Žene su nevjerojatno snažne i uporne

Razgovarala: Petra Miočić

Fotografije: Privatni arhiv

Ime Sonje Švec Španjol, nezavisne kustosice rođene u Zagrebu 1983. dobro je poznato već i povremenim pratiteljima umjetničkih događanja ne samo u zemlji već i na geografskom prostoru popularnom nazivanom „prostorom regije“. Povjesničarka umjetnosti, muzeologinja i profesorica slovačkog jezika s diplomom zagrebačkog Filozofskog fakulteta, naime, svojom profesionalnom pojavom, kroz spoj znanja, entuzijazma i nepokolebljive upornosti kako u otkrivanju mladih talenata tako i u prokazivanju problema u struci i umjetničkom diskursu, predstavlja utjelovljenje onoga što je prostoru hrvatske umjetnosti nasušno nedostajalo.

Sita neutemeljenih poslovnih odbijanja, ali nipošto njima obeshrabrena, Sonja je 2013. odlučila zaploviti nesigurnijim, no pokazat će se i mnogo produktivnijim vodama „nezavisnog profesionalizma“ i postala jednom od rijetkih nezavisnih kustosica u Hrvatskoj, a o ispravnosti njezine odluke svjedoči i podatak o čak 130 izložbi što ih je u proteklih 6 godina otvorila i kurirala.

Osim kao nezavisna kustosica, Sonja Švec Španjol djeluje i kao još rjeđa vrsta – nezavisna likovna kritičarka. Premda je surađivala s brojnim renomiranim časopisima, među kojima se posebno ističu „Vijenac“ i „Kontura“, 2013. je pokrenula vlastiti portal „PerceiveArt.com“ čije tekstove piše sama, a u njima se ne libi prokazati nelogičnosti ili nepravilnosti sustava, bez obzira na cijenu.

Tvoja biografija razotkriva duboku uronjenost u umjetnost, čini se kako ne postoji dio tvojeg života odvojiv od umjetnosti. Kada se i kako pojavio prvi interes za umjetnošću, a kada prvi impuls za bavljenje njome?

To si točno primijetila. Umjetnost je postala sastavni dio mog života i izuzetno sam zahvalna svojoj obitelji koja mi je velika podrška u radu i koju sam također maksimalno integrirala u svijet umjetnosti tako da često na izložbe povedem majku i supruga kada im to obaveze dopuštaju.  Teško mi je definirati kada se pojavio prvi interes za umjetnost, ali odmalena sam bila društveni tip. U osnovnoj školi sam više voljela likovni odgoj i strane jezike nego recimo kemiju, fiziku i matematiku. Kada je došao red na upis u srednju školu, jedini prioritet mi je bio da upišem školu koja ima puno kreativnih i likovnih predmeta, pa sam u konačnici upisala Školu za modu i dizajn gdje smo imali crtanje i slikanje, modeliranje, pismo i pojačanu satnicu povijesti umjetnosti. Logičan nastavak je bio studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Iako mi je nakon studija bilo teško pronaći posao bila sam vrlo odlučna da ostanem u struci, jer sam znala da u tom području mogu dati najviše od sebe.

Također, čini mi se kako estetika igra vrlo važnu ulogu u tvojem životu. Što je za tebe estetika?

Uf, teško pitanje…. rekla bih da je za mene estetika jedan prirodni sklad ili uravnoteženi izraz, u smislu da ništa nije forsirano, pretjerano ili doslovno. Isto tako, izuzetno volim originalnost, ali opet u korespondenciji s okolinom – u smislu da je ona potencira, a ne nadjačava. Od raznih teorija o estetici i pobijanja one prethodne, složila bih se s verzijom koja stavlja estetiku i istinu u korespondenciju u kontekstu M. Heideggera koji umjetničko stvaralaštvo percipira kao “jedan od temeljnih načina na koji se otkriva smisao bitka bivstujućeg u cjelini”. Vezano uz moju vlastitu estetiku, kako radim od doma, iako mi je radni prostor relativno mali kvadraturom, maksimalno sam ga organizirala i uredila da odražava moje misli, stavove i afinitete. To je moja mala zen oaza u kojoj se osjećam “svoj na svom” i koja me uvijek podsjeti na prioritete u životu.

