Dunja Mazzocco Drvar: Mi spašavamo ljudsku vrstu, a ne planet
Dunja Mazzocco Drvar ravnateljica je Uprave za klimatske aktivnosti Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. S Dunjom smo razgovarali nakon konferencije u Glasgowu o njezinoj karijeri, o tome živimo li u zagađenom gradu, o klimatskim promjenama, ali i o tome kako će svijet izgledati za 20 godina
Intervju: tiskano izdanje prosinac 20212 / siječanj 2022.
Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Matea Smolčić Senčar
Nakon zagrebačke matematičke gimnazije, popularnog MIOC-a, Dunja Mazzocco Drvar završila je Prirodoslovno-matematički fakultet, Odsjek geofizike, smjer meteorologije. Iako su joj tijekom školovanja dobro išli prirodni predmeti, osoba koja ju je motivirala da upiše baš studij meteorologije bio je prijatelj njezinih roditelja, pokojni meteorolog Dražen Glasnović. „Često je dolazio na druženja i kartanje k mojim roditeljima i sjećam se kako je entuzijastično pričao o svojem poslu. U to vrijeme je baš došlo do uzleta meteorologije, Hrvatska se osamostalila i ušla u razne međunarodne institucije i suradnje, ojačale su telekomunikacije i Dražen je, sudjelujući u tim procesima, bio opčinjen i svoj je entuzijazam prenosio na druge“, prisjeća se Dunja, danas ravnateljica Uprave za klimatske aktivnosti u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja. Kad je završila fakultet, bila je gotovo sigurna da će cijeli radni vijek provesti u Državnom hidrometeorološkom zavodu, no njezin je put bio sve, samo ne statičan. Rad u medijima ju je obilježio u široj javnosti, pa je ljudi prepoznaju na ulici, ali joj je u jednom trenutku to postalo i opterećenje. Kratko je nakon odlaska s televizije radila u nevladinoj udruzi, da bi krajem prošle zime došla na mjesto ravnateljice Uprave za klimatske aktivnosti. „Klimatske promjene su zadnjih godina dobile na važnosti. I ovaj drugi dio naše struke geozifizike – seizmologija, nedavno je postao važan, pa su seizmolozi danas prepoznatljivi kao stručnjaci koji imaju važnu ulogu u ovom društvu.“
Razlika je u tome što od seizmologa ne očekujemo prognoze jer su nas naučili da to nije opcija, a od vas meteorologa ipak očekujemo?
Mi i seizmolozi pripadamo istoj struci, ali oni odmah kažu da ne mogu ništa prognozirati, odmah se ograde 🙂 i to je prva i osnovna razlika između nas. A kad govorimo o struci, malo sam bila skeptična kad sam shvatila da ću, ako želim studirati meteorologiju, morati studirati fiziku, ali kad čovjek zna što želi i zašto želi nešto raditi, ništa nije problem.
Nakon studija zaposlili ste se u DHMZ-u. To je bilo očekivano?
