Nathalie Rayes: Vodstvo bez dopuštenja: Zašto žene trebaju prestati čekati da budu izabrane
Generacijama su žene učene, suptilno i otvoreno, da čekaju. Da čekaju da budu prepoznate. Da čekaju poziv. Da čekaju dok ne budu spremne, kvalificirane, sigurne. A ipak, neki od najvažnijih trenutaka u životu i karijeri žene ne započinju dopuštenjem, nego odlukom. Odlukom da zakorače naprijed prije nego što poziv stigne.
U upravnim odborima, vladama i poduzetničkim krugovima vidjela sam izvanredne žene kako oklijevaju, ne zato što im nedostaje talenta ili ambicije, nego zato što se još uvijek mjere prema standardu savršenstva koji nikada nije bio osmišljen imajući njih na umu. Čekaju dok ne steknu svaku kvalifikaciju, svaki odgovor, svaki djelić samopouzdanja. U međuvremenu, prilike prolaze mimo njih.
Istina je da se vodstvo rijetko najavljuje sa sigurnošću. Često dolazi prerušeno u rizik, nelagodu ili čak sumnju. A oni koji u njega zakorače nisu uvijek najspremniji. Oni su jednostavno najspremniji pokušati.
Tijekom vlastitog puta – od lokalne uprave do privatnog sektora, od vođenja neprofitnih organizacija do predstavljanja Sjedinjenih Američkih Država u inozemstvu – nisam se uvijek osjećala spremnom za uloge u koje sam ulazila. Bilo je trenutaka kada sam se pitala pripadam li za stolom. Trenutaka kada je težina očekivanja bila veća od mojeg samopouzdanja. No naučila sam nešto što je ostalo sa mnom. Spremnost nije preduvjet za vodstvo. Ona je često njegov rezultat.
U vodstvo urastamo tako što ga prakticiramo – govoreći „da” prije nego što smo potpuno zacrtale put, vjerujući da se sposobnost može izgraditi, da se samopouzdanje može steći i da hrabrost često dolazi prije jasnoće.
Za mnoge žene prepreka nije ambicija. Prepreka je dopuštenje. Još smo uvijek uvjetovane vjerovati da će netko drugi potvrditi našu spremnost, uputiti poziv ili otvoriti vrata. No najtransformativnija promjena događa se kada prestanemo čekati taj trenutak i počnemo ga same prisvajati.
To ne znači ignorirati strukturne prepreke s kojima se žene i dalje suočavaju. U Hrvatskoj, kao i u mnogim dijelovima svijeta, žene su visokoobrazovane i sve prisutnije u profesionalnim prostorima, no i dalje su nedovoljno zastupljene na vodećim pozicijama te se suočavaju s trajnim nejednakostima u plaćama i prilikama. To su stvarni izazovi koji zahtijevaju sustavna rješenja.
Ali uz te napore postoji i osobniji, neposredniji oblik djelovanja dostupan svakoj ženi. Izbor da zakorači naprijed. Da podigne ruku prije nego što se osjeća potpuno spremnom. Da prihvati sastanak, ulogu, rizik. Da izgradi nešto vlastito kada joj nitko ne ponudi mjesto za stolom.
Vodstvo nije imati sve odgovore. Riječ je o spremnosti da preuzmete odgovornost, učite u stvarnom vremenu i nastavite dalje čak i kada je ishod neizvjestan.
Neke od najutjecajnijih liderica koje sam upoznala nisu čekale da budu izabrane. Izabrale su same sebe, iznova i iznova, često u prostorijama gdje su bile jedine žene, jedini autsajder ili jedini glas spreman izazvati postojeće stanje. I time nisu samo unaprijedile vlastite karijere. Proširile su pojam vodstva za sve koji dolaze nakon njih.
Danas se među generacijama žena događa tiha, ali snažna promjena. Pomak od traženja odobravanja prema zauzimanju prostora. Od čekanja sigurnosti prema prihvaćanju mogućnosti. Nije uvijek ugodno. Nije uvijek linearno. Ali tako nastaju promjene.
Jer vodstvo ne počinje kada vam netko da dopuštenje. Počinje onog trenutka kada odlučite da vam ono više nije potrebno.
Piše: Nathalie Rayes