U čemu si 2013. pronašla osnovnu motivaciju za pokretanje portala PerceiveArt? Čini mi se kako ondje čitateljima nudiš tekstove čije bi se teme u javnom umjetničkom diskursu mogle proglasiti kontroverznima. Je li i potpuna nesputanost slobode izražavanja bila jedan od motiva?

Od 2009. godine sam pisala za Konturu, kasnije i za Vijenac, no uvijek bih pisala o temama i izložbama koje bi mi zadao urednik, što nije problem jer sam imala priliku pisati o zaista značajnim izložbama poput retrospektive Mencija Clementa Crnčića, retrospektive Julije Knifera, retrospektive Miroslava Kraljevića, izložbe “Alegorija i arkadija – antički motivi u umjetnosti”, retrospektive Zlatka Price i izložbe “Remek-djela iz Muzeja Picasso u Parizu”, ali ja sam htjela pisati i o izložbama, umjetnicima i projektima koji nisu bili popraćeni u svim ostalim medijima, a koji isto tako zaslužuju pozornost svojom kvalitetom, originalnošću i predanim djelovanjem. I zapravo je moj suprug došao na ideju pokretanja vlastite web stranice na kojoj bih mogla pisati što god želim. Shvatila sam da to uopće nije loša ideja i nakon šest mjeseci pomnog razmišljanja i razrade sadržaja i koncepta web stranice rođen je PerceiveArt. Sloboda odabira tema, autora i projekata o kojima ću pisati bio je jedan od ključnih razloga za pokretanje web stranice. I da, pišem o temama o kojima nitko drugi ne piše, pretpostavljam iz razloga da se nekome ne zamjere. Apsurdno mi je da se ne piše o onome što svi znaju da se redovno događa, s čime se većina u svom djelovanju susreće i o čemu se redovno razgovara na otvorenjima izložbi ili na kavama i sličnim druženjima, ali nitko ne to ne bi izrekao javno i izborio se za drugačije djelovanje. Najčitaniji tekstovi na web stranici PerceiveArt i dan danas su tzv. problematski tekstovi u kojima redovito otvaram Pandorinu kutiju i ukazujem na ključne probleme u struci. Činjenica da ih se najviše čita, dijeli i prosljeđuje očigledno potvrđuje kako je potrebno komunicirati o tome. Ali za takvo djelovanje treba puno hrabrosti, jer mnogima stanete na žulj i postanete trn u oku…

U uvodnom tekstu kroz scenu odigranu na obrani diplomskog rada opisuješ određeni nepotizam u hrvatskoj umjetnosti i kulturi. Koliko je snažan danas i koliko je teško uspjeti njemu unatoč? Naposljetku, kolika je razina toksičnosti u takvom sustavu?

Nepotizam je prisutan i zastupljen u svim sferama djelovanja, a ne samo u sektoru kulture i umjetnosti. Bojim se da je toliko zaživio da ljudi više uopće ne reagiraju na njega kao na nešto krivo i neprihvatljivo, već se doslovce uvriježio kao normalan način djelovanja što je tragično i izuzetno opasno. Upravo zato sam i napisala tekst o sukobu interesa, jer sam shvatila da osim onih koji ga svjesno primjenjuju postoje mnogi koji uopće ne znaju što je sukob interesa i da takvo djelovanje ne bi trebalo biti prihvaćeno kao normalno niti tolerirano i opravdano u bilo kojoj situaciji. Izuzetno je visoka razina toksičnosti i ona je dovela do toga da je likovna kritika praktički izumrla (više nitko ne piše kritičke osvrte kako se ne bi zamjerio ustanovi, utjecajnom kolegi ili umjetniku), a žiri i stručni savjeti galerija biraju projekte svojih prijatelja, radove umjetnika s kojima su si dobri i rijetki su oni koji su objektivni i nepristrani te biraju po kvaliteti, što smatram da bi trebao biti prvi i glavni kriterij prilikom odabira radova za izlaganje ili dodjelu stručnih nagrada. Hrvatska je mala zemlja, a likovna umjetnička scena u još manja i ako dovoljno dugo i aktivno djelujete vrlo lako i brzo pohvatate konce tko je s kime dobar i tko koga gura i podržava. 

