Ivana Perić: Tako je govorila Rudan
Što reći nakon smrti sasvim svoje, nekada genijalne nekada pretjerane, novinarke i autorice Vedrane Rudan? Osoba je to koja je plijenila pažnju takvom lakoćom i snagom samo onih kojima se odavno prestalo fućkati za nevažne stvari a davno su spoznali što je važno u ovom kratkom vijeku zvanom život.
I zbilja Rudan je prodavala velike tiraže možda ne toliko genijalnih tekstova ( sasvim zadovoljavajućih doduše) i bila neka anarho pop zvijezda medija na prostorima bivše Jugoslavije. Samo se ona drznula reći neke stvari vezane za patrijarhat, šovinizam, mizogoniju, politikanstva, korupcije i napose jadno stanje države za koju su se borili mnogi koji se sad možda srame jer su se za to borili.
Otkrivala je svjetove brojnim i danas potlačenim ženama koje o svojim partnerima ovise što financijski ( sreća, sve je manje toga zahvaljujući rastućoj ženskoj emancipaciji i obrazovanju) što emocionalno i društveno uvjetovano ( često su žrtve manipulativnih i nasilnih partnera i uvjetovane patrijarhalnim standardom utemeljenim predavno da bi se održao). Ipak mnoge žene još uvijek ovise o čaršijskim naklapanjima, udaju se i rađaju radi zadovoljenja okoline a ne njih samih i pristaju na drevni narativ te stvarno uz ostale uvjete ( očajna primanja a veličanstvene cijene) imamo dojam da u ovoj državi nazadujemo u vremenu iako vrijeme sasvim sigurno teče.
Rođena u Opatiji 1949. , Vedrana Rudan potpisuje popularne romane Uho grlo nož, Dabogda te majka rodila i Ljubav na posljednji pogled. Dugo je godina pisala zapažene kolumne i blog Kako umrijeti bez stresa.
Rudanica je govorila ovako: „Žena je stara onoga trenutka kada shvati da joj se više nitko ne divi, a mlada dok god vjeruje da će se to ipak dogoditi.
Rudanica je govorila ovako: „Muškarac te voli dok te ne posjeduje. Kad te posjeduje onda te kontrolira. Kada te kontrolira onda te mrzi.“
Rudanica je govorila ovako: „Život je kratak, a vi ga trošite na ljude koji vam piju krv na slamčicu. Odrežite krpelje i prodišite.“
I sve joj stoji, sve joj pristaje kao najljepša vjenčana haljina iako mnogi su je vidjeli kao trozubu babu koja gnjavi, grinta, kenjavi i zlozbori. Kad pišem o Rudan moram koristiti i ne baš tako uviđavne i dostojanstvene riječi jer nije ih koristila niti ona vrijeđajući prije svega one koje treba vrijeđati. Loše i pokvarene političare, mizogine šefove i vlasnike koječega nezakonito stečenog, malograđane koji vole kad susjedu crkne krava, starograđane koji se snebivaju što im ta jedna sasvim neobična žena otkriva njihove ne tako skrivene snobizme korištenjem riječi koje se ne spominju niti najgoremu neprijatelju.
I sada, kada se nakon dugogodišnje borbe s bolešću u kojoj je ostala dostojanstvena, ustrajna i ponosna i kada se pod kraj ( kojeg je zbog muke koju je proživljavala toliko zazivala) borila za prava medicinskog osoblja, sada kada se upokojila i kada je otišla na područje bez signala, netko se drznuo reći da Rudan ne treba biti sahranjena u Hrvatskoj.
Reče to nebitna osoba upravo onakvih malograđanskih stavova protiv kojih se Rudan borila, koja si uzima pravo da bude Rudanica takozvanog desnog establišmenta. Takve izjave mržnje treba kažnjavati, a takozvana Rudanica desnog establišmenta mora pojesti još puno paprike, patlidžana i dreka kojeg je u svom životu jela sama Rudan. Napadi na nju nisu bili strani ni rijetki, ona je bila izložena artiljerijskoj vatri sa svih straha jer nikoga nije štedjela i jer je bila naš najveći lučonoša, žena koja je samo prezirala svo loše u svijetu. I zato nije dovoljno reći da je bila vrla feministkinja, nije dovoljno reći da je bila krajnje britka niti je dovoljno reći da je bila nesebično ponosna. Dovoljno je tek reći da se borila za upravo onakvu građansku i liberalnu Hrvatsku za koju su se borili mnogi branitelji vjerujući da će kroz 35 godina u toj lijepoj zemlji živjeti puno bolje. Neka joj je laka ta teška hrvatska zemljica!
Piše: Ivana Perić, Foto: Goran Kovačić/PIXSELL