Da, to je deficitarna struka i svi koji na fakultetu završe smjer meteorologije, završe u Državnom hidrometeorološkom zavodu. To je posao u državnoj službi i nije ga lako dobiti, ali kad sam ja diplomirala, to je bio jedini put. Danas i neke druge struke prepoznaju meteorologiju kao struku koja im koristi u poslu, ali tada su jedine dvije opcije bile DHMZ ili posao zrakoplovnog prognostičara na aerodromu. Brzo sam dobila mjesto u prognozi vremena i kad sam odradila pripravnički staž, vrlo brzo su me poslali u medije jer se velik dio našeg posla odnosio na medije. Počela sam najprije na radiju, zatim na televiziji. Najprije je to bila Hrvatska radiotelevizija. Zatim je u jednom trenutku došao Dubravko Merlić i rekao da stvara novu televiziju te mi ponudio da preuzmem segment prognoze vremena, ali ne samo kao prezenterica, nego i kao urednica tih sadržaja. Budući da se televizija radila od nule, to mi je bio velik izazov. Malo sam se dvoumila jer je to značilo da sam trebala napustiti struku. Naime, dok prezentirate prognozu na HTV-u, zapravo ste vanjski suradnik, a zaposleni ste u DHMZ-u. Stoga sam trebala potpuno napustiti Zavod i otići u medije. No, izazov je bio prevelik, pa na kraju i nije bilo teško donijeti odluku. Glavni razlog zbog kojeg sam se odlučila na odlazak bilo je moje shvaćanje da struku treba početi predstavljati javnosti na drugačiji način. Uljuljali smo se u jezik i način koji je bio staromodan i shvatila sam da, prateći razvoj novih medija, društvenih mreža, moramo početi drugačije komunicirati s građanima. A televizija N1 je nudila tu vrstu komunikacije. Dakle, to više nije bila samo prognoza vremena koju pogledate navečer nakon Dnevnika – hoće li biti kiše ili neće – već sadržaji usko vezani uz svakodnevni život. U vrijeme kad se stvarao N1 bile su aktualne poplave u Gunji i dolazilo je do izražaja koliko je važno da se o tim podacima govori u javnosti. Zatim su tu, naravno, i klimatske promjene koje su danas važna i prepoznata tema, a trebalo ju je kvalitetno obraditi u medijima.
Jeste li zadovoljni tim dijelom posla najprije na N1 televiziji i kasnije na RTL-u?
Jesam. Smatram da sam unijela neke promjene i da je većina ostalih redakcija prihvatila takav način te su počeli doživljavati prognostičare kao stručnjake koji mogu objasniti neki prirodni fenomen i staviti ga u kontekst, a ne samo izgovoriti prognozu.
Na N1 sam bila otprilike godinu i pol, nakon toga na RTL-u pet godina.
Prošlo ljeto ste završili televizijsku karijeru i otišli raditi u nevladinu udrugu. Zašto?
To je opet bio jedan razvojni trenutak. Osjetila sam da postoji nešto drugo i važnije što treba raditi. Na N1 i RTL-u sam se sve više usmjeravala na segment klimatskih promjena, pisala o tome, uključivala u svoje izvještaje. Pisala sam paralelno i kolumne na portalima i u tiskanim medijima, pa sam imala i taj prostor za obrađivanje tema koje su mi se činile važne, zahvaljujući, naravno, urednicima koji su mi uvijek davali slobodu u odabiru. No, shvatila sam da je dosta priče o tome i treba nešto početi raditi. I zadovoljna sam jer su prognostičari postali važni ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu, budući da je svijest o klimatskim promjenama i njihovim posljedicama u svijetu bila općenito vrlo niska. Jedna američka studija pokazala je da se značajno podigla razina prepoznavanja klimatskih promjena kao najvažnije teme s kojom danas živimo, otkad su upravo TV-prognostičari, stručnjaci, ne prezenteri, počeli o njoj govoriti unutar svojeg medijskog prostora.
Nakon medijske karijere činilo mi se da je udruga dobro mjesto da počnem raditi na tim projektima. I bilo mi je dosta medijskog života i te stalne izloženosti i medijske prisutnosti, pa sam udrugu doživjela kao utočište. U današnje vrijeme živimo na društvenim mrežama i jako smo izloženi, a sve me to zasitilo. Na društvenim mrežama nema ni ekrana da vas štiti od izloženosti ljudima koji imaju pogrešne pretpostavke.
Dakle, nakon nekoliko mjeseci u nevladinom sektoru prešli ste u vladin sektor. To, pretpostavljam, nije bio plan?
Ništa što sam vam ispričala nije bio plan. 🙂 Sve se dogodilo kao splet okolnosti. Studirajući meteorologiju, bila sam uvjerena da ću u DHMZ-u dočekati penziju, takva je bila pozicija naše struke i takvo je bilo vrijeme. Stoga je sve što sam prošla daleko od očekivanog. Uostalom, i moji kolege su tada isto tako razmišljali. Sve su to bili trenuci koje nisam očekivala.
Jeste li smatrali da iz aktivističke pozicije ne možete puno napraviti, pa ste se odlučili za rad u Ministarstvu?
