Sadržaj portala
Ivana Bodrožić

Patrijarhat i muškarcima oduzima mnogo toga

Poznata spisateljica govori o ženskim i muškim ulogama u društvu, Vukovaru te svojoj novoj knjizi “Sinovi, kćeri”

Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Pixsell/ Sandra Šimunović

Spisateljica Ivana Bodrožić napisala je novi roman pod naslovom “Sinovi, kćeri” koji je izdao nakladnik Corto Literary. No, širem dijelu javnosti Ivana je postala poznata po romanu “Hotel Zagorje”, objavljenom prije deset godina, u kojem govori o odlasku iz svojeg rodnog Vukovara te prognaničkom životu u Zagorju. Neposredno prije početka pandemije Covida-19 i općeg zatvaranja, u kazalištu Gavella je u veljači pretpremijerno izvedena predstava “Hotel Zagorje”, prema spomenutoj knjizi.
O ulozi žena, muškaraca, medija, ali i o Vukovaru i “koloni sjećanja” razgovarali smo s Ivanom Bodrožić te upravo uoči intervjua saznali da je predstava “Hotel Zagorje” dobila Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju predstavu u cjelini.

O ulozi žena mnogo ste govorili. Što mislite o ulozi muškaraca u današnjem svijetu? Možemo li zaista svi postati feministi, kako kaže Chimamanda Ngozi Adichie?

Muškarci bi u današnjem svijetu trebali shvatiti da patrijarhat teško oštećuje ne samo žene, nego baš muškarce. Iz naoko privilegirane pozicije, koja se odnosi na financijsku i političku moć, mnogi muškarci toga često nisu ni svjesni, što je razumljivo. Ali kad malo dublje uđete u problematiku patrijarhata, shvaćate da on muškarcima oduzima mnogo toga, primjerice, slobodu iskazivanja osjećaja, mogućnost da žive punkrvno roditeljstvo i odnose sa svojom djecom, razvijaju različite interese, a prije svega, ljudske potencijale do maksimuma. Zbog svoje rigidnosti i hijerarhije temeljene na moći, takav sustav ne ostavlja puno prostora čak ni muškarcima koji su malo drugačiji od uobičajene maskuline slike – on i njima pripisuje “ženskost“ koja se zapravo tumači kao slabost. Biti feminist ne znači biti na strani žena, nego na strani ljudskih bića i jednakopravnosti. To je za mene pitanje evolucije prema kojoj idemo. Jednako tako, smatrajući da je jezik važan jer povratno definira naše misli i ideje, trebali bismo prestati govoriti o “ženskim pravima” ili borbi za “prava žena” i koristiti ispravan termin: ljudska prava jer izjednačavajući muškarce i žene, ne dajemo ženama neka posebna prava. U tome, po mojem mišljenju, leži ključ.

U kojem ste se trenutku svojeg života anagažirali u pitanju rodne ravnopravnosti? Je li to bio neki događaj koji vam je otvorio oči ili se to pitanje naprosto samo otvorilo?

Nije to bio jedan događaj u kojem sam progledala. To je naprosto niz sitnih događaja u svakodnevnici, koji se zatim, kako čovjek sazrijeva, artikuliraju u jasnu spoznaju o dubokoj neravnopravnosti. Konkretno, smatram da kod velikog broja žena do takvoga gorkog otriježnjenja dolazi u periodu majčinstva i zasnivanja obiteljskih zajednica. Do tada, ako se ne radi o nekim ekstremnim primjerima osujećenosti i ugroženosti, društvo nas načelno uči da trebamo jednako ići u školu, postizati izvrsne rezultate, razvijati specifične interese, obrazovati se, kako bismo se jednoga dana realizirale u profesionalnom smislu. Međutim, u društvu u kojem živimo još uvijek je posve razumljivo da u odraslim godinama žena preuzima najveći dio brige o kućanstvu, djeci, starim i bolesnim roditeljima; u starijim generacijama nerijetko i partnerovim roditeljima. Tada dolazi do duboke frustracije i često raskola među partnerima jer shvaćamo da se borimo protiv sustava koji nas je stavio na suprotne strane. Iako zajedno, živimo paralelne stvarnosti.

Govorili ste u emisiji “Nedjeljom u 2” o naslovu članka koji je objavljen u Globusu o spisateljicama – “I one pišu”. Je li vas to i tada smetalo ili ste tek kasnije postali svjesni koliko je takav naslov problematičan?

