Emil Čančar: Udovice i vještice sjeverne Gane

Putopisni vodič čuvene izdavačke kuće Bradt, Ganu naziva „Afrikom za početnike“. Negdašnja britanska kolonija idealno je odredište za nekoga tko kontinent prvi put posjećuje zbog blažeg kulturnog šoka no što je to slučaj s drugim afričkim zemljama. Naziva se još i „Afrikom u mikrokozmu“: iako ne sadržava neku glasovitu znamenitost, u njoj se mogu obići jezera, rezervati i kulturna ponuda kakvom se diče razvikanije zemlje poput Tanzanije. Ova zapadnoafrička republika s izlazom na Atlantski ocean članica je Zapadnoafričke ekonomske zajednice. Smještena je između frankofonih Obale Bjelokosti, Burkine Faso i Toga te  dobro kotira na indeksima koji mjere razinu demokracije. Ekonomski je uspješna i brzorastuće stanovništvo prijateljski je nastrojeno.

Godinama sam sanjario o volontiranju u nekom rezervatu za divljač u Nikaragvi ili pošumljavanju na Madagaskaru. Preklani mi je dobra prijateljica dojavila da Europska komisija diže dobnu granicu svojeg programa European Solidarity Corps (Europske snage solidarnosti) na 35.-u godina života. ESC je do tada osposobljavao za volontiranje diljem svijeta mlade Europljane od 18 do 30 godina starosti, pokrivajući sve troškove. S obzirom da sam se htio uključiti u projekt očuvanja okoliša, nakon višemjesečne pripreme odbio sam nekolicinu ponuda dok nisam nabasao na poziciju „savjetnika za klimatske promjene“ u zajednici Kongo, na samom sjeveru Gane.

Trokut čiji je Kongo jedan vrh čine još Bongo, poznat po stijenama kroz koje puše vjetar harmattan i proizvodi neobičan zvuk te Tongo s hramom lokalnom božanstvu. Moja se zajednica nije mogla podičiti nikakvom znamenitošću, osim što je kopnom bila 40-ak kilometara udaljena od granice s Burkinom Faso. Ljeto sam proveo sređujući birokraciju, učeći o zemlji koju do tada nisam znao pronaći na karti Afrike te primajući razna cjepiva. Odlazak sam morao odgoditi jer je talijanska pošta utamničila moju putovnicu (veleposlanstvo Gane koje pokriva Hrvatsku nalazi se u Vatikanu) pa je bilo potrebno puno moljakanja da ju proslijede dalje.

Kolega snimatelj koji je ranije bio u Tanzaniji rekao mi je da se život u Africi živi potpuno drugačije od onoga koji mi poznajemo, „zatvorenih, zamišljenih Europljana koji hodaju ulicom“. U Africi se život živi na ulici; kuća služi samo za spavanje. No nema te količine treninga, filmova i blogova te svjedočanstava prijašnjih putnika, sve dok se sami ne zateknete u jednom potpuno drugom svijetu.

Moj ugovor o volontiranju stipulirao jest da ću po dolasku u Kongo raditi s ženama koje sade drveće, izrađuju karite maslac – sirovinu cijenjenu u kozmetičkoj industriji – te pletiljama tradicionalnih košara. Na posljednjoj fazi treninga prije volontiranja prekaljena nas je Njemica s preko 40 godina staža diljem svijeta pokušala upozoriti da niti jedan teren nije isti te da svaki uvijek nosi svoje specifične izazove. Jedan od prvih s kojima sam se suočio jest činjenica da sam stigao na samom kraju kišne sezone. Izgleda da niti jednoj od organizacija koje su me logistički podržavale nije palo na pamet predložiti moj dolazak u travnju ili svibnju, to jest, na samom početku kišnog razdoblja. U startu je projekt pošumljavanja propao.

