Ana-Marija Mileusnić: Uz sve terete koje žene nose na svojim leđima, nose još i tranzicije prema zero waste društvu

S aktivisticom iz Zelene akcije razgovarali smo o plastici i zbog čega je ima previše, o menstrualnoj pravdi te o tome jesu li žene savjesnije kada je riječ o zaštiti okoliša od muškaraca

Razgovarala: Ana Gruden

Fotografije: Kristina Vrdoljak

Oduvijek je imala ideju o tome kako bi voljela da izgleda društvo u kojem živi, ali nije imala ideju o tome što se po tom pitanju može napraviti. U Križevcima, odakle je rodom, Ana kaže, nije bilo nekog organiziranog većeg društvenog angažmana.

Nakon završetka studija agronomije upisala je Ženske studije u Zagrebu. Tada su joj se otvorili neki novi vidici i osvijestila je što ona, kao pojedinka može napraviti za društvo. Nakon Ženskih studija, upisala je i Mirovne studije na Centru za mirovne studije. Tu je opet proširila opseg interesa i počela se zanimati za zaštitu okoliša i ekonomske pravde, te je svoj identitet gradila oko aktivizma.

Uključila se u edukativni program Zelene akcije – ljetnu školu na otoku Šolti. Na to se prijavila jer je shvatila da joj se najviše sviđa učiti kroz praksu.

„To je bio prvi put da sam došla u doticaj s okolišnim temama koje nisu bile vezano isključivo zaštitu prirode ili određene životinjske vrste, već su to bile teme koje su stavljale u međuodnos sva živa bića uključujući i čovjeka i prirodu i odnosno živi i neživi okoliš. Tu sam se po prvi puta zainteresirala za pitanje moći, utjecaja, odnosa, globalnog sjevera, globalnog juga, pravde i distributivne pravde i zapravo bilo koje vrste pravde. I tada sam odlučila ostati u Zelenoj akciji.“ prisjeća se Ana-Marija Mileusnić svojih početaka.

I ostali ste u Zelenoj akciji.

Da, nekoliko godina sam volontirala, te sam se  u međuvremenu i zaposlila u Zelenoj akciji. I dalje se bavim nekim volonterskim projektima jer mislim da imaju velik transformativni potencijal, pogotovo zato što se oko tih tema stvara zajednica, od brige jednih za druge do općenito brige za okoliš.

Kada sam se zaposlila u Zelenoj akciji bila sam najprije  asistentica na Programu održivog gospodarenja otpadom jer sam se već kroz volontiranje jako zainteresirala za tu temu. I onda kroz pohađanje različitih radionica i seminara sam stasala u tom smjeru. Pomalo sam svoje mjesto našla u kampanjama protiv jednokratne plastike, odnosno zagovaranjem za ponovnu upotrebu, za održivi sustav gospodarenja otpadom koji počiva na prevenciji otpada, jer tek u zadnjem stadiju dolazi do recikliranja što je opet sveobuhvatna tema jer uključuje i odnos prema resursima i klimatsku pravdu, a ta cijela proizvodnja utječe na klimatske promjene.

Unutar te teme se javljaju i neka ženska pitanja, a tema menstrualnog siromaštva me oduvijek zanimala i kako ju spojiti sa zero waste politikom, odnosno koje sve infrastrukturalne prepreke, pa čak i institucionalne, trebamo proći kao bismo riješili taj problem.

Danas sam aktivna u Zelenoj akciji i dalje preko volonterskog angažmana i kao zaposlenica te održavam i edukacije. Jako mi je drago da sam mogla naći svoje mjesto kao edukatorica gdje uglavnom radim  s odraslima. Kroz te edukacije usredotočeni smo na međuljudske odnose i na neka pitanja pravde, kako bismo onda uopće mogli promišljati o pitanjima okoliša. Dakle, kako naši vlastiti privilegiji utječu na to i što mi možemo dati u borbi za pravednije društvo.

Kakve sve vrste edukacija radite?

Različite. Dakle, edukacije koje su vezane uz smanjenje otpada ili općenito izbacivanje plastike ili ponovne uporabe. Korisnici su najčešće institucije koje žele ostvariti napredak po tom pitanju. Ili su to festivali, kafići, hoteli ili slično. I to je stručni tip radionica za osobe koje to mogu implementirati u svom poslovanju. Uglavnom su to javne institucije, ali nam se nekada znaju javiti i privatne tvrtke.

