Sofi Oksanen: Iako im se sudi u odsutnosti, počinitelje je važno imenovati

Finska spisateljica čija su djela prevedena na više od četrdeset jezika, poznata je po oštrom pisanju o zločinima nad ženama i totalitarnim režimima

Oksanen je posjetila Hrvatsku u sklopu Festivala svjetske književnosti, gdje je predstavila svoja recentna djela, uključujući i najnoviju knjigu „Istom rijekom dvaput: Putinov rat protiv žena“ koja se bavi temama seksualnog nasilja nad ženama u ratu. Svojim romanima i esejima istražuje teme zločina protiv čovječnosti, rodne nepravde i političkih represija, ali i suvremene geopolitičke krize.

Na festivalu pa i u intervjuu za Zaposlenu, Oksanen je govorila o vlastitom književnom putu, utjecajima koje je na njezin rad imala Slavenka Drakulić, važnosti rasvjetljavanja ratnih zločina, posebno seksualnog nasilja, te o procesu pisanja od ideje do krajnjeg proizvoda.

Kada ste shvatili da želite biti spisateljica?

Znala sam da želim postati spisateljica sa samo šest godina i nikad nisam pomislila da bih mogla raditi išta drugo, iako se nitko u mojoj obitelji nije bavio time. Otac mi je bio obrtnik, a majka inženjerka, dakle potpuno drugačije karijere. Ja sam pronašla svoj put koji je bio potpuno drugačiji od njihovog.

Do sada ste pisali fikciju, što vas je nagnalo da ju napustite?

Dobra stvar kod fikcije je da možete napisati priču o važnim i ozbiljnim temama na zabavan način. Godine 2022., kada je krenula invazija Rusije na Ukrajinu, smatrala sam kako metafora nije dovoljna, smatrala sam da moram koristiti direktnije izraze kako bi adresirala situaciju. Također, bilo je jasno da ljudi u mnogim zapadnim zemljama nemaju jezik koji bi, na relevantan način, govorio o ruskoj invaziji. Tek odnedavno se koriste riječi poput „kolonijalno“. A i nitko nije obraćao pažnju na to kakvo je stanje sa ženskim pravima u Rusiji, svi su bili iznenađeni s time da Rusija koristi silovanje kao ratni alat, iako to ne bi trebalo biti tako iznenađujuće ako se sjetimo ruske povijesti. Rusija je koristila seksualno nasilje i u sukobima koji su prethodili ovom ratu. Nitko u Rusiji i Sovjetskom savezu nije bio kažnjen za te zločine. Željela sam napisati knjigu, o ruskom načinu ratovanja, koja je dostupna svima, pri čemu je mizoginija jedan od glavnih „alata“ u ovome ratu.

Na gostovanju u Zagrebu ste spomenuli da je Slavenka Drakulić imala veliki utjecaj na vaš rad. Prvi ste put čitali o seksualnom nasilju nad ženama u ratu upravo u njezinoj knjizi. Jeste li ju imali prilike upoznati?

Jesam, vjerujem da je to bilo 2015. godine, razgovarale smo na jednom panelu. Istina je da je Slavenka utjecala na mene, bila sam oduševljena njenim razmišljanjem i jasnoćom izražavanja, jako dobro piše. Bilo je zanimljivo čitati njezine priče u formi knjige. Piše o stvarima o kojima mnogi ljudi ne žele pričati. Slavenka mi je pomogla da shvatim koliko je važna ova tema.

Mislite li da će seksualni zločini u rat u Ukrajini biti jednom procesuirani?

U Ukrajini se obrađuje oko stotinu takvih slučajeva. Počiniteljima je suđeno, u odsutnosti. Iako to, naravno, nije idealno, bolje je i to, nego da se uopće ništa ne događa. Kada su u pitanju seksualni zločini u ratu, koliko god taj postupak bio težak za žrtve i za svjedoke, iz svakog slučaja možemo nešto naučiti. Ako se takvi slučajevi ne procesuiraju, kako će pravni sustav napredovati? Na ovaj način šalje se jasna poruka da za takav zločin možeš i moraš biti osuđen. Također je važno identificirati počinitelje. Uzmimo za primjer Francusku i Gisèle Pelicote, žrtvu seksualnog nasilja, koja je jasno istaknula da „sram treba biti počinitelja a ne žrtvu“. Tako bi trebalo biti, ali to ne možemo postići ako počinitelj ima privilegij anonimnosti. Važno ih je imenovati, kako se to ne bi ponovilo i činjenica je da nakon toga, više ne mogu uživati u životu koji su do tada vodili.