Nisam. Meni je bilo lijepo u udruzi, iako sam tamo bila kratko, tek šest mjeseci, pa je možda teško procijeniti kako bih se snalazila da sam duže ostala. Radila sam na klimatskim projektima koji su bili vezani uz energetsku tranziciju ili uz klimatske promjene. Tamo sam stekla dobru osnovu za ovo što sada radim u Ministarstvu. Naučila sam kako funkcionira legislativa u ovom segmentu jer kad sam radila na televiziji, nisam o tome puno znala. Posao u Ministarstvu se pojavio sasvim slučajno. Objavljen je natječaj na koji sam se javila jer sam smatrala da bih mogla dobro raditi taj posao. Puno se ljudi u Hrvatskoj danas bavi klimatskim promjenama (iako to možda nije percepcija u javnosti), ali sada radim zaista u „klimatskoj reprezentaciji Hrvatske“, da se slikovito izrazim. To je prilika koju bi bilo šteta propustiti.
Ne bojite li se da ćete morati otići, ako se promijeni vlast?
Ne bojim se. Nekad, u vrijeme kad sam odlazila iz DHMZ-a na N1, bojala sam se što će biti sa mnom kad, recimo, ne budem više atraktivna za rad na televiziji, a napustila sam struku. Ali sada se više ne bojim, ne bojim se da ću ostati bez kruha u ruci. Posla u ovim temama ima dovoljno za sve, odnosno čak nas je premalo u ovoj struci. A hoće li moj posao biti na mjestu ravnateljice Uprave ili negdje drugdje, ne bojim se. S druge strane, tema klimatske krize nadilazi sve politike. I to mi je drago jer je to nadpolitička tema i neće biti važno s koje strane dolazimo jer će biti jedino važno da smo stručni. Uostalom, i na ovo radno mjesto sam primljena, a nisam članica niti jedne stranke, niti nemam nikakve druge kvalifikacije osim svoje stručnosti s kojom sam se javila na natječaj.
Ravnateljica ste Uprave za klimatske aktivnosti. Što točno radi vaša Uprava?
Dva su velika segmenta posla. Jedan se odnosi na zrak, tlo i svjetlosno zagađenje i vezan je uz te teme. Dakle, bavimo se zagađenjem zraka, kvalitetom tla i smanjenjem svjetlosnog onečišćenja. Svjetlosno onečišćenje je suštinski nacionalni posao, kao i održavanje mreže za kvalitetu zraka i tla, koja sve više dobiva prostor i u europskim politikama. Svjetlosno onečišćenje je tema koja postaje sve interesantnija.
Drugi segment kojim se Uprava bavi su klima i klimatske promjene. U zraku je smirujući dio, a hektični je u klimi. 🙂 Opseg posla i količina tema vezanih za klimu iz dana u dan rapidno rastu i na to nam odlazi najveći dio energije. Prije svega, zaduženi smo za kreiranje zakona, dakle, prenosimo europsko zakonodavstvo u naše direktive i uredbe, koje naravno najprije sukreiramo. Održavamo sustav trgovanja emisijskim jedinicama za RH, dakle, brinemo za postrojenja koja plaćaju svoje emisije CO2 prema principu „zagađivač plaća“. Vodimo registar i brigu o tijeku novca, vezano za emisijske jedinice, i zajedno s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost brinemo o tome kamo će se taj novac ulagati, da bi se napravila dekarbonizacija, odnosno smanjilo onečišćenje.
Nedavno je bila u medijima tema kako je Zagreb u jednom danu imao najzagađeniji zrak na svijetu, pa su neki stručnjaci rekli da to nisu dobra mjerila i ne treba im vjerovati. Što se tu zapravo dogodilo?
