to je takva mačistička fantazija. Pa zamislite samo da se pojavi neka klinka, prvi dan na poslu, i da nekom moćnom šefu odmah signalizira da zna koji su mu seksualne sklonosti, pa mam bi ju zatvorili na psihijatriju.
Nadalje, ako govorimo o ženskom iskustvu i nekoj ‘istini’ kojoj film teži, onda mi se čini da živjeti pod pritiskom te projekcije savršenstva mora imati za posljedicu mnogo veću transgresiju od potrebe za, ruku na srce, vrlo blagim kinkom.
Priča se zapravo opet svodi na preljub, pri čemu su rodne uloge obrnute od klišea. I tako, zaista iznervirana, stižem do kraja filma i neočekivano mijenjam mišljenje.
Uza sve diskutabilne motive za mene ovaj film završava neosporno feminističkom notom.
Uvjetovani smo, po patrijarhalnoj, mizoginoj matrici, očekivati da priče o ženama završavaju tragično. Pogotovo priče o drskim, nezavisnim junakinjama koje guraju granice, prkose normama, mijenjaju očekivanja. Očekujemo da će za svoju progresivnost, drskost, hrabrost, naprosto drugotnost, biti kažnjene.
Pa tako počevši od savršenstva, i to onog tipa na kojem joj svi zavide, ne bi nas začudilo da se isto dogodi i s junakinjom Babygirl. Jer, takva savršena, traži kruha preko pogače. Jer, povrh svega što ima, ona bi još i gromoglasno svršavala. Jer sve što ima stavlja na kocku zbog strasti i to strasti prema muškarcu koji bi joj mogao biti sin. Jer još i dira u onu temu koja je trenutno politički hot potato, u seksualne odnose unutar nejednakog odnosa moći.
U filmu se u nekoliko navrata pojavljuje motiv bazena u vrtu jedne od nekretnina. I negdje mi se podsvjesno otvorila slika nekog mrtvog tijela koje pluta u tom bazenu. Ne znam zašto. Možda zbog Tess od D’Urbervillea. Ili zbog Didone. Ili Ofelije. Ili zbog Hester Prynne , Vojvotkinje od Malfija, Catherine Earnshaw. Zbog Alex Forrest, zbog Nine Sawyers, zbog Thelme i Louise. Zbog Medeje, Antigone, Hekube, Ifigenije i Kiltemnestre. Zbog Yerme i Glorije, Miss Julie i Hedde Gabbler i Castellice. Zbog Službenice PTT-a, zbog Dolly Bell i zbog Janice.
I zbog svih njih, kad na kraju filma junakinja Babygirl ne najebe, ne da se ucjenjivati od kolega (iako se ipak dala malo ucijeniti od kolegice) i ostane na svojoj poziciji moći, a da nitko nije stradao i da ju neki teški oblik krivnje neće goniti do kraja života, osjećam neočekivano zadovoljstvo. Osim svega, ona nađe čak i novi oblik seksualnog zadovoljstva unutar bračnih zidova. Jer, na kraju krajeva, ipak se vraća u postelju Antoniu Banderasu.
Piše: Tena Štivičić
