Marija Kalinić: Jedno je znanje znati, a drugo je znanje dati
Sadržaj portala
Marija Kalinić

Marija Kalinić: Jedno je znanje znati, a drugo je znanje dati

Već četvrtu godinu za redom Marija Kalinić sudjeluje u programu kao mentorica. Ispričala nam je kakva su njezina dosadašnja iskustva.

Piše: Božena Matijević
Fotografija: Privatni arhiv

Konzultantica i vlasnica zagrebačke tvrtke ESM – EPPUR SI MUOVE Marija Kalinić već je četvrtu godinu zaredom mentorica u projektu “Mentorstvo kao oblik networkinga među ženama” koji zajednički organiziraju časopis Zaposlena i Večernji list

Iza vas su već tri godine mentorskog iskustva. Zašto vam je stalo biti dio tog projekta i dalje, u čemu je njegova vrijednost za vas?

To me pitanje vraća malo unatrag. Naime, kada sam i sama kretala u poduzetničke vode, nisam imala nikakvu takvu pomoć. Nije da je nisam tražila, da nisam pokušala inicirati neka mentorstva, ali to je bilo bezuspješno. U to vrijeme ništa takvo nije bilo organizirano.

I zato mi je sad jako stalo biti dio ovakvih projekata jer znam koliko su oni vrijedni. Ako nekome moje iskustvo i znanje na bilo koji način može olakšati neku fazu u životu, mene to zaista ispunjava i čini sretnom.

I zato bih voljela da je ovakvih fantastičnih projekata što više jer to dijeljenje bez ikakve obaveze, bez ikakvog plaćanja, bez ikakve računice – ne srećemo svaki dan. Zbog svega toga ljudi koji organiziraju ovaj i slične projekte zaslužuju moj naklon do poda. I rekla sam – dok god me trebate i dok god mogu pomoći, tu sam.

 Tu ste bili tijekom protekle tri godine. I nakon tog trogodišnjeg iskustva u mentoriranju do kakvih ste zaključaka došli?

Svakoga nešto potakne da se prijavi na takav projekt. Netko shvati da treba pomoć, netko zna i kakvu, a netko to uspije osvijestiti tek tijekom samog projekta.

Za sve koji se prijave važno je da već na početku pokušaju jasno reći što ih je motiviralo da krenu u cijelu tu priču jer se već iz toga može naslutiti u kom pravcu krenuti razgovarati s njima. Neki su u tome uspješniji, a nekima upravo sudjelovanje u projektu pomogne da se rješenje iskristalizira.

Usto, iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da ovdje nema pravila kada je riječ o dobnim skupinama, godine nisu važne.

Neovisno o tome koliko tko ima godina, uvijek se nekome nečim može pomoći. Na tim našim susretima i mentorice i mentijke otkrivaju da smo svi krvavi ispod kože. Svi imamo neke svoje probleme i izazove pa je takav način dijeljenja iskustava nešto neprocjenjivo.

 No, koliko je važno da one koje se mentorira cijelom tom procesu pristupaju ozbiljno, odgovorno i posvećeno?

To je ključno. Njihova angažiranost jako je bitna. Ako se prijavite i dobijete mentoricu koja je spremna besplatno uložiti svoje znanje, iskustvo, vrijeme i energiju kako bi vam pomogla, a vi ne nalazite vremena za te susrete, onda je to dosta loše. Zato je potrebno biti odgovoran, ustrajan i posvećen, čak i ako lutaš u nekim očekivanjima. Pa čak i ako “ne klikneš” s mentoricom.

 E da, a što ako se dogodi da se “ne klikne”?

I to je ljudski. No, koliko znam, voditeljica ovog projekta Ana Gruden jako je posvećena cijeloj ovoj priči i ona takve situacije vrlo suptilno rješava. To se ne ignorira, ne gura pod tepih, već se rješava ljudski i s puno razumijevanja. Znate, ima jedna uzrečica – jedno je znanje znati, a drugo je znanje dati.