Radi se o tome da postoji određeni sustav službenog mjerenja kvalitete zraka, koji vodi naše Ministarstvo i koji je relevantan. Danas uza svu dostupnu tehnologiju svatko može imati neki instrument ili aplikaciju kojom može mjeriti temperaturu, vlagu i sve ostalo, pa i kvalitetu zraka. I sve je više web-stranica koje te podatke prihvaćaju i rangiraju prema određenom kriteriju, pa se zato događa da se „uhvatio“ određeni dio svijeta i Zagreb je iskočio kao prvi ili drugi na popisu najzagađenijih mjesta na svijetu. Ili se dogodila minuta u kojoj je Zagreb probio određeni prag zagađenosti. Najvjerojatnije se radi o ovom drugom. Dakle, to se pojavilo, netko je zabilježio i svi su objavili. Međutim, postoje točno propisani kriteriji po kojima se nešto smatra onečišćenjem koje može utjecati na zdravlje ljudi i o tome se informira javnost. Ali ako to onečišćenje ne traje dugo, ne smatra se štetnim za zdravlje.
Uvijek smo se hvalili time da živimo u gradu čiji je zrak kvalitetan za život. No, je li još uvijek zaista tako?
Je, ali ako se na tome zadržimo, ništa nas neće gurati dalje da popravimo uvjete u kojima živimo. Jer činjenica je da povremeno imamo višak čestica koje su pokazatelji onečišćenja. Recimo, mjerna postaja Zagreb I pokraj Vukovarske i Miramarske, gdje je gust promet, ili Zagreb III – Novi Zagreb, gdje stanica reagira na loženje na drva, odnosno kruta goriva. Zatim, i Slavonski Brod u kojem mjerna postaja reagira zbog ložišta. Prostora za napredak svakako ima, a djelomice će upravo i ova klimatska tranzicija riješiti problem onečišćenja zraka jer ćemo se riješiti prometa na fosilna goriva i loženja na kruta goriva, prelazeći na električne i druge vrste izvora energije.
No, činjenica je da smo u Zagrebu u puno boljoj poziciji nego u brojnim drugim europskim gradovima.
Kada je uopće otkriveno globalno zatopljenje?
Nema točnog trenutka u povijesti, ali postoji medijski trag iz 1912. u australskim novinama u kojima jedan znanstvenik u članku upozorava na to da bi dugogodišnje sustavno ispuštanje CO2 u atmosferu moglo dovesti do problema. Dakle, možemo reći da je prepoznavanje ove problematike u struci starije od sto godina. U drugoj polovici prošlog stoljeća su se ti znakovi počeli prepoznavati, a 80-ih i 90-ih godina na to se počelo upozoravati, pa je postalo jasnije da treba početi i djelovati. Ali zatim smo imali moment, kako ga volim nazvati, „Facebook znanosti“ i morali smo se boriti sa skepticima, odnosno s onima koji su propitkivali je li to neka urota ili nije. Na to smo potrošili sigurno dva ili čak tri desetljeća.
Koliko godišnje raste temperatura?
Ne može se govoriti o godini. Zadnji podatak, objavljen u kolovozu ove godine, pokazuje da je globalna temperatura narasla 1,1 stupanj. To se odnosi na cijelu zemaljsku kuglu i to na zadnjih 150 godina. Ali nisu svi dijelovi planeta jednako problematični; na nekima je zagrijavanje puno manje, a na nekima puno više. Sada se već zna da smo na Mediteranu probili 1,5 stupanj. Mediteransko područje je jedno od tzv. hot spotova u svijetu.
Kad laicima kažete 1,1 stupanj, to ne djeluje tako strašno.
Da, slažem se, ali na to odgovorimo: sjetite se svoje tjelesne temperature koja je recimo 37 stupnjeva i kako se osjećate kad imate temperaturu 38,5 stupnjeva! I činjenica je da se sve ubrzava, dakle, ne bi se za 150 godina povećala temperatura opet 1,1 stupanj, nego bi se to dogodilo znatno brže. To se vidi i po temperaturama, ali i po porastu razine mora. Dakle, brojke koje vrijede zadnjih 150 godina, danas više ne vrijede na isti način.
Kako će svijet izgledati za 20 godina, s obzirom na sve što se događa u prirodi, ali i na sve klimatske aktivnosti koje se poduzimaju?