Druga vrsta edukacija su promjene koje idu od nas – kako se mi iz pasivnog promatrača, odnosno konzumenta možemo pretvoriti u aktivne građane. I te su edukacije namijenjene svima, bez obzira na razinu ili područje stručnosti. To mogu biti osobe bilo koje stručne spreme, bilo kojeg područja interesa, bilo kakvog životnog iskustva, jer na takvim vrstama radionica mi krećemo s početnom pretpostavkom da svatko ima određenu razinu iskustva ili znanja o svijetu u kojem živimo i mi kroz to  osiguravamo proces u kojem se takvo znanje može izmjenjivati kako bi se svi osjećali sigurno.

I da zajedno promišljamo, nekad čak koristeći vlastita tijela,  jer koristimo primjerice forum teatar i teatar potlačenih kao metodologiju. To su aktivni sudionici, to nisu samo slušači. Dakle, kada se prijavite na takvu radionicu, učite kroz vlastita tijela, jedni od drugih i u praksi.

Vaša glavna tema je plastika. Koji je glavni problem s plastikom? Osim da je ima previše.

Pa to i jest glavni problem. Dakle, kažete prvo i instinktivno – ima je previše, posebno one za jednokratnu uporabu. No, postavlja se pitanje – zašto je ima previše? Zato što je jeftina za proizvesti i osigurava gomilanje profita. Onda se postavlja pitanje, zašto je jednostavna za proizvesti – zato što je plastika nusprodukt fosilnih goriva.

Dakle, živimo u fosilnom društvu u kojem energetika uglavnom ovisi o fosilnom gorivu i plastika se, u 99% slučajeva proizvodi od fosilnih goriva, odnosno njezinog dijela koji ne možemo koristiti za energetiku. Pa se na taj način iskorištava, a tu je onda i zarada, koje inače ne bi bilo. I onda se postavlja pitanje –  zašto je tome tako? Zato što živimo u društvu koje je orijentiramo na profit, na privatno vlasništvo, na bogaćenje, na akumulaciju profita, a ne na zaštitu ljudi.

A mikroplastika je štetna za zdravlje, čak već sam kontakt s mikro plastikom može uzrokovati neke hormonalne promjene. Dakle, jedan je problem što plastike ima previše, a drugi taj da se slabo reciklira. Mi smo generacija koja je odrasla na sloganu – recikliraj i sve će biti dobro! Međutim, samo devet posto plastike se recikliralo otkad se ona proizvodi, što znači da ju je jako teško reciklirati i uglavnom se izvozi u zemlje trećeg svijeta koje nemaju sustave za gospodarenje otpadom niti reciklažu. Plastika zapravo završava posvuda, pogotovo u trećim zemljama koje nemaju uređeno zakonodavstvo. Tamo se ona pali i trguje se s tim smećem, doslovno postoje cijeli karteli koji se bave time da zamaskiraju plastični otpad u nešto drugo.

Morate znati da je recikliranje uglavnom vrlo neisplativ proces financijski, a energetski je zahtjevan. Naime, postoje različiti tipovi plastike i ona mora biti sortirana na početku da bi uopće imala šanse za recikliranje. Recimo PET ambalaža ima najveći potencijal za reciklažu, međutim, lagane plastične vrećice, ambalaža, višeslojna pakiranja i slično, nemaju. I to se najčešće spaljuje. I to je onda veliki problem jer je plastika perzistentna u okolišu, ne nestaje, ne razgrađuje se i još ako je lagana često završava u podzemnim vodama, onečišćuje okoliš, te putem rijeka dolazi do mora. Ali nije samo problem zagađenja mora i oceana, tamo je on možda najvidljiviji. I kopno je ugroženo.

Recimo, vjerujem da niste znali da su zbog plastike, deve jedna od najugroženijih vrsta životinja. I nije samo problem u Kini, ili jugoistočnoj Aziji, kako se i danas smatra. Oni većinom uvoze otpad iz EU i iz SAD-a, dakle najveći zagađivači su SAD i Europa. I to je globalni problem.

Kako mi stojimo, Hrvati, u odnosu na ostatak EU što se tiče plastike i recikliranja, proizvodnje i korištenja?

