Korana Serdarević: Više volim likove nego zaplete

S poznatom autoricom kratkih priča razgovaramo o njezinim knjigama, zanimanju profesorice, patetici u književnosti, starenju i feminizmu

Intervju: Tiskano izdanje 06/2021

Razgovarala: Ana Gruden

Fotografije: Sandra Šimunović/Pixsell

Korana Serdarević odrasla je u Zadru, a završila je studij kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Odrastanje u Zadru pamti kao lijepo i sretno unatoč ratu i činjenici da je kratko vrijeme, upravo na početku puberteta, s obitelji provela u izbjeglištvu u Opatiji. Nakon povratka u Zadar, Korana je počela plesati u Zadarskom plesnom ansamblu, kasnije se zainteresirala za kazalište lutaka, a zatim i za glumu u Kazališnoj kući, gdje su se u kasnim 90-ima održavale vrlo ambiciozne i raznolike radionice s ciljem osnivanja ansambla. „Zadar me je prilično formirao, počevši od mediteranske atmosfere koja mi je obilježila djetinjstvo, a potom kulture, ali i subkulture te kreativnosti koju mi je grad nudio u srednjoškolskom razdoblju. O ratu, koji se spominje u nekoliko priča u Gušterovu repu, nisam previše pisala, baš zato što su moja sjećanja na taj period nekako napola otkinuta. Sjećam se tu i tamo nečega, više su to situacije nego povezani događaji, ali ne mogu reći da imam traumu od rata – osim ako je praznina trauma“, kaže Korana i nastavlja o razlogu zbog kojeg je otišla iz Zadra: „U Zagreb sam došla zato jer sam željela studirati komparativnu književnost koje u Zadru nije bilo.Tada su na komparativnoj predavali sjajni profesori, poput Zorana Kravara, Ante Peterlića, Milivoja Solara i drugih. To je bila plejada vrhunskih stručnjaka koje sam s guštom slušala. Meni je to bilo predivno razdoblje.“ I danas Korana Serdarević živi u Zagrebu. Radi kao profesorica Hrvatskog jezika u gimnaziji, a objavila je tri knjige u izdanju Frakture: zbirke priča Nema se što učiniti i Gušterov rep te roman Eksperiment Irene Tot.

Kada ste počeli pisati?

Piskarala sam oduvijek. Kad razgovaram s ljudima, ženama pogotovo, znam često reći: znaš ono kad smo pisali pjesme… – i tek sam nedavno shvatila da nisu svi pisali pjesme u srednjoj školi. Donedavno sam mislila da je to svima bio dio odrastanja, kao i početak dubinskog čitanja, identifikacija. Moj stric je distributer knjiga i često je u Zadar donosio knjige, pa sam ih zaista puno i u ranoj dobi čitala. U našim „nježnim godinama“ nije bilo interneta, pa niti toliko toga što bi nam odvlačilo pažnju. Dakle, odmalena sam puno čitala i pisala sam pjesme. I moja mama je imala neke bilježnice u koje je nešto zapisivala, pa sam naslijedila te njezine tekice i valjda sam zato mislila da to sve žene rade. J Nisam, doduše, razmišljala o tome da nešto od stihova objavim. Pisala sam za sebe, pokazivala prijateljima, dečkima, to mi je bilo fora. Danas poeziju više uopće ne pišem. U jednom me je trenutku preokrenulo na prozu, ne znam kako i zašto se to dogodilo, ali me je povuklo u priču. Već sam imala svoju obitelj kad sam prvi put nešto objavila, odnosno kad sam poslala svoju prvu priču na Večernjakov natječaj.

Jeste li možda u nekoj rodbinskoj vezi sa Seidom Serdarevićem iz Frakture?

Moj bivši muž je Seidov daljnji rođak. A ja sam Seida upoznala kad sam radila kao novinarka u Večernjem listu. Trebala sam uzeti izjavu od nekog tko zna kakva je situacija s objavljivanjem knjiga u inozemstvu, pa su me uputili na njega.Tada sam mu se telefonski prvi put predstavila, dotad se nismo poznavali. S obzirom na to da mi je kasnije sve tri knjige objavila Fraktura, danas kad sam rastavljena znamo se Seid i ja našaliti da sada zaista možemo reći da nismo ni u kakvom obiteljskom odnosu.

Kada ste počeli razmišljati o tome da biste ipak nešto mogli objaviti?