Zasmetalo me je i tada, naravno, ali sam dotad objavila jedan roman i nisam imala puno prostora ili platformi za neku naročitu reakciju i bila sam jedna od nekoliko kolegica u toj reportaži. Osim toga, nisam imala ni iskustva u medijskim istupima, a iako je to bilo prije samo desetak godina, takav i slični naslovi u javnosti nisu smatrani skandaloznima. Dobro je primijetila kolegica Olja Savičević Ivančević: kad pišu o ženama, novinski su naslovi vrlo slični, neovisno o tome radi li se o Kim Kardashian, Žuži Jelinek ili Susan Sontag. Nedavno je u povodu izlaska knjige o velikoj umjetnici Susan Sontag objavljen članak u čijem je naslovu pisalo: “Bila je neutaživa, opsesivno gladna za još više knjiga, filmova, seksa…”. Ne mogu reći da se baš tako tretiraju ozbiljni umjetnici muškarci. I čudo je da žene vole seks, zar ne? I da se baš to stavlja u naslov!

Spomenimo i ženske časopise koji promoviraju potpuno pogrešne obrasce ponašanja, o čemu ste također govorili u “Nedjeljom u 2”.

Apsolutno, ženski časopisi često su primjer ostajanja u obrascu koji kažnjava žene i drži ih u zatvoru patrijarhata, počevši od slučaja o kojem sam govorila, o časopisu koji na naslovnici promovira opraštanje nasilja u obitelji, ponižavajući sve žrtve obiteljskog nasilja i sabotirajući sav rad koji su ženske udruge, pojedinci i pojedinke uložili u podizanje svijesti o tome da je tako nešto neprihvatljivo. U blažoj varijanti, ako usporedite časopise namijenjene ženama i muškarcima, uočit ćete jednu bitnu razliku. Časopisi namijenjeni Njemu potiču i poučavaju kako doći do još više užitka, hedonizma, relaksacije, samoostvarenja. Časopisi namijenjeni Njoj također često potiču i podučavaju kako dovesti Njega do još više užitka, hedonizma, relaksacije, uz savjete o tome kako se još više pomladiti, izgladiti, ispeglati, posvijetliti itd. Velik je nerazmjer između očekivanja svijeta i nas od Njega i Nje, pa nije ni čudno da među partnerima izostaje prijateljstvo i duboko razumijevanje temeljeno na zajedničkim ljudskim iskustvima.

Smatrate li da su mediji najodgovorniji za perpetuiranje tih stereotipa o ženama: s jedne strane majka i supruga, s druge strane seksualni objekt? Treće uloge nema.

Ne bih upirala prstom tko je najodgovorniji, nemoguće je tako nešto izmjeriti, a mediji su svakako, takvi kakvi jesu, proistekli iz društva i vrijednosti koje promoviramo. Mediji ne žive zaseban život, sve je to princip spojenih posuda, a ako želimo djelovati edukativno, trebamo raditi istovremeno na nekoliko razina: obitelj, odgoj i obrazovanje, škole i edukacija, sadržaji koje djeca gledaju i slušaju, mediji, političari koje biramo. Ako naša bivša ministrica Murganić na temu obiteljskog nasilja, kad uplašena supruga povuče tužbu protiv nasilnika, izgovori: “Tako vam je to u braku”, a mediji izjavu objave, onda nisu mediji krivci. Ako političar ostaje na funkciji župana i nakon što je proglašen krivim, što možemo očekivati od medija? Ako se u jeku ratifikacije Istanbulske konvencije, umjesto podizanja svijesti u društvu o nasilju nad ženama sustavno ponižava i zlostavlja jednu manjinu unutar manjine bez ikakvih posljedica, takvi će nam biti i mediji. Moramo shvatiti da smo mi, birajući određene političke opcije, suodgovorni za takvu medijsku sliku.

Iz Vukovara ste. Jeste li ikad hodali u “koloni sjećanja”? Što mislite o ovogodišnjoj, usred pandemije?

Nisam nikad išla u “kolonu sjećanja”, moje sjećanje za mene je prevrijedno i preintimno, da bih ga u toj koloni dijelila s političarima koji uvijek u prvom redu do takvih kolona i dovedu. To što zbog ratne tragedije koja se dogodila u Vukovaru u koloni zadnjih godina hodaju Hasanbegović, Markić, Karamarko, Plenković i svi ostali, smatram da ponižava sve ljude koji su u ratu oštećeni. Ove godine do vrhunca je dovedeno licemjerje u kojem se na račun žrtava skupljaju politički bodovi, žrtvujući te iste ljude još jednom jer će se neki od njih razboljeti, možda teško, a brojni će sigurno ostati bez posla jer će, prema procjenama liječnika, završiti u karanteni.