Kada se radi o sustavu povratne naknade koji imamo uveden još od 2006. godine, to odlično funkcionira. Međutim, mi apeliramo na Ministarstvo da se taj iznos povisi na 10 centi, da bude motivirajuće (sada je sedam centi). Sve ostalo je poskupjelo i onda sedam centi više nije neki motiv zbog kojeg će ljudi vraćati ambalažu u trgovinu.

Dakle, po pitanju sustava povratne naknade smo među naprednijima u EU. Međutim, kada je u pitanju odvojeno prikupljen otpad, koji nije u sustavu povratne naknade, jako smo loši zato što na nacionalnoj razini nemamo funkcionalan sustav gospodarenja otpadom. Nije prilagođen, nemamo sortirnice. Ali s plastikom nije dovoljno rješenje da smislimo što ćemo s njom nakon upotrebe, već bismo ju trebali zamijeniti na samom izvoru, odnosno težiti tome da se jednokratne plastike proizvodi što je manje moguće.

Naime, plastika jest civilizacijski doseg i u nekim stvarima je nezamjenjiva i tamo gdje je ona esencijalna ju naravno ne možemo izbaciti. No, unazad 20-30 godina je najviše plastike proizvedeno i to bez pravog razloga.

Naša borba je trenutno usmjerena na to da se odmaknemo od jednokratne plastike, jer kultura bacanja je nešto što je neprihvatljivo. Za to se crpe neograničeni zemljani resursi bez obzira na to recikliralo se to kasnije ili ne. Nije prihvatljivo da proizvodimo stvari koje ćemo koristiti samo jednom. Treba vidjeti točno gdje je plastika esencijalna, primjerice, u medicinskom sektoru, u građevini. I to nije problem ali više od 50% proizvedene plastike odlazi na ambalažu.

Mi imamo relativno zadovoljavajuće zakonodavstvo što se tiče plastike jer moramo biti usklađeni s EU, ali i dalje smo pri dnu po razini ambicije. Međutim, institucije ne rade dobro svoj posao. Ne mogu reći da se baš ne mičemo s mjesta, ali to po nama nije niti dovoljno brzo niti dovoljno ambiciozno pogotovo zato što smo mediteranska zemlja, imamo more, živimo od turizma i ne bismo smjeli čekati da situacija postane toliko loša da nam nitko neće htjeti doći zbog zagađenog mora ili plaža. Mislim da je to neprihvatljivo.

Koje nam zemlje mogu biti uzor?

Sigurno Francuska, Španjolska i Grčka. Po zakonodavstvu. Grčka je unijela jako dobre propise, iskreno ne znam kako izgleda stanje na terenu, jer to može biti problem. To što postoje dobri zakoni ne znači da se oni provode i poštuju.

Što oni imaju, što se tiče zakona, a mi nemamo?

Dakle oni imaju ciljeve za ponovnu uporabu. To mi nemamo i mi pozivamo Ministarstvo ih uvede. To sad zvuči apstraktno (re-use je riječ koja se koristi u engleskom) no to bi ukratko značilo recimo da pivovara ne može biti u sustavu povratne naknade ako i dalje proizvodi jednokratnu ambalažu. To vrijedi i za sektor dostave, e-trgovina i slično.

Recimo aplikacije za dostavu, poput Glova i Wolta, također trebaju omogućiti kruženje ambalaže. Odnosno dva su moguća sistema; sustav kaucije – platimo ambalažu i prilikom povrata, taj iznos dobivamo natrag, a druga varijanta je da ne plaćamo ništa, ali imamo određeni rok u kojem možemo vratiti ambalažu, a ako ju ne vratimo, neki iznos nam se skida s kartice što znači da smo kupili tu ambalažu.

Ove države, koje sam nabrojala imaju primijenjene takve sustave, zatim imaju ciljeve za ponovnu upotrebu, ali i zabrane jednokratnih plastičnih proizvoda, povrh onih određenih Direktivom. Oni su osim toga proširili zabranu na neke proizvode za koje su procijenili da su neesencijalni, recimo konfeti, omoti za čaj, individualna pakiranja za povrće. Dakle, ne može biti jedna naranča zapakirana u plastiku ili tri banane. Kod njih postoji takva regulativa, a kod nas ne. To su samo neki primjeri, ima ih još. No, te države su turistički jake i zato su uvele te zakone. A mi se ponašamo kao da ne živimo od turizma i kao da nemamo veze s morem.