Najbolje je spomenuti razliku između porasta temperature 1,5 stupnjeva i 2 stupnja.
Ako, dakle, ne dopustimo da temperatura raste više od 1,5 stupnjeva, zadržat ćemo se na uvjetima koji su nam koliko-toliko ugodni za život i možemo se planiranim aktivnostima i postupcima vraćati u klimu koju smo nekad poznavali. No, ako pustimo da se temperatura rapidno digne prema dva stupnja, vjerojatno ćemo se naći u situaciji iz koje, barem u nekim segmentima, nećemo moći unatrag. Jedan od primjera je izumiranje koralja. Ako rast temperature uspijemo zadržati na 1,5 stupnjeva, nećemo posve ostati bez koraljnog svijeta, ali ako se zagrijemo dva stupnja, mogli bismo doživjeti kompletno izumiranje koraljnih grebena.
Hoćemo li uopće moći vratiti stvari unatrag kad je riječ o klimatskim promjenama ili možemo samo neke stvari zaustaviti?
Moći ćemo jednog dana potpuno izuzeti CO2 iz atmosfere. Ideja je da dođemo u fazu klimatske neutralnosti. Zemlje Europske unije su se složile da do 2050. neće više ispuštati CO2 u atmosferu, pa tako i Hrvatska. Međutim, ovaj sustav je jako trom i jako dugo ćemo još osjećati posljedice dosadašnjeg djelovanja. Dakle, ako računamo na to da ćemo do 2050. postati klimatski neutralni, nakon 2050. moramo krenuti prema tome da postanemo CO2 negativni, što znači da više uzimamo iz atmosfere, nego što ispuštamo. Ako to uspijemo napraviti, vjerojatno ćemo uspjeti zadržati klimu i biosustav koji poznajemo i volimo i u kojem nam je 10.000 godina bilo dobro.
No, to neće biti tijekom vašeg i mojeg života…
Neće, ali s obzirom na to da opstanak ljudskog roda ovisi o tome, nevažno je hoće li to biti za našeg života. Često se pogrešno govori o „spasu planeta“, a mi ne spašavamo planet, nego spašavamo ljudski rod. To trebamo razlikovati. Planet ne spašavamo, on će se snaći i bez nas, što vidimo i iz raznih dokumentaraca koje radi, primjerice, David Attenborough. I to je zapravo kontraargument skepticima koji kažu „bilo je toga u povijesti i bit će opet“. Da, bilo je i Zemlja je preživjela. Ali problem je s ljudskim rodom.
Dakle, danas smo sto posto sigurni da je za globalno zatopljenje krivac čovjek, odnosno naš način života. Ne radi se o prirodnim pojavama koje su se i prije događale?
Tako je. Nakon izvještaja u kolovozu, koji sam spomenula, to je sada neosporna činjenica. Naime, znanost je uvijek i u svemu skeptična, to je u njezinoj srži; da nije skeptična, ne bi napredovala. Tako je i u medicini i svakoj drugoj znanosti. Već smo se trebali naviknuti na to probabilističko komuniciranje o bilo kojoj informaciji koju primimo. Moramo biti svjesni da sve ima neku vjerojatnost ostvarivanja i već godinama znamo da se 97 posto znanstvenika slaže u tome da je čovjek, odnosno način života, krivac za ovo što se događa s klimatskim promjenama. Ali sve dok postoji tri posto ovih koji ne vjeruju, moramo se s njima boriti. Čak je TV-voditelj John Oliver u studio pozvao 97 znanstvenika koji zastupaju tezu o klimatskim promjenama koje je izazvao čovjek i trojicu znanstvenika koji to negiraju, kako bi pokazao apsurd cijele situacije. Uvijek je problem u medijima kad suprotstavite dvije različite strane, odnosno dva različita mišljenja, pa izgleda da su oni jedan-prema-jedan, što nije tako u životu. Pa kad vidite u jednom malom studiju toliko ljudi, sve postane jasnije. Dakle, postojao je jedan mali dio znanstvenika koji nisu osporavali klimatske promjene i globalno zatopljenje, ali su se razlikovali od ostalih po tome što su tvrdili da ih nije uzrokovao čovjek. Svi vidimo globalno zatopljenje, samo je bilo pitanje je li antropogeno ili nije. Postoji studija u kojoj su znanstvenici proučavali radove onih tri posto znanstvenika koji poriču antropogenost globalnog zatopljenja i našli su mnogo pogrešaka u njima. Dakle, ne možemo više govoriti ni o tri posto znanstvenika, nego čak i manje. I ove godine je u kolovozu napokon objavljen izvještaj u kojem je struka u potpunosti dokazala da je riječ o antropogenom utjecaju na prirodu.