Prvih mjesec dana kolegica socijalnoj radnici i meni nije bilo dozvoljeno raditi. To je vrijeme bilo predodređeno na aklimatizaciju i kulturnu prilagodbu, ali bilo nam je dozvoljeno održavati sastanke sa stanovništvom i lokalnom upravom te drugim relevantnim akterima, kako bismo se upoznali sa zajednicom i specifičnim potrebama. Volontirati u zemlji u razvoju znači često razočaravati ljude. Znali bi nas pitati da im pribavimo gnojivo za farmu, za otvaranje novih tržišta njihovoj robi, za domaće životinje, izgradnju mosta…

Ubrzo sam naučio objasniti im da nemam mogućnosti pomoći im na taj način. Uvijek bi replicirali da su svejedno sretni što sam u njihovu kraju, a ja se nikad nisam uspio oteti zrncu srama što im ne mogu konkretnije pomoći. Biti zapadnjakom kojeg lokalci zemlje u razvoju vide kao slamku spasa odlično je ilustrirala talijanska spisateljica Francesca Melandri u svojem romanu Prava krv:

„Novinarka je pravila mnogo bilježaka, uvijek je bila ljubazna, naučila je kako se kaže ‘hvala’ na amharskom i stala je to govoriti u svakoj prilici: „Amasaghenallo!“ Jednog jutra, dok je bio s njom, mladiću je prišao policajac i šapnuo mu: „Zapamti da ona odlazi, ali ti ostaješ.“ On to nije preveo novinarki. Ali zamolio ju je: „Povedi me sa sobom.“ Njoj je bilo veoma žao, ali ne, nažalost, ne može ga povesti u Dansku. Ali dala mu je svoj e-mail. Posljednji mu je put rekla „Amasaghenallo!“ s osmijehom koji je služio na ponos zapadnjačkoj ortodonciji.“

Fraktura, str. 30, prijevod s talijanskog Ana Badurina

Na jednom takvom sastanku, kako bih ih bolje upoznao, upitao sam prodavačice s lokalne tržnice kako provode slobodno vrijeme. Prevoditelj mi je prenio odgovor koji me zbunio. Pitale su me što je to slobodno vrijeme: one za to nisu znale. Žene ondje puno rade. Pribavljaju vodu za pranje i kuhanje, brinu o stoci, rade na poljoprivrednom zemljištu, peru odjeću u rijekama i potocima. Drže krojačke radnje, prodaju jela od riže ili povrće na tržnici. Sijeku i pale drvo kako bi prodale ugljen. Kuhaju na kotlu u dvorištu. Jede se uvijek prstima.

Rijetko koja kuća ima priključak za struju, a kamoli vodu ili kanalizaciju. Kako napreduje sušna sezona, od konca listopada pa sve do travnja, vodu je sve teže iznaći pa zato žene moraju hodati sve dalje, vraćajući se s teretom. Muškarci uglavnom voze can do, motoriziranu rikšu, iskapaju zlato u legalnim (i ilegalnim) rudnicima ili besjede ispod stabala. Zbog zlata dječaci znanju odustati od školovanja pa prekapaju savanu s motikom na kratkoj dršci ili se spuštaju u rudnike. Najveći uspjeh pri pronalasku grumena zlata jest kupnja motocikla. Bez njega su osuđeni na hodanje.

No, stvari se polako mijenjaju. U Kongu većinu žena zadruge Nongtaaba (ime znači „Ujedinjeni u ljubavi“) čine udovice i proizvodnjom karite maslaca prehranjuju obitelj i školuju djecu.

Karite maslac i kozmetika

Limom natkrivenu prostorija u kojoj žene rukama miješaju smjesu nastalu od prženih karite oraha usijava sunce na početku sušne sezone. Peć na drva dodatno zagrijava nesnosnu vrućinu tropske savane, a povremen povjetarac sa zapadne, otvorene strane donese jedva zamjetno osvježenje. Miris smjese ostavlja dojam kao da ste ušli u slastičarsku radnju, a dodatno je pojačan prizorom smjese koja podsjeća na čokoladnu kremu.

Ruke su mikseri u golemim posudama, i njihovim radom i dodavanjem vode karite maslac od čokoladne kreme poprima teksturu i boju svježeg cementa. Zadruga Nongtaaba podržava stotinjak žena iz lokalne zajednice, većinom udovica. Njima ravna Susana Sampandoug, svima znana Suzy. Zadruga je nastala prije 13 godina zahvaljujući estonskoj neprofitnoj organizaciji Mondo koja kontinuirano podržava školovanje lokalne djece. Kako Suzy objašnjava, u Mondu su htjeli osnažiti i lokalne žene pa su ih organizirali u tri grupe: saditeljice plodonosnog drveća, proizvođačice maslaca te pletilje tradicionalnih košara od tzv. slonove trave (Cenchrus purpureus), čije je odjeljenje nazvano „Yen Pang“, što se prevodi Božja ljubav.