Jesu li žene savjesnije kada je u pitanju zaštita okoliša? Iako sam sam pročitala da su muškarci bolji od žena kada je u pitanju potrošnje vode, jer žene više troše vodu nego muškarci. No, činjenica je i da su žene te koje češće peru posuđe i čiste. Dakle, ne troše baš sve na sebe.

Apsolutno jesu, ali to nije nešto da nam je prirodno urođeno nego smo tako odgajane, socijalizirane i naučene. Jednostavno više pažnje tome pridajemo dok se muškarce ne odgaja u tom smjeru. I žena je najčešće ta kako ste rekli koja preuzima brigu oko pranja posuđa, kuće, odgoja djece i slično, što dovodi zapravo do pitanja zašto je to neodvojivo, rodna komponentna od okolišne.

Zašto se moramo istovremeno boriti za ravnopravnost žena, zašto ne želimo da taj teret, uz sve terete svijeta koje žene nose na svojim leđima, još nose i tranzicije prema zero waste društvu. Tu se svi moramo jednako ponašati, odgovorno, ali treba se potaknuti, odnosno zauzeti za to da se što više, ravnopravnije distribuiraju kućanski poslovi te za veću dostupnost javnih servisa poput vrtića, staračkih domova i slično.

Onda bi automatski cijele obitelji i roditelji imali vremena baviti se pitanjima kao što je očuvanje okoliša koja se čine privilegij za one koji si to ne mogu priuštiti.

Organizirate već godinama Swap Partyje, o čemu se točno radi?

Održavamo ih u Frankopanskoj 1, kod nas u Zelenoj akciji. Potaknuli smo održavanje Swap Partyja ne samo u Zagrebu, već u cijeloj Hrvatskoj. Radi se o tome da pokušavamo promijeniti način razmišljanja, da ne odbacujemo stvari koje nam više ne trebaju već da ih zamijenimo s nekim drugim ljudima i u zamjenu za to uzmemo sebi nešto što je nama novo i na taj način zadovoljimo potrebu za kupovinom. Mogu se razmjenjivati odjeća, obuća i modni dodaci. Često odredimo i temu. Maksimalno se može donijeti i ponijeti 10 komada da netko ne iskoristi priliku i donese cijeli ormar, odnosno iskrca tamo sve što ne valja.

Ciljana skupina su nam osobe koje vole modu. Koje imaju potrebu stalno za novim komadima odjeće, a pri tome ne moraju kupovati i trošiti novac, nego se s nekim zamijene. A onda sve što ostane, mi doniramo. Tako da akcija ima i socijalnu komponentu. U prosjeku se oko 300-tinjak odjevnih predmeta razmijeni po jednom partiju. Radimo to svaku zadnju srijedu u mjesecu. Osim u srpnju, kolovozu i prosincu.

Naime, brza moda postaje i problem u borbi protiv zaštite okoliša.

Tako je, isto kao s plastikom. Trend u izradi tekstila jest da se 50% tekstila proizvodi od fosilnih goriva, riječ je o poliesteru i sličnim materijalima. Također, većina tekstila se spaljuje, jako malo se reciklira. Osim toga, odjeća se proizvodi u nehumanim uvjetima. Ako pogledamo samo po etiketama to budu Kambodža, Kina, Indija ili slično gdje rade potplaćene radnice, najčešće žene, ali i djeca, gdje su im automatski ugrožena radnička prava ali i reproduktivna prava ako rade s tim štetnim kemikalijama.

Swap Party je događaj koji pokušava promijeniti način razmišljanja kod ljudi i potaknuti cirkularnost. Željeli nismo napraviti program kroz koji bismo potaknuli vraćanje popravcima odjeće i obuće jer sličan program imamo s biciklima unazad 10 godina – Bicikloporavljaonu.

Sada se želimo proširiti i na tekstil, ali i na male kućanske aparate, kao i namještaj. Mi na taj način pružamo mali otpor prema ludilu kupovanja.

Kakva je situacija s putovanjima. Znamo da su avioni najveći zagađivači od svih prijevoznih sredstava, ali zapravo nemamo alternativu.

Mi živimo u općenito neodrživom sustavu gdje se putuje na sastanke za svaku sitnicu. Vidjeli smo sad tijekom COVID-a da se jako mnogo toga moglo napraviti online, da nije potrebno toliko putovati, da ne treba trošiti te resurse. No, mi smo na to navikli, navikla nas je industrija.