Javio mi se jedan izdavač iz Srbije i ponudio da objavi moju knjigu. Budući da nisam ništa znala o toj izdavačkoj kući, a imala sam već petnaestak gotovih priča i Večernjakovu nagradu, nazvala sam Seida i pitala ga što zna o tom izdavaču, a on mi je rekao da priče pošaljem njemu. Mislila sam da će mi, nakon što ih pročita, savjetovati koji bi mi izdavač odgovarao. No, Seid je rekao da će mi Fraktura objaviti zbirku priča. I otad sam Frakturina autorica. Nemam pravo iskustvo traženja izdavača, ogorčenja zbog odbijanja i sve što ide uz to. Pomalo mi je čak žao što nisam imala to iskustvo, ali vrlo rijetko. J

Pišete li lako, jeste li organizirani u pisanju?

Moram biti organizirana zato što sam majka i imam stalan posao, pa nemam privilegiju da „lovim inspiraciju“ i zatim, recimo, sedam dana samo pišem. Kad mi neka ideja padne na pamet, negdje je na brzinu zabilježim, pa čekam vrijeme kad ću moći pisati. Pitaju me je li u današnje doba teže biti književnica nego književnik – naravno da jest, budući da gotovo 80 posto brige o djeci i kućanstvu odrađuju još uvijek žene. Pritom većina nas koji pišemo i objavljujemo imamo i neki stalan posao jer je vrlo teško živjeti samo od književnosti. Stoga, ako imate stalan posao, pa djecu i brigu o kućanstvu, zaista morate „očistiti  raspored“ tako da imate barem sedam do deset dana samo za pisanje. Mislim da se pisati ne može drugačije.

Dakle, kontinuirano pišete kad imate duži slobodan period?

Da, najviše ljeti ili vikendima kad su kćeri kod tate. Do sada sam radi svake knjige koja je objavljena morala uzeti neplaćeni odmor, da bih bila slobodna od posla jer mi je u svakodnevnici preteško sve utrpati u raspored. Godinama se već bavim i prevođenjem teksta za sinkronizaciju crtića. To je posao koji mogu raditi malo-pomalo, odraditi dio za jedan sat kad imam malo vremena, pa sutradan nastaviti, ali ne mogu tako pisati. Kad pišem, moram se potpuno tome posvetiti, inače nema smisla. Zato mislim da je zaposlenim ženama, majkama, vrlo zahtjevno pronaći vrijeme za pisanje. Borila sam se i s predrasudama okoline, kad sam odlučila odgovoriti na svoju potrebu da se izrazim u književnosti. Kad sam tek počela pisati, ljudi bi mi znali reći: baš lijepo što ti muž izlazi ususret, pa prošeće s blizankama, da se ti baviš svojim hobijem. Očekivalo se valjda da osjećam krivnju jer želim pisati, jer je žena od 0 do 24 majka i to joj je prioritet. Od očeva se to ni danas ne očekuje.

Ukratko, još uvijek imam najmanje vremena za ono što bih u profesionalnom smislu najviše voljela raditi.

Izjavili ste da ste, pišući priče za Gušterov rep, neko vrijeme pauzirali jer ste željeli izbjeći pisanje o epidemiji. Ta vas tema ne zanima ili ste naprosto imali drugačiju koncepciju?

Nije točno da me ne zanima, nego mislim da nisam tip pisca koji može odgovarati na traume, a epidemija jest jedna kolektivna trauma u trenutku dok se ne probavi. Meni je zaista potrebna neka racionalizacija (koja mi tek predstoji) da shvatim što ću o tome napisati. Osim toga, ovo je jedna globalna, velika priča, a ja ni inače ne pišem velike priče. Meni treba netko od krvi i mesa, netko naizgled sitan tko unutar velike teme ima priču koja nudi triger za drugu vrstu promišljanja. Dobar primjer je tema umjetne oplodnje. Naše su blizanke došle na svijet zahvaljujući umjetnoj oplodnji i dugo sam pokušavala pisati o tom iskustvu, ali sve priče koje sam napisala o toj temi činile su mi se prepatetične.

Isticali ste da ne volite pisati kad ste u lošim stanjima jer se bojite da ne uđete u patetiku. No, vaša priča Jaje, koja govori o umjetnoj oplodnji, u zbirci Gušterov rep, nije nimalo patetična, naprotiv, vrlo je duhovita.

