Tena Štivičić: Kap koja će preliti čašu
Ima nešto posebno perfidno u tome da je, ako nam je iole stalo do ekologije danas, roditeljstvo najzahtjevnija platforma na kojoj se odigravaju surovi paradoksi
U moje zagrebačko, socijalističko djetinjstvo, sretno i sigurno, ali u usporedbi s današnjim vremenom oskudno, povremeno bi sletio paket iz Njemačke. Jednom je tako stigao jedan skoro metar visok orašar. Tada smo ga, kao i balet, zvali ščelkunčik. Ja ga tako zovem i danas dok me moja osmogodišnja kći gleda kao da mi je netko pobrkao titlove.
A jednom je u paketu bilo nekoliko elemenata drvene kuhinje. U prirodnoj boji, s nekim rustikalnim njemačkim motivima nacrtanim na vratima. Sjećam se svojeg oduševljenja i, precizno se sjećam, iako sam mogla imati tek pet, šest godina, nečega između razočaranja i osjećaja krivice zbog tog razočaranja, što ne postoje adekvatni mali dodatci koji bi tu kuhinju učinili pravom: lonci, tave, namirnice, pribor. Čini mi se da sam mislila da oni uopće ne postoje, a ako postoje na svijetu, ne postoje u mojem životu i iluzorno bi bilo nadati im se. I sjećam se, jednako precizno, trenutka kad sam otvorila vratašca elemenata i ustanovila da su unutra, u nekoliko paketića, zamotani upravo ti moji snovi. Osim tanjura, čaša, zdjela i lonaca bio je tu i izbor namirnica napravljenih od gipsa. Jedan gipsani kuglof, jedan putar, različito povrće, kobasice… Bile su minuciozno bojane, možda čak i ručno. Od djetinjstva naovamo gajila sam sklonost preciznim i složenim malim stvarima. Ideja mišjeg svijeta u Pepeljugi bacala me u trans. Naši njemački prijatelji, kojima je taj dar bio možda sasvim uobičajen, nisu mogli ni sanjati kakvu sam ekstazu doživjela.
Jedan dio tih stvarčica bio je od plastike, kao što su bile i sitne cipelice za barbike koje sam posvećeno čuvala u (plastičnoj) kutijici u obliku srca.
Moja kći ima osam godina. U ovih nekoliko godina otkad se aktivno počela igrati lutkama, što barbikama, što barbikinim strašnijim verzijama, sitni plastični dodatci, tzv. accessories koji upotpunjuju svaku lutku, počeli su mi se činiti kao savršena metafora našeg svijeta koji ide, što se kaže na engleskom, k vragu u košari.
Jer dok sam ja, tek jednu generaciju ranije, svaku stvarčicu pomno čuvala jer je do njih bilo gotovo nemoguće doći, ona je danas toliko zatrpana sitnom plastikom da je, nakon prvog igranja, kad lutku i njezine plastične sandale, češalj, naušnice, naočale, fen, fotoaparat, šminku, torbice, ukrase za kosu, kućne potrepštine otpakira iz kutije, nemoguće ponovno spojiti predmete s lutkom kojoj pripadaju i uopće ih je nemoguće držati u redu. Za to bi bio potreban barem blagi OKP. Svaka, baš svaka lutka stigne u kutiji s barem desetak plastičnih dodataka, zapakiranih plastičnim koncima i kvačicama u vanjski sloj plastike. Na naslovnici svakog časopisa za djecu prilijepljene su plastične drangulije u plastičnom omotu. Sve te plastične sitnice i dalje, primjećujem, izazivaju slično naglo uzbuđenje i želju, ali danas ono brzo prođe, sitnice završe na kaotičnoj hrpi u koju nitko ne želi zaroniti, a potreba za uzbuđenjem traži nove podražaje.
Naši su domovi postali privremenom stanicom za plastiku od koje se nikako ne možemo obraniti i koju onda, s grižnjom savjesti, istresamo u kante za recikliranje znajući da, ovako ili onako, nepovratno zatrpavamo svoj svijet.
I onda jučer čitam članak o tome kako šljokice koje nakon facepaintinga ispiremo s lica naše djece završe u morima. I to ne samo kao mikroplastika koju jedu ribe i koja onda ponovno, karikama hranidbenog lanca, završi i u našem organizmu. Ta posebno fina i sitna plastika, pokazuju famozna nova istraživanja, razlikuje se od druge mikroplastike po načinu na koji se ponaša kad uđe u more. Sitne čestice ne plutaju pasivno, već aktivno sudjeluju u procesima okoliša. U laboratorijskim uvjetima pokazalo se da se šljokice u moru uključuju u proces biomineralizacije, tj. formiranja minerala koji sačinjavaju, recimo, oklope morskih ježeva ili od kojih se formiraju koralji. Dakle, nešto što je čovjek stvorio umjetnim procesom za vrlo kratkoročnu, usputnu uporabu, nalazi slučajni put do prirode u kojoj onda sudjeluje u prirodnom procesu dugoročno narušavajući osnovnu prirodnu arhitekturu s još nepoznatim posljedicama.
U tekstu koji govori o tom otkriću sugestija je da se šljokice s lica skidaju vlažnim maramicama i bacaju u smeće, a ne da se ispiru vodom i puštaju niz odvod. Što mi se, u usporedbi sa šokantnim otkrićem, čini kao labavi flaster. Uostalom, zar nisu i vlažne maramice svojevrsno minsko polje?
U svakom slučaju, ima nešto posebno perfidno u tome da je, ako nam je iole stalo do ekologije danas, roditeljstvo najzahtjevnija platforma na kojoj se odigravaju surovi paradoksi. Djeca u školi uče o zagađivanju, mikroplastici, globalnom zatopljenju i, mnoga istraživanja pokazuju, te informacije utječu na njihov mentalni ekvilibrij i razinu anksioznosti. S druge strane, kao nikad prije, njihove male apetite neprekidno, ali neprekidno škakljaju konzumeristički podražaji. Ali da šljokice s lica naše djece dubinski mijenjaju lice prirode, to je stvarno kap koja prelijeva čašu.
Piše: Tena Štivičić
