Kapka Kassabova: Literatura nije primarno o jeziku niti o riječima, već o glazbi

S Kapkom Kassabovom razgovarali smo o životu između kontinenata i jezika, o pisanju koje povezuje ljude i prostore, o tangu, Balkanu i nevidljivim svjetovima koji nas mijenjaju

Poznata spisateljica Kapka Kassabova koja je ove godine u rujnu, svojim gostovanjem, otvorila Festival svjetske književnosti u Zagrebu, svojim pisanjem neprestano prelazi granice – doslovno i metaforički. Rođena u Sofiji, s osamnaest godina seli s obitelji na Novi Zeland, gdje započinje složen, ali duboko formativan proces prilagodbe novom jeziku i kulturi. Pisanje joj postaje način zacjeljivanja i pronalaženja glasa u svijetu u kojem se u početku osjećala nevidljivom. Danas živi u Škotskoj, ali njena djela – osobito one iz ciklusa koji naziva Balkanskim kvartetom – vraćaju je korijenima, jeziku i ljudima s margine, koji čuvaju priče i prirodu. U njezinom pisanju isprepliću se geografija, poezija, identitet i glazba, a svaki tekst nosi trag osobnog doživljaja. S Kapkom Kassabovom razgovarali smo o životu između kontinenata i jezika, o pisanju koje povezuje ljude i prostore, o tangu, Balkanu i nevidljivim svjetovima koji nas mijenjaju.

Kako ste sa 18 godina doživjeli preseljenje iz Bugarske na Novi Zeland? Što je to značilo za vas u tom godinama?

Bio je to kulturni šok. Nisam bila sretna, bila sam u kasnim tinejdžerskim godinama i vrlo osjetljiva. Osjećala sam se izolirano. Bilo mi je neobično i to što sam živjela na otoku. Dolazila sam s kontinenta i nikada prije nisam živjela na otoku. Osjećala sam se otuđeno i zbog jezika. Pisanje je za mene bio oblik zacjeljivanja. Bila sam neko vrijeme „između dva jezika“. Kao i mnogi pisci koji emigriraju, osjetila sam period tišine i osjećala sam se nevidljivo. Mislim da svi emigranti i izbjeglice dožive u jednom trenutku tu neku vrstu nevidljivosti. U novom si društvu, nevidljiv i bez glasa, jer postoji problem jezika. Bio je to, za mene, dugačak i kompliciran period adaptacije. Knjige su me spasile. Mislim da su me zapravo knjige uvijek spašavale, otkako sam bila djevojčica. Knjige su bile moj izlaz. I moj dom.

Kako ste sami rekli, engleski vam nije bio tako dobar, no, ipak ste počeli pisati na tom jeziku. To vas je tjeralo naprijed.

Pisanje je zapravo nastavak čitanja jer je svaki dobar pisac je i dobar čitatelj. To je simbioza. Literatura nije primarno o jeziku niti o riječima, već o glazbi. Ja sam glazbena i vizualna spisateljica. Doživljavam život u scenama i slikama i mislim da je moje pisanje takvo. A jezik je samo alat. Ali vrlo sofisticiran alat. Za mene je jezik poput vozila, dopušta mi da putujem. Da doživljavam svoje glazbeno i vizualno iskustvo u ovom životu. Nisam fetišist jezika, ja sam zaljubljenica u jezik i u slike koje se kreću, jer ljudska mašta ne funkcionira kroz jezik, ona funkcionira kroz pokretne slike, kao što su snovi.

Koliko vam je trebalo da se potpuno prebacite na engleski jezik?

Godine, ali to je bio proces. Uzbudljiv.

Vratili ste se pisanju na materinjem, bugarskom jeziku.