Kakav je, u takvom sustavu, položaj žena u današnjoj umjetnosti? Ne nužno samih umjetnica koliko i svih drugih žena u umjetničkom sektoru, kustosica poput tebe?

Mislim da je položaj žena puno lošiji nego što bi to mogao i trebao biti. Naime, živimo i dalje u vrlo tradicionalnom društvu, što je vidljivo na svakom koraku, pa tako i dan danas saznajem iz razgovora sa studenticama likovnih akademija da su im profesori i profesorice znali reći da ukoliko se bogato ne udaju (što bi im omogućilo dovoljno vremena da se posvete svom likovnom stvaralaštvu) neće ostvariti karijeru u području umjetnosti. U 21. stoljeću čuti takva iskustva kroz koja prolaze mlade žene tijekom svog obrazovanja svakako ne obećava. Iz osobnog iskustva mogu reći da se prema ženama nastupa s predrasudama kako nismo dovoljno inteligentne i sposobne. Već pri prvom susretu osjetim kada me uzimaju zdravo za gotovo i podcjenjuju da bi nakon realizacije projekta često ostali zatečeni svime što sam napravila i na kojoj razini kvalitete sam realizirala određeni projekt. Isto tako vidim da muški kolege lakše i brže napreduju, često budu bolje plaćeni za isti posao, a i ne moraju se nositi sa seksualnim aluzijama i neprimjerenim komentarima kojima su žene vrlo često izložene, a koji najčešće dolaze od nadređenih ili utjecajnijih kolega i suradnika na višim pozicijama. Tako da je to područje na kojem se itekako treba još puno raditi.

Kakvom ocjenjuješ reprezentaciju žena u umjetnosti?

Teško i kompleksno pitanje. S jedne strane, mogućnosti interneta i brojnost raznolikih portala otvorio je prostor za adekvatnu i profesionalnu prezentaciju žena u umjetnosti, no s druge strane u nekim nacionalnim medijima i dalje čujemo kako se pojedine umjetnice ”bave tipično ženskim slikarstvom” ili “tipično ženskim temama” što mi uvijek ostavlja prizvuk patroniziranja kao da nisu sposobne za ništa drugo osim pretpostavljenog slikanja primjerice pejzaža, majke s djetetom i sličnih tema, a s druge strane ako se angažiraju i propitkuju društvo kroz svoj izričaj, onda ih se definira kao agresivne, teške i beskompromisne. U svakom slučaju, nikako da ostvarimo profesionalnu valorizaciju, bez dodavanja subjektivnih konotacija kritičara koje nisu imanentno dio samog rada ili djelovanja umjetnice, već isključivo rezultat svjetonazora osobe koja valorizira rad.

Djeluješ kao nezavisna kustosica. Ta pozicija, zasigurno, u sebi nosi mnoge prednosti. No koliko je neslobode u smislu ekonomske i inih nesigurnosti u toj neovisnosti?