Tu su isto u pitanju fosilna goriva koja idu bok uz bok aviokompanijama. Čak su sada cijene letova jeftinije od cijena vlakova. Avioni su za vrijeme COVID-a letjeli prazni samo zato da ne izgube dozvole na aerodromima. To su strašne pojave. Dok su istovremeno u Hrvatskoj željeznice apsolutno zapuštene. Dakle, rješenje nije ukinuti avione i letove ali smanjiti ih koliko je moguće i koristiti druga prijevoza sredstva kad god je to moguće.

Dotakli smo se na početku i teme menstruacije, menstrualnog siromaštva.

Mi pratimo tu temu unutar pokreta Break Free From Plastics. Dio smo te radne grupe za višekratne menstrualne proizvode. I svake godine obilježavamo tjedan menstrualnog siromaštva, u svibnju. A u listopadu obilježavamo tjedan menstruacije i okoliša. Podržavamo besplatne menstrualne potrepštine jer je riječ o esencijalnom proizvodu. I to nitko ne osporava.

I nismo za ukidanje jednokratnih menstrualnih proizvoda. Međutim, za ukidanje toksičnosti jednokratnih menstrualnih proizvoda, da. Dakle, želimo da oni budu sigurni za korištenje. U nekim uvjetima će se sigurno i dalje koristiti, pogotovo tamo gdje ne postoji infrastruktura u kojoj se nesmetano mogu koristit višekratni proizvodi jer za njih morate imati uvjete.

Moramo misliti i na žene beskućnice. Dakle, višekratna rješenja jesu najbolja, ali nisu za sve, pogotovo kad znamo kakvo je manjkavo stanje seksualnog, odnosno zdravstvenog odgoja. Ne uči se dovoljno o vlastitom tijelu niti o odnosu sa tijelom, pa tako niti o menstruaciji. Prvi korak je otvoriti razgovore o menstruaciji. Zatim, pružiti mogućnost pojašnjenja osobama koje imaju menstruaciju, kako se koriste ti predmeti, te sustavno poticanje na korištenje. To je praksa u nekim gradovima poput recimo Strasbourga koji nudi vaučere za kupnju takvih proizvoda. Jednom u dvije godine bilo koja osoba može podnijeti za zahtjev za 30 eura za koje može kupiti sebi čašicu, platnene uloške ili slično.

Mi zagovaramo takav model, te da se osigura jedan dio sredstava za edukaciju o načinu korištenja. Sa udrugom Pariter smo imali već radionice na koje smo pozvali ginekologinju Jasenku Grujić na kojima smo govorili o tome kako se koriste višekratni proizvodi, te koje probleme mogu uzrokovati jednokratni plastični proizvodi ali i općenito o problemu štetnih kemikalija koje se tamo nalaze i njihovom utjecaju.

Mi to nazivamo menstrualna pravda ili period justice, jer mislimo da o mjesečnicama treba razgovarati javno. Pola stanovništva ima mjesečnicu i ti proizvodi moraju biti oslobođeni poreza.

Za okoliš bi bilo zaista najbolje da svi koristimo višekratne proizvode, međutim, svjesni smo da to nije moguće, tako da prilagođavamo kampanju i ne zastupamo zabranu jednokratnih proizvoda, već sustavnu edukaciju i davanje većeg medijskog prostora za višekratne proizvode ali i financijske poticaje da se oni koriste.

I za kraj, što je „srpanj bez plastike“?

To je naziv naše kampanje Plastic Free July. To nam je  glavna kampanja zato što se u srpnju, općenito u ljetnim mjesecima, češće koristi jednokratna plastika. U toj kampanji idemo prema donositeljima odluka, jer zahtijevamo napredak što se tiče legislative, ali idemo i na edukaciju građana o tome kako da žive održivije, kako da smanje svoj utjecaj, odnosno svoj plastični otisak. U sklopu te kampanje imamo različite tribine, radionice, prikazujemo filmove, održavamo nagradne igre, sve u što se građani mogu aktivno uključiti.

Imamo i Okolišni filmski festival. On je uvijek oko Dana planeta zemlje, u travnju. Ove godine je jubilarni deseti i naglasak će biti na eko feminizmu. Održava se u Kinoteci već tradicionalno i u Zelenoj akciji gdje ćemo snimati radionice. To je isto jedna od naših aktivnosti na koju smo jako ponosni i koja je vrlo vrijedna.