Sada vraćam pisanju svojih knjiga na bugarskom jeziku. To je kao da pišem drugi puta istu knjigu, ali ovoga puta u suradnji s prevoditeljicom. Moje su knjige visoko energetske, jer se radi o mom životu, posebno u moje zadnje četiri knjige koje čine Balkanski kvartet. Vratila sam se bugarskom jeziku i počela sam čitati literaturu na bugarskom, na neki način sam se vratila svom materinjem jeziku. Neću reći da sam ga ikada izgubila, ali kroz likove koji se pojavljuju u mojoj knjizi i kojima moram zahvaliti zbog toga, približila sam se ponovo svom materinjem jeziku, kroz mjesta koja sam prolazila s njima. Kroz njihov dijalekt. Ponovo sam se zaljubila u Bugarsku, ali ne u zemlju, već u ljude u toj zemlji. Ali ne u ljude u gradu, već u ljude koji žive na zemlji. Sa zemljom. Našla sam svoje ljude koji stanuju u mojoj knjizi, jer su to ljudi čije me sudbine zanimaju, to su ljudi s margine, ljudi sa životinjama, ljudi koji znaju sve o biljkama i planinama. Koji skupljaju priče i koji čuvaju priče. To su moji ljudi i u njih sam se ponovo zaljubila. Kad govorim o svoje zadnje četiri knjige govorim o Balkanskom kvartetu koji čine knjige: Granica, Prema jezeru, Anima i Eliksir.

Odlazite li često u Bugarsku?

Za Eliksir i Animu sam mjesece provela u Bugarskoj. Idem i inače tamo i povezana sam sve više sa Bugarskom. Ali najviše preko knjiga, jer ljudi čitaju knjige, ali i ljudi koji su likovi u knjigama me vežu za Bugarsku.

Živite zadnjih 20 godina u Škotskoj. Što ste dobili od zemalja u kojima ste živjeli? Što vam je svaka dala?

Zanimljivo pitanje za kontemplaciju. Svijet mašte gdje je sve geografija, je baš za mene. Ja sam geografska osoba. Uvijek razmišljam o mjestima i meni su lica vezana uz mjesta. Kao što pišem u Animi, svaka planina ima lice. Geografija je za mene posvuda; izvan mene, unutar mene. Sva mjesta u kojima sam sam živjela u meni njeguju geografiju i odnos sa svijetom koji za mene ima značenje. Susreti koji za mene imaju značenje. Novi Zeland mi je dao Pacifičku perspektivu svijeta koja je vrlo različita od europske. Kada ste na Novom Zelandu, Europa postaje jako udaljena i zabačena. Novozelanđani vas pitaju – jeste li iz Europe? I to im je dovoljno.  Ne pitaju vas iz koje ste države. Jeste li Francuz ili Hrvat. Ova današnja Europa, bez granica, nije ista za svakoga. Mi smo i dalje opsjednuti nacijama, državama i nacionalnostima. To je relativno mali kontinent sa jako puno granica. Novom Zelandu je prvi susjed Australija, zemlja koja je i kontinent. A onda je Azija. A tamo negdje daleko je Europa. Ja sam zaljubljenica u stari kontinent, volim ruševine. Na Novom Zelandu nema dovoljno ruševina za moj ukus. Perzijski i islamski filozof i pjesnik Rumi kaže „Gdje ima ruševina ima i nade za pronalazak blaga“. To mi nedostaje na Novom Zelandu. Iako tamo ima puno prirode, drugačiji je eko sustav. Nedostaju mi stare stvari kojih ima u Europi. Zato sam se s trideset godina odlučila vratiti u Europu.

Što vam Škotska pruža?

To je vrlo stara kultura, oštećena, a privlače me oštećena mjesta i oštećeni ljudi. U Škotskoj ima i puno patnje o čemu pišem. Dolazim s juga Europe, dakle, južnjakinja sam, a sada sam na sjeveru i sviđa mi se ta drugačija perspektiva. No, primjećujem sličnosti između Južnog Balkana i Highlandsa gdje živim u Škotskoj. I jedno i drugo mjesto su čisti eko sustavi koje bismo mogli vrlo lako izgubiti, mogu ubrzo nestati. Geografija je slična na neki način. Ljudi su autentični, životinje su autentične. Volim upoznavati ljude koji još uvijek znaju neke stvari, to su ljudi o kojim pišem u Animi i Eliksiru. Planiram ostati u Škotskoj.