Istaknuli ste nedavno u intervjuu na televiziji da nije loše o klimatskim promjenama govoriti povezano i s bolestima koje su direktna posljedica klimatskih promjena jer tako ljudi lakše i bolje shvaćaju o čemu se radi.
Ljudima treba približiti takve teme onako kako ih se direktno tiču, da bi ih bolje razumjeli. Primjerice, napravila sam malu analizu o temperaturama u vrijeme Božića u Zagrebu jer me jako mnogo ljudi pitalo hoće li biti snijeg za Božić. To je najčešće pitanje za meteorologa, a postavlja se već u listopadu. Temperatura u Zagrebu prije 50 godina, otkad je mjerimo, u vrijeme Božića bila je otprilike jedan stupanj i tada bez problema pada snijeg, a sada je, primjerice, osam stupnjeva. To je možda najslikovitiji primjer klimatskih promjena na ovim prostorima. U jednoj rečenici tako mogu objasniti što se događa s klimom. Naravno da postoje oscilacije, imamo hladnijih zima i toplijih, ali generalni trend je takav, to je neosporno.
Ali sve dok kroz te meteorološke parametre ljudima objašnjavate klimatske promjene, oni još uvijek nisu svjesni veličine i širine problema. Kad se počelo govoriti o utjecaju klime na različite stvari, primjerice, na bioraznolikost, odumiranje vrsta, promjene staništa određenih životinja, pa zatim o utjecaju koji ima na suše, poplave, glad i sl., tada su ljudi već počeli slušati. Napisala sam tekst o tome da neće više biti Nutelle i taj tekst je najviše ljudi pročitalo. A htjela sam ukazati na problem nestajanja lješnjaka. Dakle, kad kreneš prodirati u njihov život i ukazivati na to kako će klimatske promjene utjecati na njihovu svakodnevnicu, a ne samo primjerice na polarne medvjede ili indonezijske tigrove, ljudi počnu problem drugačije shvaćati. Bolesti su u tom kontekstu – top-tema i odlično sredstvo za komunikaciju. Primjerice, demenciju povezujemo s klimatskim promjenama zbog zagađenja zraka jer zagađenje zraka utječe na psihičke bolesti. Zatim, zbog promjene klime duži je period cvjetanja, pa ljudi koji pate od alergija sada puno duže nego prije moraju trpjeti tegobe. Tu su i vektorske bolesti koje prenose komarci. U ljeto prije dvije ili tri godine zabilježeno je šest slučajeva zaraze groznicom zapadnog Nila i svih šest pacijenata ležalo je u zaraznoj bolnici. Danas iz perspektive Covida samo šest ljudi u bolnici ne zvuči strašno, ali tada ni u jednoj apoteci, ni u jednoj trgovini niste mogli kupiti sredstvo protiv komaraca, ljudi su zbog straha sve pokupovali – i to samo zbog šest zaraženih. Zbog nedavne smrti Mire Furlan o tome se počelo još više govoriti. Naime, postoje dokumenti koji predviđaju da će do 2030. biti puno više komaraca koji prenose groznicu zapadnog Nila čak i na našem području.
I epidemije se povezuju s neravnotežom u prirodi, koja je posljedica klimatskih promjena?
Tako je. Mislim da je prof. Đikić prvi o tome govorio još na početku epidemije. Ova epidemija nam se dogodila zbog direktnog zadiranja čovjeka u prirodni sustav.