Odlazite li uopće još u Vukovar?

Odlazim povremeno u posjet prijateljima i rodbini. Već dugo ne živim ondje, pa je taj grad najviše od svega u meni kao toponim mojega djetinjstva, koji više nema puno veze s današnjim Vukovarom.

Prije početka pandemije održana je premijera predstave “Hotel Zagorje”, prema vašoj istoimenoj knjizi. Nekoliko ste puta govorili o tome da ste jako zadovoljni predstavom. Jeste li imali problem s tim da vaš tekst netko drugi (pre)oblikuje i intepretira? Kakav je vaš stav o tome?

Poznavajući otprije Anicu Tomić i Jelenu Kovačić, kao i njihov kazališni rad, imala sam povjerenje da će moj tekst uzeti s velikom ljubavi i poštovanjem te od njega napraviti predstavu. Naravno, nije dovoljno voljeti neku knjigu, presudno je i savršeno vladanje kazališnim jezikom i poznavanje svih njegovih mogućnosti, kako bi se umjetničko djelo iz jednog medija prenijelo u drugi. Mislim da su njih dvije u tome majstorice, a ja se nisam miješala jer sam svjesna da o kazalištu i načinu kako funkcionira znam ponešto samo kao laik i ljubiteljica. Kad se odlučite za tako nešto, mislim da trebate drugim umjetnicima / umjetnicama dozvoliti da u potpunosti realiziraju svoju viziju.

Nedavno je objavljena vaša nova knjiga “Sinovi, kćeri” u kojoj je glavni lik Lucija, tridesetogodišnjakinja “zaključana” u vlastito tijelo nakon nesreće. Tko vas je inspirirao za taj lik? A tko za lik Dore/Doriana? Pitanje se ne odnosi na imena stvarnih osoba, nego na iskustva koja ste (pretpostavljam) vidjeli u svojoj okolini, pa su vas dotaknula.

Ideja za roman nastala je kad sam u novinama pročitala priču o ženi kojoj je zbog moždanog udara dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. To je stanje vrlo slično komi, uz razliku da je zaključanoj osobi svijest potpuno očuvana, ali od voljnih funkcija može samo pomicati kapke i zjenice. Pomislila sam kako je to stanje strašno i takvoj patnji daje nezamislivu perspektivu ljudskog života, kao i naših odnosa. Istovremeno, to mi se učinilo i kao strašna metafora, čiji djelić baštinimo svi koji smo, iako fizički pokretni, često zaključani unutar sebe, posebice u odnosu prema bližnjima, uvjetovani obitelji i društvom, koji su nas učili da živimo očekivane uloge, a ne svoj autentični život. Junakinja ovog romana, Lucija, upravo iz te perspektive priča svoju priču, prisjećajući se svega što se dogodilo i što ju je dovelo u to stanje. Druga je perspektiva mladića Doriana koji je zaključan u vlastitom tijelu prema kojem osjeća nesklad, a samo želi biti samoostvaren, živjeti slobodno, biti partner i sin u svojem ogromnom potencijalu koji ima. Međutim, u danim okolnostima on je prisiljen boriti se s društvom koje ga diskriminira i kažnjava bez ikakvog razloga i posljedica. Sve što se događalo u društvu 2018. uoči ratifikacije Istanbulske konvencije potaknulo me je da pokušam dati glas nekome tko je s druge strane tog ponižavanja jer taj glas nikada ne čujemo. Treća je perspektiva Lucijine majke koja, lomljena nasilnim patrijarhatom, zlostavljanjem u djetinjstvu i životom ispunjenim zabranama, predstavlja srce tame iz kojeg proizlaze njezina djeca upravo time već u začetku oštećena.

Što radite u životu, čime se bavite? Možete li živjeti samo od pisanja?

Kao samostalna umjetnica bavim se mnogim segmentima književnog djelovanja, od organizacije Zagreb Book Festivala, vođenja radionica kreativnog pisanja, pisanja kolumni, predstavljanja stranih pisaca u Zagrebu do vođenja književnih tribina. Mi smo premalo tržište, čak i kad bi broj čitatelja koji kupuju knjige bio veći, da bi autori mogli živjeti samo od pisanja. Kulturna politika trebala bi biti svjesna toga pri donošenju odluka jer umjetnost ne smije prepustiti tržištu, a ako želimo biti iskreni, u periodu potpunog zatvaranja spasile su nas knjige, glazba i filmovi, čuvajući naše duhovno i mentalno zdravlje. Dakle – umjetnost. Drugačije rečeno, za mene vrijedi pravilo da se jedino od umjetnosti i može živjeti.