Počeli ste sa poezijom i prešli ste na esejističku prozu. Kako se dogodila ta promjena?

To što pišem je narativna proza. Nešto se odmotava, postoji neka priča. Eseji su za mene više vezani za ideje, a mene ne zanimaju ideje, mene zanimaju ljudi i njihove priče. Njihovi glasovi sadrže muziku koju volim slušati. Zanima me, dakle, narativna proza bez obzira na to je li fikcija ili nije. Osim toga moja proza se naslanja na poetske principe, na način kako su strukturirane moje knjige, na način kako vidim svijet. Mislim da je poezija način na koji vidite svijet, a ne kako izgleda neki tekst. Nekada imate pjesmu na papiru koja nije poetska nego su samo nabacane riječi, oblikovane kao pjesma. Tako da je poezija za mene način na koji se povezujemo sa svijetom. Tako su u romanu u Prema jezeru, centralna poetična misao, jezera. Poetična poruka je ekološka poruka da je sve povezano. Jezera su oči zemlje i zajedno formiraju savršeni eko sustav. Priroda je puna poezije. Tako da ja još uvijek zapravo pišem poeziju.

Napisali ste knjigu pod nazivom Granica. Koja je granica ostavila najveći trag u vašem životu?

Željezna zavjesa. Svatko tko je odrastao u sjeni željezne zavjese ili neke druge takve granice je potresen time. I ako niste svjesni toga, to je sigurno u vama. Zato sam ju morala istražiti i napisati knjigu o tome. Istražiti moj vlastiti sindrom granice. Granica je simbol podjele i uvijek se povezuje za ratom. Većina granica u Europi su produkt nekog rata. I često vode k novome ratu. Granice nisu sigurne i granični prijelazi i provjere zapravo ne odaju sigurnost.

Kada razgovarate s čitateljima iz raznih zemalja, koja je glavna razlika u percepciji vaših knjiga sa čitateljima s Balkana i zapadnog svijeta? Pogotovo u odnosu na Balkanski kvartet.

Svaki čitatelj je individua i nosi svoju priču. I svatko ima svoju jedinstvenu reakciju na knjigu. Primjerice, Prema jezeru je obiteljska priča i to je univerzalna priča i ne moraš imati traumu Balkana da bi se povezao sa tom pričom. Postoje univerzalna ljudska iskustva s kojima ljudi rezoniraju. Ali činjenica je da Prema jezeru i Granica, diraju nerv istočno-europskog čitatelja. Bazično, tog dijela Europe koji je ne tako davno proživio traume, željezne zavjese, hladnog rata, rata na prostorima bivše Jugoslavije. Zemlje koje nisu u EU poput Makedonije, su zemlje stanovnika koju spadaju u nižu klasu, kada govorimo o Europi bez granica. Za zapadne čitatelje rekla bih da su moje knjige više intelektualno iskustvo, posebno za britanske čitatelje. Jer, oni vjerujem imaju najdistanciraniji pogled prema Balkanu. Ili je to samo moje mišljenje i moj dojam jer tamo živim. Mislim da zapadnjacima te knjige otvaraju oči, ali ih ne pogađaju u nerv, što je isto ok. Ono j što je za mene najvrijednije jest da su knjige Balkanskog kvarteta kreirale literarni put za čitatelje koji žele sami istraživati. Znam ljude koji doslovno prate puteve koji su opisani u tim knjigama, kako bi imali svoja iskustva i nešto svoje iskusili ili pronašli svoje korijene. Ili čak ponovo otkrili Balkan iako su možda s Balkana. Knjiga Eliksir koja je o biljkama, ali ima i dosta likova, ljudi odlaze zbog nje na najvjerojatnija mjesta kako bi pronašli razne biljke koje se spominju u knjizi. Mislim da je to prekrasno jer pretvara  literaturu u životno iskustvo. Ljudi se mogu transformirati čitajući literaturu. Literatura je živo biće nije samo intelektualni proizvod.