Izrada nerafinirane paste prenosi se stoljećima s koljena na koljeno i tradicionalno je društvena aktivnost žena. Suzy mi priča kako se maslac svakodnevno koriste pri kuhanju jela od riže i mahunarki kojima daje orašastu aromu te njezi tijela. Njime se trlja nježna koža novorođenčeta, a koristi se i za pripremu pokojnika; doslovno od kolijevke pa do groba. „Zdrav je, daje vam snagu“ tiho govori Suzy u diktafon. Na snimci se povremeno čuje kukurikanje pijevaca. U jednom trenutku netko od susjeda pušta lokalnu glazbu s razglasa.

U pravu je kada navodi da je maslac zdrav – mješavina koju ove žene izrađuju bogata je antioksidansima te vitaminima, posebno onim iz skupine A, kožu čini elastičnijom, pomaže u zarastanju ožiljaka i hidrira ju, stimulira proizvodnju kolagena… Može se primjenjivati i na kosi. Sve ove informacije pronašao sam na internetskoj stranici L’Occitanea, kozmetičke kuće koja svoj karite maslac nabavlja od sličnih zadruga iz Burkine Faso.

Proces započinje sakupljanjem zrelih plodova nalik golemim šljivama, koji se potom kuhaju, suše na suncu, nakon čega ih žene štapovima i kamenjem razbijaju kako bi došle do jezgre. Jezgre tog oraha onda se strojno drobe, ponovo se suše pa se onda dodaje voda i ta se smjesa obrađuje rukama. Onda slijedi kuhanje kako bi se ekstrahirala preostala voda, a ulje se ulijeva u bačve ili kace kako bi se zgusnulo u maslac. Dva dana prije intervjua, kamion je prema luci u Accri odvezao narudžbu od dvije tone.

Imale su velikih problema s vodom jer je prestala raditi jedina pumpa o kojoj je ovisilo nekoliko imućnijih kućanstava pa su vodu u kantama dovlačile iz najbližih bušotina. Suzy je rekla da ju to jako brine: iako su narudžbe neredovite, za njihovo izvršavanje potrebne su velike količine vode, a težak posao još je teži kada morate hodati sedamstotinjak metara do najbliže bušotine. I tako u kontinuitetu, naprijed-nazad.

Kai-Liin Lipke primila je moju poruku s molbom za intervju dok je čekala na carini. Nadgledala je ulaz pošiljke maslaca u Uniju. Ovu energičnu Estonku u srednjim četrdesetima upoznao sam u Kongu, kamo dolazi svake godine u zadrugu. Kai je napustila posao računovotkinje i osnovala tvrtku FairTale Ghana koja se bavi prodajom karite maslaca. Čini to preko Amazona u Sjedinjenim Državama, a odnedavno je tržište proširila na Europsku uniju. Za Ganu se zainteresirala jedne večeri u New Yorku slušajući priče prijatelja i odlučila je otputovati. Kako sama kaže, odmah se zaljubila. Jedne mi je večeri u birtiju u Kongu ispričala kako je dovela prijateljicu u Ganu. Žena se nikako nije mogla opustiti niti priviknuti na okruženje. Kai se u Gani snalazi kao da je tamo provela pola života. Njena dva mlađa sina za sada odbijaju pratiti majku na jedno od njenih putovanja.

Životni put spojio je Kai s jednom Estonkom koja je volontirala u Kongu i tako je saznala za proizvodnju karite maslaca. U intervjuu putem emaila napisala mi je da je tom vrhunskom proizvodu nedostajala jedna jedina stvar. Tržište.

Tvrtku je osnovala 2017. godine i kaže da ju je naivnost spasila. „Započela sam posao misleći da će biti jednostavno predstaviti fenomenalan proizvod tih žena na globalnom tržištu. Brzo sam shvatila da je veoma teško. Dolazim iz Estonije i nisam imala pojma o žestokoj konkurenciji, izazovima probijanja na američko tržište i rasizmu koji također igra ulogu. Da sam sve to znala od početka, bilo bi me previše strah odvažiti se na tako nešto.“ Danas je ipak zahvalna za svoju naivnost. Tvrtku kojoj je kamen temeljac etičko poslovanje ne vidi samo kao poslovni pothvat, već kao instrument osnaživanja tih žena.