Sve ovisi o prioritetima u životu. Netko želi biti bogat i slavan pa je spreman na razne ustupke kako bi se domogao željene pozicije. Nekima je bitan samo mir i stabilnost pa biraju djelovanje koje će im omogućiti takav život. Meni je prioritet maksimalna sloboda djelovanja, kao i moralni i etički principi kojima se rukovodim u svom djelovanju. Znam da to zvuči krajnje idealistički i nadobudno, ali evo, djelujem već sedam godina na ovaj način i najbitnije mi je da mirne savjesti mogu navečer leći i ujutro se bez srama pogledati u ogledalo. Dok je tako znam da sam na pravom putu. Kao prednosti nezavisnog djelovanja svakako bih navela apsolutnu slobodu odabira projekata, umjetnika i suradnika što mi je izuzetno bitno, jer ne biram umjetnike po tome koliko su slavni ili etablirani, već da li ih smatram kvalitetnim umjetnicima i kvalitetnim ljudima s kojima mogu ostvariti dobru suradnju. Kada se ti parametri poklope – nitko sretniji od mene. A onda su i rezultati najbolji mogući. I doista imam sreću, posebice zadnjih nekoliko godina, da surađujem s izuzetnim umjetnicima koji su i divni ljudi i na tome sam beskrajno zahvalna. Od nedostatka bih svakako navela činjenicu da kada radite kao freelancer nemate fiksno radno vrijeme i radite stalno (barem ja) – svaki dan, cijeli dan i vikendima i praznicima, jedino kad pobjegnem iz zemlje na godišnji odmor na 10-ak dana onda doista ne radim ništa vezano uz posao, ali to bude jednom godišnje. I najveći nedostatak je apsolutno financijska nesigurnost i činjenica da su primanja izuzetno mala i neredovita. Svi znamo da umjetnici najčešće ne dobivaju honorare za izlaganje, izuzeci su galerije koje ih daju, no mnogi zaboravljaju da nezavisni kustosi nisu u puno boljoj situaciji. Da, dobijemo honorare, ali oni su u pravilu vrlo niski, putni troškovi se često ne pokrivaju i tu uvijek bude natezanja, pa vam ispadne da na primjer idete otvoriti izložbu u Split i svoj honorar potrošite na putne troškove, vratite se u Zagreb na pozitivnoj nuli, a potrošili ste tri-četiri dana na put i pola mjeseca do mjesec dana na rad na izložbi.

Koliko je teško održati balans između privatnog i poslovnog života?

Odlično pitanje. Užasno je teško. Kao nezavisna kustosica radim jako puno i uvijek sam angažirana na nekoliko projekata istovremeno. Radim svaki dan cijeli dan, uključujući i vikende i blagdane. Zbog toga suradnici često misle da im stojite na raspolaganju 24 sata dnevno pa vas zovu i šalju poruke iza ponoći ili zovu po 10 puta u sat vremena, a vi postavljate izložbu i niste se u mogućnosti javiti. Ljudi često zaboravljaju da imate obitelj, prijatelje, kućanske i obiteljske obaveze, a i da biste voljeli povremeno odvojiti slobodno vrijeme u kojem ćete se posvetiti obitelji, prijateljima i hobijima koji nisu vezani uz vaš posao, ma koliko god voljeli svoju struku.

Kakvu ulogu u reprezentaciji umjetnosti imaju društvene mreže općenito, naročito instagram?

Mislim da su društvene mreže, a najviše instagram, dobar alat prilagođen suvremenom svijetu, ali isključivo na razini prve vijesti tj. promocije i širenja informacije o postojanju određenog autora i njegova djela. Instagram može pružiti osnovne informacije u smislu stjecanja šireg uvida u nečiji opus na temelju kojeg bi se pojedinac mogao odlučiti je li riječ o nečemu vrijednom pažnje i pomnijeg istraživanja i u konačnici susreta uživo s djelom. Iako mnogi danas kupuju umjetnička djela na temelju fotografije, osobno se ne bih odlučila na taj korak jer mi je suviše važno uživo promotriti detalje i “osjetiti” rad. Možda nije najsretnija usporedba, ali kao što čovjeka ne možete upoznati i steći potpun dojam putem fotografije tog pojedinca, tako ne možete dobiti uvid u duhovne vrijednosti, auru i autentičan govor umjetničkog djela putem fotografije.