U knjizi 12 minuta ljubavi: priča o tangu govorite o svojoj ljubavi prema tom plesu. Što vas je privuklo tangu?

Tango vam daje autentičnu povezanost s drugim ljudskim bićem. Tango pruža dublje iskustvo od ostalih plesova jer je muzika u tangu kompleksnija. Ono postaje ovisnost. No, ja sam ga prestala plesati kad sam završila pisanje tog romana. Otišla sam živjeti iz grada u prirodu pa više nisam mogla plesati. Tango je nevjerojatan, najprije, zbog ljepote muzike, a činjenica je da nema dovoljno ljepote u našim životima. Govorim o dubokoj vrsti ljepote. U našim životima ima jako puno kozmetike, ali duboke ljepote i duboke poveznansti nam nedostaje. Živimo u plitkoj konzumerističkoj kulturi. Tango nudi iskustvo ljepote i estetike i tango je svojevrsna kultura za sebe, dolazi sa određenim kodom ponašanja koji uključuju korijene tanga, muziku, riječi. Ljudi često odlaze u Argentinu, koljevku tanga, kad ga zavole. Da vide gdje je nastao taj ples. Jednom kada uđeš u njega osjećaš se kao Alisa u zemlji čudesa. I može te promijeniti To je urbani ples, a urbani ljudi jako teže nečemu takvom i zato kad ga otkriju ne mogu bez njega. Tango je počeo kao urbani ples i ostao je takav. Daje nam duboku ljudsku povezanost čega su ljudi jako gladni. Tango ima kič imidž da je jako seksi i strastven ali zapravo, tango nije o tome. I nije to razlog zbog kojeg ga ljudi zavole. Vole ga, jer im pruža tu duboku povezanost, koju možete uspostaviti i sa potpunim strancem. Živimo u jako bučnom društvu i u toksičnom moru podataka, tako da prilika da se duboko povežemo s nekim, i to bez riječi, je jako rijetka. Naše je društvu većinom nije duhovno.

Spominjete i Astora Piazzolu u kontakstu tanga.

Slušajući ga, a pogotovo plešući na njegovu muziku, ljudi dožive cijeli spektar emotivnih iskustava. U ovom društvo je sve materijalno, sve što ima materijalnu vrijednost je vidljivo, a ne vrednujemo nevidljivo. A Aastor Piazzola nas dovodi u vezu sa nevidljivim svijetom.

Spisateljica ste koja ne pojašnjava čitateljima ono što piše. Ostavljate čitatelju da puno toga sam shvati i doživi.

Tako je. Nisam uopće zainteresirana za objašnjavanje već za dožvljaj. Ono što nas mijenja u životu jest doživljaj, ne ono što nam netko objasni, ispriča ili nameće. Mišljenja nisu ta koja nas mijenjaju. Moja knjige su bazirane na direktnom doživljaju sa različitim svjetovima. Tako da sam vrlo sretna kad ništa na pojašnjavam. Želim zadržati mjesta i susrete s ljudima, svjetove u svojom punom sjaju pa kad je nešto i tragično. Želim biti pravedna prema svijetu i ne pojašnjavati ništa nego uhvatiti trenutak istinskog doživljaja.

Je li ovo vaš prvi posjet Hrvatskoj?

Ne, bila sam prije tri godine na festivalu Sa(n)jam knjige u Istri, a prije 15 godina sam bila u Zagrebu festivalu poezije koji je organizirao pjesnik Silvestar Vrljić, a koji više ne postoji. Volim Pulu i Zagreb, ali bih voljela istražiti Hrvatsku još više.

Razgovarala: Ana Gruden, Fotografije: Anto Magzan