Kapka Kassabova: Literatura nije primarno o jeziku niti o riječima, već o glazbi

S Kapkom Kassabovom razgovarali smo o životu između kontinenata i jezika, o pisanju koje povezuje ljude i prostore, o tangu, Balkanu i nevidljivim svjetovima koji nas mijenjaju

Poznata spisateljica Kapka Kassabova koja je ove godine u rujnu, svojim gostovanjem, otvorila Festival svjetske književnosti u Zagrebu, svojim pisanjem neprestano prelazi granice – doslovno i metaforički. Rođena u Sofiji, s osamnaest godina seli s obitelji na Novi Zeland, gdje započinje složen, ali duboko formativan proces prilagodbe novom jeziku i kulturi. Pisanje joj postaje način zacjeljivanja i pronalaženja glasa u svijetu u kojem se u početku osjećala nevidljivom. Danas živi u Škotskoj, ali njena djela – osobito one iz ciklusa koji naziva Balkanskim kvartetom – vraćaju je korijenima, jeziku i ljudima s margine, koji čuvaju priče i prirodu. U njezinom pisanju isprepliću se geografija, poezija, identitet i glazba, a svaki tekst nosi trag osobnog doživljaja. S Kapkom Kassabovom razgovarali smo o životu između kontinenata i jezika, o pisanju koje povezuje ljude i prostore, o tangu, Balkanu i nevidljivim svjetovima koji nas mijenjaju.

Kako ste sa 18 godina doživjeli preseljenje iz Bugarske na Novi Zeland? Što je to značilo za vas u tom godinama?

Bio je to kulturni šok. Nisam bila sretna, bila sam u kasnim tinejdžerskim godinama i vrlo osjetljiva. Osjećala sam se izolirano. Bilo mi je neobično i to što sam živjela na otoku. Dolazila sam s kontinenta i nikada prije nisam živjela na otoku. Osjećala sam se otuđeno i zbog jezika. Pisanje je za mene bio oblik zacjeljivanja. Bila sam neko vrijeme „između dva jezika“. Kao i mnogi pisci koji emigriraju, osjetila sam period tišine i osjećala sam se nevidljivo. Mislim da svi emigranti i izbjeglice dožive u jednom trenutku tu neku vrstu nevidljivosti. U novom si društvu, nevidljiv i bez glasa, jer postoji problem jezika. Bio je to, za mene, dugačak i kompliciran period adaptacije. Knjige su me spasile. Mislim da su me zapravo knjige uvijek spašavale, otkako sam bila djevojčica. Knjige su bile moj izlaz. I moj dom.

Kako ste sami rekli, engleski vam nije bio tako dobar, no, ipak ste počeli pisati na tom jeziku. To vas je tjeralo naprijed.

Pisanje je zapravo nastavak čitanja jer je svaki dobar pisac je i dobar čitatelj. To je simbioza. Literatura nije primarno o jeziku niti o riječima, već o glazbi. Ja sam glazbena i vizualna spisateljica. Doživljavam život u scenama i slikama i mislim da je moje pisanje takvo. A jezik je samo alat. Ali vrlo sofisticiran alat. Za mene je jezik poput vozila, dopušta mi da putujem. Da doživljavam svoje glazbeno i vizualno iskustvo u ovom životu. Nisam fetišist jezika, ja sam zaljubljenica u jezik i u slike koje se kreću, jer ljudska mašta ne funkcionira kroz jezik, ona funkcionira kroz pokretne slike, kao što su snovi.

Koliko vam je trebalo da se potpuno prebacite na engleski jezik?

Godine, ali to je bio proces. Uzbudljiv.

Vratili ste se pisanju na materinjem, bugarskom jeziku.

Sada vraćam pisanju svojih knjiga na bugarskom jeziku. To je kao da pišem drugi puta istu knjigu, ali ovoga puta u suradnji s prevoditeljicom. Moje su knjige visoko energetske, jer se radi o mom životu, posebno u moje zadnje četiri knjige koje čine Balkanski kvartet. Vratila sam se bugarskom jeziku i počela sam čitati literaturu na bugarskom, na neki način sam se vratila svom materinjem jeziku. Neću reći da sam ga ikada izgubila, ali kroz likove koji se pojavljuju u mojoj knjizi i kojima moram zahvaliti zbog toga, približila sam se ponovo svom materinjem jeziku, kroz mjesta koja sam prolazila s njima. Kroz njihov dijalekt. Ponovo sam se zaljubila u Bugarsku, ali ne u zemlju, već u ljude u toj zemlji. Ali ne u ljude u gradu, već u ljude koji žive na zemlji. Sa zemljom. Našla sam svoje ljude koji stanuju u mojoj knjizi, jer su to ljudi čije me sudbine zanimaju, to su ljudi s margine, ljudi sa životinjama, ljudi koji znaju sve o biljkama i planinama. Koji skupljaju priče i koji čuvaju priče. To su moji ljudi i u njih sam se ponovo zaljubila. Kad govorim o svoje zadnje četiri knjige govorim o Balkanskom kvartetu koji čine knjige: Granica, Prema jezeru, Anima i Eliksir.