Vratit ćemo se na ženska prava u Rusiji, ali najprije bih htjela da mi objasnite kakav je bio proces pisanja knjige ove u odnosu na vaše dosadašnje pisanje.

Pisala sam i prije eseje, ali nikad nisu objavljeni u formi knjige. Moja prva ljubav su romani. Kad sam bila mlađa mislila sam da trebam biti „jako pametna“ kako bih napisala dobar esej, to je za mene bio žanr za izrazito obrazovane ljude. Dok za roman morate imati samo sposobnost vidjeti svijet očima nekog drugog. No, ono što me nagnalo da prijeđem na ovaj žanr je hitnost i važnost teme.

Kako izgleda proces izrade od inicijalne ideje do krajnjeg proizvoda?

Jako sam nestrpljiva kad je u pitanju proces. Znam da neki ljudi vole najprije istražiti pa pisati, a ja jedva čekam upotrijebiti svoje prste i početi pisati, pa u tom procesu pisanja ujedno i istražujem i uređujem po potrebi.

Nazivaju vas  finsko-estonskim Charlesom Dickensom.

Uzimam to kao veliki kompliment.

Koga vi volite najviše čitati?

Naravno, Slavenku Drakulić. Imala je na mene utjecaj kao na autoricu i na moj način razmišljanja. Tessa Hadley, također kao jedna od mojih kasnih otkrića, ima jako dobre rečenice. Ukrajinski pjesnici su jako dobri, mogu jako dobro prenesti teške i bolne teme u samo nekoliko crtica. Ne pišem poeziju, pa se divim sposobnosti pjesnika da napišu moćne stvari u tako malo riječi.

Vjerujete li da knjige i umjetnost još uvijek imaju mogućnost mijenjanja svijeta?

Apsolutno i definitivno imaju. Da to nije slučaj, sloboda govora danas ne bi bila toliko ugrožena i osporavana. Autori su uvijek na prvoj liniji.

Što mislite o „kulturi otkazivanja“ ruskih umjetnika i kulture?

Ruska kultura je općenito vrlo cijenjena u Finskoj i taj trend bojkotiranja ruskih umjetnika nije bio toliko vidljiv kod nas kao u nekim drugim zemljama. Ali bilo je nekoliko situacija. Primjerice, imali smo glazbeni festival u Finskoj čiji je glavni direktor bio Rus, javnost je bila toliko negativna da je morao dobiti otkaz. Doduše, bio je na Putinovoj strani i javno je govorio o tome, podržavao je rat. Također, imali smo jako mnogo ruskih restorana u Finskoj, nekoliko izvrsnih, a najstariji ruski restoran u Europi koji se nalazi izvan Rusije je također bio u Finskoj. Nažalost, bankrotirao je jer ljudi više nisu htjela tamo odlaziti. Također je i sav ruski alkohol izbačen iz Finske.

U posljednjoj knjizi koja je prevedena na hrvatski pišete o tome kako Rusija ima drugačiji pogled na holokaust o odnosu na zapadne zemlje.

