Ivana Perić: Život na filmu i izvan njega
Milena Zupančič bila je jedna od rijetkih velikih dama nekadašnjeg jugoslavenskog filma i kazališta koje su ustrajale i ostale prisutne sve do ovih konfuznih vremena. Umrla je prošlog mjeseca. I kao da je otišla na neko bolje mjesto gdje je čekaju „njezini“ glumci, redatelji, njezina škvadra.
Tamo je sigurno čekaju i Radko Polič, njezin glumački i ljubavni partner – bili su u mladenačkom braku, a zajedno su glumili gotovo do kraja života i karijere – te njezin životni partner, drugi suprug i redatelj Dušan Jovanović, s kojim je imala kćer Mašu.
Zupančič je rođena 18. prosinca 1946. u slovenskim Jesenicama, dakle u toj poslijeratnoj godini, u vrijeme kada se Tito već ustoličio na dugogodišnju vlast u komunističkoj Jugoslaviji. Bile su to teške godine uspostavljanja nove vlasti i razračunavanja sa stvarnim i navodnim neprijateljima. Još u srednjoj školi prepoznala je svoj glumački talent. Na filmu je debitirala 1970., a neke od najvažnijih filmskih uloga odigrala je u dva slovenska filma Matjaža Klopčiča: Metu u Cvetju v jeseni i Karolinu u Vdovstvu Karoline Žašler. Glumila je i u klasicima jugoslavenskog filma, Hadžićevu Novinaru s Radom Šerbedžijom te Dečku koji obećava Miloša Radivojevića s Aleksandrom Berčekom i Sonjom Savić.
Za ulogu Mete u filmu Cvetje v jeseni osvojila je 1973. Srebrnu arenu, a potom i dvije Zlatne arene za najbolju glavnu žensku ulogu: 1976. za Tončku u Idealistu Igora Pretnara te 1977. za naslovnu ulogu u Vdovstvu Karoline Žašler Matjaža Klopčiča.
Jedno od njezinih posljednjih televizijskih pojavljivanja bilo je 2021. u seriji Područje bez signala Dalibora Matanića, snimljenoj prema romanu Roberta Perišića. Već u poznim godinama Zupančič je tako još jednom pokazala koliko je dugo trajala njezina glumačka prisutnost.
Kao prvakinja Ljubljanske drame ostvarila je niz velikih kazališnih uloga, među kojima su Pestunja u Shakespeareovu Romeu i Juliji, Oriane u Proustovu U potrazi za izgubljenim vremenom te Mati u Bernhardovu Na cilju. Dobitnica je jedne Srebrne i dviju pulskih Zlatnih arena, nagrade Prešernove zaklade (1976.), Borštnikova prstena (1999.) te Prešernove nagrade za trajni doprinos slovenskoj kulturi (1993.).
No ova talentirana dama nije bila samo ikona slovenskog teatra i filma niti su njezin život obilježile samo velike uloge i velike ljubavi, Radko Polič i Dušan Jovanović. Od 2000. do 2011. bila je i veleposlanica UNICEF-a za zapadni Balkan.
Lijepa i karizmatična, Zupančič je bila jedna od ikona jugoslavenskog kulturnog prostora. Pripadala je generaciji koja je pamtila zlatno doba jugoslavenskog filma i velebne Pulske filmske festivale, vrijeme u kojem je sve to imalo posebnu važnost i obilovalo pravom raskoši. Tito je dolazio na filmske premijere, a stizali su i slavni svjetski gosti. Nedaleko od Pule bili su Brijuni, na kojima su boravile zvijezde poput Sophije Loren i Elizabeth Taylor. To se zlatno doba više nije ponovilo.
Romantična je i priča o Mileninim ljubavima. Njezin prvi suprug bio je veliki, možda i najveći slovenski poslijeratni glumac Radko Polič. Pred kraj Poličeva života Nevio Marasović snimio je s njim njegov oproštajni film Pamtim samo sretne dane, naslovljen prema pjesmi Arsena Dedića i obilježen glazbom braće Sinkauz.
Potom je Milena 1970-ih upoznala slovenskog redatelja i dramatičara Dušana Jovanovića. Njihova ljubav prerasla je u dugogodišnje životno i umjetničko partnerstvo. No zle krvi, barem na kraju, nije bilo. Kada su i Polič i Jovanović bili teško bolesni, Milena je posjećivala obojicu – svog prvog i svog posljednjeg supruga.
Jovanović je, među ostalim, poznat po autorskoj drami Oslobođenje Skoplja, praizvedenoj u Zagrebu 1978. s Radom Šerbedžijom i Inge Appelt u glavnim ulogama, u režiji Ljubiše Ristića. Zanimljivo je da su Rade Šerbedžija i njegov sin Danilo gotovo četiri desetljeća poslije zajedno režirali filmsku adaptaciju Jovanovićeva djela i napisali scenarij. Predstava je svojedobno obišla brojne svjetske kazališne pozornice. Djelo koje je u bivšoj državi prikazivalo Nijemca ne kao jednodimenzionalnog svirepog ubojicu, nego kao erudita i čovjeka od krvi i mesa, za tadašnje je kazalište predstavljalo velik iskorak. Filmska verzija danas možda djeluje pomalo staromodno, ali ostaje solidan uradak.
Jedan od posljednjih Jovanovićevih velikih kazališnih projekata bila je predstava Boris, Milena, Radko iz 2013. godine, pisana za Milenu Zupančič, Radka Poliča i Borisa Cavazzu. Tragikomedija o ljubavnom trokutu troje ljudi u poznim godinama isprepleće fikciju i stvarnost, propitujući ljubav, život, prošlost i neizvjesnu budućnost.
Žalosno je vrijeme u kojem veliki odlaze gotovo svakoga dana. Otišla je i Milena Zupančič, dama filma i teatra, koja je u mladosti često igrala stidljive senzualke, a poslije snažne i moćne žene. Za sebe je rekla da je odglumila gotovo sve što se moglo odglumiti, ali da žali što nikada nije igrala Richarda III., Shakespeareova lika koji je zao i moćan, a u biti duboko nesretan.
Negdje gore, u nekom nebeskom teatru, možda baš Polič Mileni prepušta ulogu Richarda III., a Jovanović je režira. Umjetnički trio fantastikus ostaje nerazdvojan i post mortem.
Piše: Ivana Perić, Fotografija: Duško Marušić/PIXSELL