Odlazite li često u Bugarsku?

Za Eliksir i Animu sam mjesece provela u Bugarskoj. Idem i inače tamo i povezana sam sve više sa Bugarskom. Ali najviše preko knjiga, jer ljudi čitaju knjige, ali i ljudi koji su likovi u knjigama me vežu za Bugarsku.

Živite zadnjih 20 godina u Škotskoj. Što ste dobili od zemalja u kojima ste živjeli? Što vam je svaka dala?

Zanimljivo pitanje za kontemplaciju. Svijet mašte gdje je sve geografija, je baš za mene. Ja sam geografska osoba. Uvijek razmišljam o mjestima i meni su lica vezana uz mjesta. Kao što pišem u Animi, svaka planina ima lice. Geografija je za mene posvuda; izvan mene, unutar mene. Sva mjesta u kojima sam sam živjela u meni njeguju geografiju i odnos sa svijetom koji za mene ima značenje. Susreti koji za mene imaju značenje. Novi Zeland mi je dao Pacifičku perspektivu svijeta koja je vrlo različita od europske. Kada ste na Novom Zelandu, Europa postaje jako udaljena i zabačena. Novozelanđani vas pitaju – jeste li iz Europe? I to im je dovoljno.  Ne pitaju vas iz koje ste države. Jeste li Francuz ili Hrvat. Ova današnja Europa, bez granica, nije ista za svakoga. Mi smo i dalje opsjednuti nacijama, državama i nacionalnostima. To je relativno mali kontinent sa jako puno granica. Novom Zelandu je prvi susjed Australija, zemlja koja je i kontinent. A onda je Azija. A tamo negdje daleko je Europa. Ja sam zaljubljenica u stari kontinent, volim ruševine. Na Novom Zelandu nema dovoljno ruševina za moj ukus. Perzijski i islamski filozof i pjesnik Rumi kaže „Gdje ima ruševina ima i nade za pronalazak blaga“. To mi nedostaje na Novom Zelandu. Iako tamo ima puno prirode, drugačiji je eko sustav. Nedostaju mi stare stvari kojih ima u Europi. Zato sam se s trideset godina odlučila vratiti u Europu.

Što vam Škotska pruža?

To je vrlo stara kultura, oštećena, a privlače me oštećena mjesta i oštećeni ljudi. U Škotskoj ima i puno patnje o čemu pišem. Dolazim s juga Europe, dakle, južnjakinja sam, a sada sam na sjeveru i sviđa mi se ta drugačija perspektiva. No, primjećujem sličnosti između Južnog Balkana i Highlandsa gdje živim u Škotskoj. I jedno i drugo mjesto su čisti eko sustavi koje bismo mogli vrlo lako izgubiti, mogu ubrzo nestati. Geografija je slična na neki način. Ljudi su autentični, životinje su autentične. Volim upoznavati ljude koji još uvijek znaju neke stvari, to su ljudi o kojim pišem u Animi i Eliksiru. Planiram ostati u Škotskoj.

Počeli ste sa poezijom i prešli ste na esejističku prozu. Kako se dogodila ta promjena?

To što pišem je narativna proza. Nešto se odmotava, postoji neka priča. Eseji su za mene više vezani za ideje, a mene ne zanimaju ideje, mene zanimaju ljudi i njihove priče. Njihovi glasovi sadrže muziku koju volim slušati. Zanima me, dakle, narativna proza bez obzira na to je li fikcija ili nije. Osim toga moja proza se naslanja na poetske principe, na način kako su strukturirane moje knjige, na način kako vidim svijet. Mislim da je poezija način na koji vidite svijet, a ne kako izgleda neki tekst. Nekada imate pjesmu na papiru koja nije poetska nego su samo nabacane riječi, oblikovane kao pjesma. Tako da je poezija za mene način na koji se povezujemo sa svijetom. Tako su u romanu u Prema jezeru, centralna poetična misao, jezera. Poetična poruka je ekološka poruka da je sve povezano. Jezera su oči zemlje i zajedno formiraju savršeni eko sustav. Priroda je puna poezije. Tako da ja još uvijek zapravo pišem poeziju.

Razgovarala: Ana Gruden, Fotografije: Anto Magzan