Holokaust se u Sovjetskom Savezu kroz povijest gotovo uopće nije spominjao, a ljudi koji su prošli kroz njihov obrazovni sustav ne razumiju u potpunosti što je holokaust — barem ne na način na koji ga mi u zapadnim zemljama razumijemo. Zemlja je kroz cijelu svoju povijest bila prožeta antisemitizmom. Nisu imali nikakav spomenik holokaustu sve dok nije došlo do jednog incidenta nakon kojeg se više nije moglo skrivati ono što se dogodilo. Ipak, spomenik nije bio postavljen na stvarnom mjestu zločina i na njemu je pisalo ‘U sjećanje na građane Sovjetskog Saveza’. Kasnije su Židovi podigli spomenik na pravom mjestu događaja. Sovjeti ne razumiju zašto se holokaust dogodio niti kako se dogodio; sve se svodi na patnju Sovjeta, a ne Židova. U njihovim udžbenicima nećete pronaći pronaći da je Sovjetski Savez bio u ratu s Finskom, već će se to prikazivati na način da je Staljin morao donositi ‘teške odluke’, dok Putin širi propagandu da je Finska željela napasti Sovjetski Savez. Isto vrijedi i za način na koji se govori o Drugom svjetskom ratu.

Pričali ste i o deportaciji djece u Rusiju, što se točno događa?

Rusija deportira Ukrajinsku djecu još od 2014., pripremali su logistiku prije invazije na Ukrajinu, imali su plan. Ne znam za točan broj, teško je zaključiti jer nisu sva djeca identificirana, ali službena brojla je 35.000. Deportiraju djecu iz domova za mlade, sirotišta, sustava skrbi i škola, iz ratnih zona, ako su im roditelji umrli, ili se skrivaju. Djeca se deportiraju u Rusiju u udomiteljsku skrb, a prije udomljavanja prolaze proces rusifikacije. Djeca dobivaju novu osobnu iskaznicu, novo rusko ime, a s vremenom ih je cilj u potpunosti prilagoditi ruskom identitetu, kroz jezik, kulturu, vjerovanja kako bi postali „pravi Rusi“. Jedan od razloga zašto to rade je činjenica da im njihov zakon ne dopušta da posvajaju djecu koja nisu Rusi, a drugi je dio šire kampanje, već spomenute rusifikacije: nametanje ruskog jezika i identita drugim zemljama. Jako je komplicirano izvući djecu iz tog procesa. Katar je uspio neku djecu izvući podmićivanjem ruske vlasti. Za ova otkrića zaslužna je grupa istraživača na YALE-u predvođena Nathanielom Raymondom. Skupljali su dokaze kojima bi pravno gonili Vladimira Putina i Mariu Lvove-Belovu za zločin protiv čovječnosti, ratni zločin, čak i genocid. Njihova baza koju su napravili je dokaz ovih zločina. U 2025. je Trumpova administracija zaustavila financiranje ove grupe, pa se nadaju da će dobiti novac od Europske unije.

Bojite li se ruskih tajnih službi, pričali ste i pisali javno o tome što se tamo događa?

Dobivala sam razne prijetnje, ali to nije ništa novo. Nisu fokusirani toliko na pisce koliko na novinare. Sjetimo se bugarskog novinara Christe Grozeva. Poznat je po svojim istraživanjima o trovanju oporbenog ruskog političara Alekseja Navaljnog i drugim slučajevima vezanim uz Rusiju.

Kakvo je stanje ženskih prava u Finskoj? Često se Finska opisuje kao zemlja u koju se treba ugledati kada je riječ rodnoj ravnopravnosti. Šta vi mislite, je li to uistinu tako?

Finska voli vidjeti sebe kao zemlju rodne ravnopravnosti ali ako govorimo o novcu, on je i dalje u rukama muškaraca. Ne vidim da će se dogoditi neka promjena u bliskoj budućnosti u vezi toga. Svake godine u novinama izađe lista najbogatijih Finaca, a na toj listi nikad nema žena. Prije je lista bila popunjena sa poduzetnicima, a danas se na njoj više nalaze AI stručnjaci.

Osim novca, moć se očituje i kroz vlast. Imali ste premijerku.

Bila je popularna izvan zemlje, ali nije bila voljena u Finskoj, nakon mandata više nije htjela biti u politici. Neke njezine odluke nisam razumjela.

Radite li na novoj knjizi?

Da, na novoj knjizi radim još od 2019. i imam uskoro rok, morat ćete pričekati da izađe i sami otkriti o čemu se radi.

Razgovarala: Ana Gruden

Foto: Anto Magzan/FSK