Govoreći o konzumiranju umjetnosti, koliko je u hrvatskim umjetničkim krugovima razvijena svijest o njezinoj važnosti? Čini mi se da odnos tržišne ekonomije i umjetnosti gotovo ne postoji odnosno da se smatra sramotnim stvarati umjetnost s ikakvom sviješću o takvim svjetovnim stvarima, kao da je ponekad cilj umjetnost „začahuriti“

Bojim se da je svijest o važnosti umjetnosti u Hrvatskoj izuzetno niska, a to možemo zahvaliti smanjenju satnice likovne kulture u školama, sramotno niskom godišnjem budžetu koji država izdvaja za kulturne i umjetničke projekte i općenito odnosu države prema vlastitoj kulturnoj baštini i umjetnosti te suvremenim umjetnicima koji su u javnosti najčešće percipirani kao uhljebi i državni paraziti čemu smo mogli svjedočiti prije pandemije koronavirusa kada je bio aktualan Nacrt novog Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva. Nažalost, naše tržište umjetnina nije uređeno, niti se itko smatra odgovornim pokrenuti neke stvari da bi došlo do pozitivnih promjena. Privatnih galerija koje bi zastupale suvremene umjetnike praktički nemamo kao ni veći broj aukcijskih kuća, tek prije dvije-tri godine krenulo se s umjetničkim sajmovima, ali i oni su još u povojima, a pojam art menadžera je u Hrvatskoj i dalje potpuna nepoznanica. Tako da umjetnici i ako bi bili spremni izaći na tržište zapravo se mogu samo okrenuti inozemnim galerijama i sajmovima, barem dok se stanje u Hrvatskoj ne uredi.

Na PerceiveArtu pišeš o mnogim neuralgičnim točkama umjetnosti, sukobima interesa koji se u tom diskursu odvijaju, nedostatku likovne kritike, premreženosti i nepotizmu… Što bi izdvojila kao ključan problem?

Nemoguće je izdvojiti samo jedan problem, ali uz sve navedeno – nepotizam, sukob interesa, nedostatak likovne kritike…. izdvojila bih krajnju inertnost ustanova u kulturi u kojima nema volje i želje za pokretanjem novih projekata, a mislim da je razlog tome činjenica što ne postoji kvalitativna evaluacija realiziranih projekata. Kod nas se i dalje cijeni i evidentira isključivo broj posjetitelja po izložbi ili na godišnjoj razini što uopće nije relevantan čimbenik kvalitete izložbe, već dobro odrađenog PR-a muzeja. Isto tako, nema dovoljno međuinstitucionalnih suradnji već svaki muzej i galerija predstavlja otok za sebe.

Hoće li, prema tvojem mišljenju, ova novonastala kriza utjecati na položaj žena u poslovnom svijetu (u ovom slučaju svijetu umjetnosti) i ako da, na koji način?

Bojim se da hoće. Kriza će se odraziti na sve nas. Prvi su na udaru, kao i uvijek, kultura i umjetnost i u tom sektoru su već srezane financije, te preusmjerene na neka hitnija područja. Isto tako, znamo da su muškarci u pravilu bolje plaćeni od žena, pa ako će se netko morati žrtvovati to će biti onaj koji (ne svojom krivicom) u poslovnom sektoru manje privređuje za obitelj. Teško je bilo što predvidjeti jer postoje različiti scenariji, ali s obzirom na već aktualan nejednak položaj muškaraca i žena, mislim da može biti samo gore. Nažalost. No, ono što znam iz prve ruke jest da su žene nevjerojatno snažne, uporne, da mogu toliko toga podnijeti, pretrpjeti, preživjeti i nastaviti se boriti, tako da vjerujem da zajedničkim snagama i solidarnošću možemo sve prebroditi.