U vještičjem kampu

Zajednica Kongo većinski je katolička, iako je subsaharska Afrika uglavnom muslimanska. Uz lokalnu džamiju s pozivima na molitvu u pravilnim razmacima, obvezna je nedjeljna misa, za koju se ljudi posebno oblače. Žitelji ondje imaju dva imena: jedno plemensko i jedno anglofono, kojim su kršteni. Uz dvoimeno nazivlje, jedan od relikata prošlosti je poligamija, koja se još uvijek prakticira u tom dijelu svijeta.

Kršćanstvo su izmiješali sa svojim starim religijama pa su praznovjerja čudna i česta, a jedno od takvih je da nevjerna žena sasvim sigurno uzrokuje muževljevu smrt, iako suprotno ne vrijedi. Ako suprug umre, njegove su žene prepuštene same sebi. Zemlja i kuća (takozvani compound, ograđeni prostor s malim, okruglim kućicama bez prozora i slamnatim krovom) pripadaju njegovom najbližem muškom rođaku. U tom slučaju, on može ukazati ženi „milost“ i dozvoliti joj da koristi kutak kuće ili biva primorana vratiti se u roditeljski dom, što se također ne gleda s odobravanjem. Muškarac može uzeti do tri ili čak četiri žene, a dok umre, sve one završavaju u problemu. No, nije nužna smrt supruga kako bi žena nastradala. Dovoljna je optužba da je vještica.

U Gambagi, negdašnjem glavnom gradu sjevernog dijela Gane, utočište od optužbi za čaranje za mojeg je posjeta nalazilo 85 žena. One žive u zajednici kolokvijalno znanoj kao „vještičji kamp“. Da bi žena završila u tom neobičnom naselju, dovoljan je uznemirujuć san nekog od njenih susjeda ili bolest ukućana, najčešće malarija. U društvu koje još uvijek prakticira poligamiju, obično se starije žene optuži da su muža učinile impotentnim ili čarolijama sprečavaju začeće kod mlađih supruga.

Razlozi su šaroliki, a jedna izgovorena optužba dovodi do suđenja nesretnici. Suđenja se razlikuju od zajednice do zajednice, no princip je sličan: tradicionalni vođa zajednice (poglavica) zadavi pile i baci ga u zrak te po položaju tijela mrtve ptice na tlu tumači je li žena kriva ili ne. Ukoliko okrivljenu seljani ne premlate nasmrt, najbolja opcija joj je bijeg u vještičji kamp. U kampu prebivaju žene iz Gane, ali pristižu iz susjednih Burkine Faso i Toga. Žena ne mora biti izravno optužena za čaranje da bi bila proglašena nepoželjnom: dovoljni su prolazak kroz menopauzu ili simptomi nekog od mentalnih oboljenja.

Kamp je prostorno i hijerarhijski organiziran po plemenskoj osnovi. Voditeljice plemena Frafra, Mzima’s i Kokombe odgovaraju matrijarhu Sugri Zenabi, koja je na čelu zajednice. U posljednje se vrijeme pod okriljem Prezbiterijanske crkve radi na integraciji žena u zajednice iz kojih su potekle. Jednu od žena koja se vratila u rodno selo mještani su kaznili odsijecanjem uha. Vratila se natrag u kamp.

Naselje je udaljeno nekoliko minuta hoda od poglavičine palače, čija je obitelj zbrinula prvu „vješticu“ daleke 1900. godine u Gambagi, nakon što ju je trudnu i uplakanu na cesti spazio tadašnji poglavica. S obzirom da se položaj nasljeđuje unutar obitelji, poglavice u suradnji s lokalnom Prezbiterijanskom crkvom o ženama brinu 124 godine. Žitelje mjesta i okolice sklonije tradicionalnim vjerovanjima tiješi legenda prema kojoj poglavica ima sposobnost neutralizirati čari vještica pa su one bezopasne dok god su u njegovoj blizini.