Koji su najvažniji zaključci konferencije u Glasgowu?
Zaključak iz Glasgowa je da nam je porast temperature 1,5 stupnjeva još uvijek nadohvat ruke i da se na tome možemo zadržati. Na konferenciju smo došli s projekcijama da ćemo brzo doći na 2,7 stupnjeva, uza sve mjere koje provodimo. No, nakon prva dva dana, kad su predsjednici država i premijeri izrazili svoje nove mjere, ambicije i politike, sveli smo se na rast temperature između 1,8 i 2,4 stupnja. Uspjeli smo se do određene mjere obvezati da ćemo to smanjiti, ali još uvijek ne dovoljno, jer želimo ostati na 1,5. Smatram da je glavni i najvažniji zaključak da na sljedeći KOP u Egiptu moramo doći s još jačim ambicijama i jačim ciljevima, kako bismo spustili prag zagrijavanja. Osim toga, dogovorili smo jače financiranje mjera te smanjenje emisija CO2, kao i prilagodbu na klimatske promjene, koja je postala jednako važna jer postoji i ne možemo je ignorirati. Smanjenje emisije stakleničkih plinova je stvar tehnologije i prepustit ćemo tržištu da odradi svoje i sve će postupno biti jeftinije. Ali prilagodba na klimatske promjene je lokalna i ovisna je o javnom novcu.
Jeste li uspjeli u Glasgowu čuti govor Davida Attenborougha?
Slušala sam ga u paralelnoj dvorani jer su takva bila pravila. U glavnoj dvorani su bili premijer Plenković i predstojnik njegova ureda Frka Petešić, a u drugoj dvorani smo bili veleposlanik Pokaz i ja. Mi smo pratili predavanje na ekranu. Attenborougha nisam imala priliku uživo vidjeti.
Jeste li susreli neku drugu slavnu osobu? Koje su svjetske zvijezde najveći podržavatelji ove teme?
Leonardo di Caprio, Greta Thunberg i David Attenborough danas su najveći podržavatelji na svjetskoj razini, njih se najviše čuje. Nisam ih imala priliku vidjeti uživo, ali sam slušala predavanje Baracka Obame uživo i to je bilo sjajno. Vidjela sam američkog predsjednika Bidena i koliko god je osiguranje bilo jako, oni su prolazili pokraj nas i mi pokraj njih prilično opušteno. I Ursula von der Leyen je bila tamo, zatim Boris Johnson, Justine Trudeau, Emmanuel Macron, pa je kraljevska obitelj imala prijem na kojem je bio i naš premijer. Obama je održao govor u drugom tjednu konferencije, kad više nije bilo dužnosnika, ali se oko njega stvorila velika fama i veći interes nego, recimo, za Joea Bidena.
Koje ćemo izvore energije u budućnosti koristiti?
Veseli me činjenica da još uvijek ne znamo koje ćemo izvore energije koristiti i to je jedna od uzbudljivih stvari u ovom poslu. Tehnologija se zaista brzo razvija, pa je gotovo nemoguće to predvidjeti. Banalan primjer je, recimo, „Niskougljična strategija“ koju smo donijeli ljetos i u kojoj smo predvidjeli da će 2040. vodik ući u energetski miks, odnosno postat će značajniji, a sad smo već svjesni (samo nekoliko mjeseci kasnije) da će se to dogoditi puno ranije, naprosto zato jer se stvari jako brzo događaju. Zato i sve politike i mjere koje se donose moraju biti jako fleksibilne jer moraju slijediti razvoj tehnologije, što dokazuje da živimo u jako uzbudljivom trenutku povijesti. No, sigurno smo prihvatili vjetar i sunce kao obnovljive izvore energije, a možemo već govoriti i o geotermalnoj energiji koju u Hrvatskoj koristimo već dugo, u kontinentalnom dijelu još od vremena Austro-Ugarske. Zatim imamo vodik koji ćemo sve više razvijati, a svakako moramo računati i na neke nove izvore energije, koje još uopće ne možemo predvidjeti.