Ne bih htjela reći da je patetika loša, naprotiv. Nedavno smo se svi prisjećali Balaševića koji je nudio upravo tu lijepu patetiku. Patetika može biti dobra ako nudi pročišćenje, neku vrstu lagane katarze. Ali ja ne pišem knjige za samopomoć i ne želim rasplakati ljude, već potaknuti da se zamisle. Meni kao spisateljici treba nešto drugo. Želim postaviti pitanja koja će čitateljima otvoriti neka nova područja razmišljanja. Zato sam zadovoljna pričom Jaje, koju spominjete, prvenstveno zato jer je duhovita (što znači da sam prekoračila vlastitu patetiku), a opet vjerujem da su se svi zapitali je li to zaista moguće… Pri tome čak ne mislim na to je li moguće nekome darovati jajne stanice, nego je li moguće biti toliko blizak s nekim s kime prema svim društvenim normama ne biste trebali biti dobri. Važno mi je otvarati takozvane kontroverzne teme, koje su kontroverzne samo zbog toga što ljudi još nisu spremni o njima otvoreno govoriti. Jer književnost nije tu da čeka da svi budu spremni otvoriti određenu temu, nego upravo zato da ljudima ponudi temu, likove, misli i da vidimo što ćemo s vlastitim interpretacijama i značenjima.

Živimo još uvijek u vremenu u kojem se podrazumijeva da smo s bivšim supružnicima na ratnoj nozi, a pogotovo s njihovim novim partnerima, iako za to ne postoji valjan razlog, posebice kad postoje zajednička djeca.

Potpuno se slažem. Baš unutar konteksta Gušterova repa važno je da ponekad iz traume ne mora izaći nešto loše, već može izaći nešto drugačije, a možda čak i bolje. Ja sam jako zadovoljna da je jedan od mojih boljih prijatelja upravo otac mojih kćeri i moj bivši muž.

Izdali ste dvije zbirke priča i jedan roman. Znači li to da ste skloniji pričama ili se radi o nekim fazama?

Ne znam volim li više priče, ali činjenica je da mi lakše ide njihovo pisanje. Priče mi spontanije dolaze i češće pronalazim teme koje osjetim kao kratkopričaške, jedino tako ih mogu uobličiti. Kad me je prvi put zaintrigirala tema za roman, pomalo sam to doživjela kao ispitivanje vlastitih granica. Htjela sam vidjeti hoću li znati razraditi tako složenu strukturu. To nikako ne znači da je kratka priča puno jednostavnija, ona je samo drugačija. Mislim da su roman i romaneskno gledanje na svijet izvorno epski, traže trajanje, razvoj, dok kratka priča udara u srž brzo, nemilosrdno, kao šamar poslije kojeg se okreneš da vidiš tko te je lupio. Roman pak zaista daje prostor da se otvori čitava jedna priča i mnoštvo odnosa, da mnogo puta zastaneš i okreneš se oko sebe, predstavlja se priča kao jedan cijeli svijet. U pisanju romana imam u nekim trenucima i problem sa samopouzdanjem, ne shvaćam taj proces olako. Kad sam pisala Irenu Tot, bila sam poluluda. Hodala sam po otoku kao čudakinja.

Gdje ste pisali Eksperiment Irene Tot?

Na Dugom otoku, u mjestu Savar, gdje moja mama ima kuću. Bila sam tamo po deset dana u razdoblju od travnja do lipnja i svaki dan sam pisala po deset sati. I samo bih šetala po mjestu u kojem živi možda troje ili četvero ljudi. Žene su me gledale i mislile: gdje su joj djeca? Baš sam se bila potpuno predala. Opet sam počela pisati roman za koji sam trebala istraživati, a budući da nisam mogla putovati, sve je stalo, pa sam počela drugi. Potpuno spontano, uopće nisam razmišljala o tome. Dobila sam dobru ideju i počela. Započelo je dobro, ali ne znam hoće li se tako i razvijati, vidjet ćemo.

Nigdje nisam naišla na podatak jeste li ikad pisali kolumne, a volite kratku formu? Naši pisci često pišu kolumne.

Jesam, jednom davno, taj pop-kulturni portal zvao se vip.hr. Došla sam kao lektorica i novinarka, a pisala sam i kolumne. No, portal se ugasio i kolumne su nestale u nepovrat.

Kolumne traže oštricu, barem ja volim takve čitati. Volim prepoznati smionu, inteligentnu oštricu koja reže suvremenost, koja će djelovati onako kako su nekada djelovali opinion makeri. No, s kolumnom je problem u tome što si stalno pod pritiskom, jednom tjedno moraš pronaći temu o kojoj ćeš pisati strastveno, uživljeno, promišljeno. Nisam sigurna da bih mogla u tom tempu, pod takvim pritiskom pronalaziti teme koje bi mi uvijek bile golicave i inspirativne. Sjećam se, recimo, da je u doba kad sam ih pisala Nives Celzijus dobila „Kiklopa“, pa sam o tome s užitkom napisala kolumnu.