Mentorice s puno srca i želje uđu u cijelu priču, ali to koji put nije dovoljno jer se i s druge strane mora dogoditi poticaj ili taj presudni “klik” pa da se sve to pretvori u nešto dobro, kvalitetno i korisno. A ako se to ne dogodi, ako mentorica nema tu potrebnu uzvratnu reakciju, to može biti razlog da stvari ne funkcioniraju. Uzajamna odgovornost i dobra energija jako su bitne.

 Jeste li nastavili pratili rad i razvoj triju polaznica kojima ste mentorica bili tijekom tri protekle godine te koliko je vaše mentorstvo pomoglo u razvoju njihovih karijera?

Jesam li nastavila pratiti njihov rad? Apsolutno! S nekima od njih sam u međuvremenu postala i prijateljica.

Prva moja mentijka bila je liječnica fizijatrica dr. Branimira Pašalić i ja sam sad njezina pacijentica. Druga mentijka bila mi je Nensi Blažević. S obje sam i dalje u izvrsnom odnosu. Moja treća mentijka bila je Antonija Mastelić, ravnateljica osnovne škole u Karlovcu, s kojom sam više virtualno povezana budući da nismo u istom gradu.

Sve one su već na početku sudjelovanja u projektu u sebi imale odgovore na svoje situacije i trebao je samo netko tko će im pomoći da te odgovore osvijeste i primijene. One su sve same napravile, a ja sam u toj priči bila samo, recimo to tako, mali poguranac.

Već ste naznačili da je mentoriranje dvosmjeran proces jer i oni koje se mentorira na mnogo načina utječu i na svoje mentore. Kako su vaše polaznice utjecale na vas, što ste vi od njih naučili?

Točno, ovaj je projekt i meni samoj bio veliko učenje. Kada sam prvi put bila mentorica liječnici koja ima privatnu ordinaciju, pitala sam se – što ja njoj mogu dati, hoću li joj moći pomoći.

Tada se baš dogodila korona i ona je morala privremeno zatvoriti ordinaciju. I tada sam shvatila da su neke stvari i situacije univerzalne te da snalaženje u tim situacijama zapadne svakoga bez obzira na to koje je profesije i čime se u životu bavi.

Ta situacija s koronom i mojom mentijkom liječnicom dodatno me osvijestila da su moja znanja i iskustva zaista vrijedna i to mi je pomoglo da shvatim kako je osobni razvoj moja djelatnost broj jedan. Sve me to uvjerilo da moram u tome biti uporna, da je to smjer kojim želim ići i da se u tome osjećam najugodnije.

I sad se već petu godinu intenzivnije bavim osobnim razvojem i “leadership” aktivnostima u organizacijama te imam već šestu generaciju polaznika mog programa za osobni razvoj Growth Mindset.

Onda nam možete i reći je li lakše mentorirati grupe ljudi ili pojedince, koje su razlike u pristupu, što su prednosti i nedostaci u oba slučaja?

I jedno i drugo ima svoje prednosti i izazove. U grupnom radu ta grupna sinergija i dinamika dosta su bitne. Tu morate imati puno vještina i sposobnosti kako biste prepoznali u kojem je stanju grupa došla te je onda kroz grupni rad voditi tako da jedni drugima daju, da se otvore i sudjeluju. To je pravi izazov.

Zaista je izazov kako od grupe ljudi od kojih je svatko od njih na početku u svom svijetu tijekom programa stvoriti tim koji svjesno i aktivno sudjeluje u zajedničkim timskim aktivnostima.

A u slučaju pojedinca, kada ste s njim “jedan na jedan”, možete vi imati fantastično znanje i iskustvo, ali ako se s tom osobom, iz bilo kojeg razloga, ne dogodi onaj “klik”, onda je to problem. Nasreću, meni se to još nije dogodilo. Nikada dosad nisam se nekome morala zahvaliti i reći – ovo nema smisla nastavljati.

Znate, moja posvećenost nije upitna, ali kada netko na put osobnog razvoja krene svojevoljno, onda je vjerojatnost za promjenu puno veća, dok se kod timskog rada u organizacijama ljudi osjećaju kao da su prisiljeni ići na te programe pa je onda veći izazov kako se nositi s tim otporom i usmjeriti ga u pozitivnom smjeru. Zato je iznimno važna i sama organizacijska kultura firme u kojoj se provode takvi programi, kao i koliko je to podržano od menadžmenta.