Tia Mumuni, sin aktualnog tradicionalnog vladara mjesta objašnjava da su žene dobro prihvaćene u zajednici, mogu pronaći zaposlenje na obližnjim farmama, skupljati i prodavati drvo za ogrjev. Izrađuju perle i nakit koje prodaju turistima koji ih obiđu ili humanitarcima, mahom iz međunarodne nevladine organizacije Action Aid koja ih podupire. Mumuni, inače učitelj po zanimanju, imao je potrebu isticati da ne iskaju vještice, već žene same kod njih dolaze, a poglavica ih po dolasku ispita te smješta u selu.

Poglavičin sin inzistira da su žene ovdje slobodne i prihvaćene, ali ekspresno nas provodi kroz kamp i površnu interakciju s ženama dozvoljava samo uz svoju prisutnost. „One žive normalnim životima“ govori nam. Kada Ruth Aloviwer, jedna od zaposlenica Prezbiterijanske crkve koja dnevno brine o ženama i njihovim potrebama pokuša dodati komadić informacije priči, prekida je i razgovor vraća na već prožvakane teme. Od nje uspijemo doznati tek da žene imaju zdravstvenu skrb te da u kampu prebiva 26 djece. Često se trudnicu optuži za čaranje, no poneko unuče prati svoju baku u kampu. Na kraju posjeta, Mumuni me tražio „something small-small“. Lagao sam da nemam više keša sa sobom. Brzinski portreti jedino je što sam uspio ponijeti iz tog kampa, a gospođi Aloviwer ostavio sam donaciju, kupivši još i nešto nakita za žene u vlastitom životu.

Da kompenziram silno, iako dobro prikriveno razočaranje s početka ove reportaže, ženama koje prave karite maslac obećao sam da ću prenijeti njihovu priču. To je jedino što sam konkretno za njih mogao učiniti, s obzirom na svoju struku. Izrazio sam nadu da će o njima možda čitati predstavnica neke kozmetičke kompanije i odlučiti se na neki vid suradnje. Sama ta mogućnost silno ih je razveselila: prvo su mi zapljeskale, a onda i zapjevale i zaplesale. U Kongu nemaju mnogo, žive teško, no među njima postoji i prisnost koja se teško može opisati. Pri jednom posjetu manufakturi, žene su i meni, unatoč jezičnoj barijeri dale da miješam smjesu. Nakon što sam glumio mikser nekoliko minuta, jedna od žena, čije sam ime zaboravio, polila mi je podlaktice vodom i oprala mi. Izraz takve bliskosti prema strancu ganuo me, gotovo do suza. U pravu je bio moj kolega snimatelj po povratku iz Tanzanije.

Međutim, ne želim da se o njima u ovim redcima oslikava ona klasična, otrcana priča o afričkom jadu. Ne želim da se u ovoj reportaži ističe samo jedna, dominantna priča, jer zrcali ono što nigerijsko-američka spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie naziva „opasnošću jedne priče“. „Ono što bih htjela istaknuti je efekt na cijelu zajednicu“ napisala mi je Kai na kraju svog maila. „Ne radi se samo o karite maslacu niti čak o ženama u zadruzi. Radi se i o nama, Zapadnjacima. Toliko je teško pronaći autentične proizvode danas. Mislim da je to bitan dio mojeg poslovanja. Svi su na dobitku. Mi dobivamo maslac kvalitete kakvu je Kleopatra uživala, a žene zaradom transformiraju svoje živote van okvira koje sam ja u početku zamišljala. Mogu slati djecu u školu, brinuti o domu, čak pokretati vlastite poslove. Cijela je zajednica na dobitku i to stvara jedan osjećaj mogućnosti koji zaista inspirira.“

Upitao sam na kraju našeg razgovora Suzy ima li što poručiti čitateljima reportaže koju ću napisati. Kratko je odvratila da je jako zahvalna što smo kolegica Eugenie i ja došli u njihovu zajednicu te pozdravila sve ljude Estonije, jer za većinu Europljana koji pristignu pretpostavljaju da su Estonci, s obzirom da su se s njima najviše i susretali. Ako išta osim poštovanja žene iz zadruga Yen Pang i Nongtaaba zaslužuju, onda je to da se za njih čuje. I možda im baš ova reportaža iznjedri neku poslovnu priliku.

Autor: Emil Čančar

Neprofitna organizacija Mondo svake školske godine spaja Europljane koji svojim donacijama djeci u zajednici Kongo omogućavaju školovanje. FairTale Ghana proizvodi dostupni su unutar Europske unije putem Amazona.