S druge strane, novinarstvo sam jako voljela, baš jako. Radila sam svojevremeno u rubrici kulture u Večernjaku i jako mi se svidjelo što imam tako širok raspon mogućih sugovornika koji su mi imponirali, svi na koje sam tada naletjela kao dvadesetineštogodišnjakinja. Kasnije sam nešto pisala za tjednik Forum koji je bio izrazito kvalitetan i kulturne teme dobivale su puno prostora. Ali Forum je ugašen i kako se zatvorio prostor za kulturu u novinarstvu općenito i ona je sve više morala koketirati s lifestyleom, ja nisam htjela pristati na taj kompromis. Nije mi žao.

Ne volite velike zaplete u pričama. Zašto?

Pa zato što ne vjerujem u njih. Ne vjerujem u njih ni u životu, pa mi vrlo teško idu i u književnosti. Mislim da se nikome u životu zapravo ne događaju „veliki zapleti“. Događaju nam se male stvari koje čine naš život, ništa manje vrijedne od velikih pustolovnih preokreta. Ponetko zna reći: što sam ja sve prošao u životu, o meni bi se mogao napisati roman! – ali o svakome bi se mogao napisati roman. Čak i o onima kojima se ne događa ništa može se napisati roman. Pišem fikciju, ne pišem autobiografski, iako je Kruno Čudina rekao: „Sve je autobiografija i ništa nije autobiografija“. I s tim se slažem. Nemoguće je napisati apsolutnu istinu, ali nemoguće je i izbjeći upisivati sebe u likove ili neke ljude koje poznajete. Najviše me zabavlja kad osobine ljudi koje poznajem spojim u različite karaktere, iz čega nužno proizlaze neki zapleti kojih u početku ni sama nisam svjesna. Više mi se to sviđa, nego da razmišljam o tome što bi se sve moglo dogoditi. Važniji su mi likovi od zapleta, svakako.

Kad biste mogli živjeti samo od pisanja, biste li nastavili raditi u školi s djecom ili biste se posvetili isključivo pisanju?

Sigurno bih dala otkaz u školi, ali ne zbog toga što ne volim raditi s djecom jer me rad s mladima potpuno ispunjava, bez obzira na to radim li u strukovnoj školi ili u najboljoj gimnaziji. Radila sam u različitim školama i još uvijek nisam pronašla razred u kojem se nije potvrdila istina: koliko učenika, toliko talenata, samo ih treba otkriti. Predmet Hrvatski jezik nudi toliko mnogo, da bih sigurno mogla u jednom polugodištu odabrati samo jednu lektiru i unutar nje, osim jezika, književnosti i izražavanja, obrađivati međupredmetne teme kao što su građanski odgoj, socijalni razvoj i ostalo. No, ostavila bih rad u školi zato što mi je dosta borbe sa sustavom. Umorna sam od toga. Potrošila sam jako mnogo energije najprije veseleći se mogućoj reformi, jer ja nisam jedan od onih profesora koji imaju iza sebe godine i godine staža i koji su odmahivali rukom i govorili: to nam je već stota reforma po redu. Ja sam zaista vjerovala u to, posebice kad se pojavio Boris Jokić. No, i on je odustao, vidjela sam na svoje oči kako ideja kreće ukrivo, kako se gubi reforma i ostaje samo politikantstvo. Unutar tog svojeg entuzijazma još na početku odlučila sam biti i jedna od autorica novih udžbenika. No, taj se integrirani udžbenik za prvi razred četiri ili pet puta mijenjao, kako se mijenjao popis sadržaja, lektire, i zaista mi je bilo i emotivno teško gledati kako se moj entuzijazam guši u kompromisima. Bilo je frustrirajuće. Danas nastavnicima kažu da imaju autonomiju, a nastavnici zapravo nemaju pojma što trebaju raditi. Na kraju, ja radim slično kao što sam radila i prije jer sam svoju „reformu“ provodila oduvijek. I mislim da na taj način funkcioniraju svi malo ambiciozniji profesori. Svi su profesori Hrvatskog jezika uključivali u svoja predavanja i medije i kulturu, svi su povezivali suvremenu književnost, vodili učenike izvan škole. Nitko nam to nije trebao reći. Bilo je prilike za pravu, korjenitu promjenu, ali nije se imalo hrabrosti. Ne mislim da će je biti dovoljno brzo da bih poželjela cijeli život ostati u prosvjeti. Prošla baba s kolačima.

Svi govore o tome kako djeca ne čitaju dovoljno, a vi kažete da čitaju i više nego prije.

Mladi čitaju više nego odrasli općenito, to je sigurno. Primjerice, u krugu ljudi s kojima se družim, u kojem ima jako puno fakultetski obrazovanih ljudi, redovno ih čita jako malo. Možda je, doduše, pandemija ponešto dobro učinila knjizi jer su ljudi više čitali. No, kad govorimo o čitanju, govorimo o beletristici, iako najviše teksta s kojim smo suočeni danas nije beletristika. Mislim da mladi čitaju više nego što smo mi čitali jer je danas više nego ikada tekst posvuda: na mobitelima, računalu, društvenim mrežama… stalno su suočeni s tekstom. To je svakako donijelo i loše posljedice jer su, neprestance procesuirajući slične kratke tekstove, izgubili mogućnost dubinskog čitanja ili čitanja s razumijevanjem, pa jako teško povezuju pojmove unutar duljega teksta. S druge strane, optužuje ih se za prepisivanje s interneta, iako prepisivanje nije danas izmišljeno, a internet je pun tekstova koji su podložni ne samo prepisivanju sadržaja knjige, već i plagiranju tuđih zaključaka.

Uvijek je postojao mali postotak učenika koji su čitali sa strašću. Potpuno sam uvjerena da je jednako tako i danas. Recimo, godinama već na satovima književnosti s učenicima obrađujem slobodne lektire, kad svatko može odabrati knjigu koju želi i predstaviti je razredu. Ono što odaberu i prema čemu ostvare odnos zaista je divno raznoliko. Ostanem zatečena.

Čitaju li vaši đaci vaše knjige? Ispituju li vas o njima?

Pitaju, pitaju J I donose mi knjige da ih potpišem za roditelje. Dolaze i na promocije, i bivši i sadašnji učenici. Kad sam prvu knjigu objavila, promocija je bila u Knjižnici „Bogdan Ogrizović“ i cijeli red na stepenicama bili su učenici kojima sam predavala u osnovnoj školi. Mislim da su odrasli danas jako oštri prema Z generaciji zato što ih zapravo ne razumijemo, pravimo se da možemo ukorak s njima, ali ne možemo. Njihov mozak jednostavno drukčije povezuje sadržaje od našeg, a mi to odmah „čitamo“ kao nešto loše. To su mladi ljudi koji nisu živjeli jedan dan bez interneta, ali su to i ljudi iz čije su generacije potekli štrajkovi za okoliš, jako su građanski osviješteni, zanimaju ih argumentacija, financijska pismenost, zdravlje… Imaju sjajne osobine, a mi se kritizirajući držimo samo onog što ne razumijemo.

Imate desetogodišnje blizanke. Čitaju li one?

Obje vole čitati, vjerojatno zato što su posvuda oko njih knjige i počele su čitati isprva oponašajući mene. No, zaista puno čitaju i zanimaju ih tekstovi od poezije do proze. Primijetila sam inače da većina djece voli čitati otprilike do četvrtog razreda, a onda ih u petom izgubimo. U petom to krene malo ukrivo.

Sa svojim djevojčicama razgovaram puno o pročitanome, ali i općenito, valjda zato što sam ja odgojena razgovorima, pa oponašam svoju mamu. Uvijek sam s njom otvoreno pričala o svemu, metoda je bila: ne smije postojati ništa što planiraš, a o čemu nismo razgovarale. Nisam ništa skrivala, to bih željela ostvariti i sa svojim djevojčicama. Zasad vole školu, koju sam i ja kao dijete voljela više nego što je volim sad kao nastavnica. No, nisu u svemu slične meni. Jedna je kći izvrsna u matematici koja je meni uvijek bila nužno zlo.

Imate li problema s količinom vremena koje provode uz mobitel?

Dosta sam stroga zasad oko toga, dok još ima smisla. Mogu biti uz mobitele recimo pola sata dnevno. To je, uz slatkiše, jedino što doziram i ne dam da određuju same jer smatram da se na mobitel vrlo lako „navući“. Neke stvari će se nužno dogoditi zbog svijeta u kojem će živjeti i vjerojatno će im život biti nemoguć bez ekrana, kao što je i nama. Jednako tako ih mogu kod kuće hraniti zdravo, ali kad odu u školu, pojedu krafnu. Svjesna sam toga, kao i kratkoročne mogućnosti ograničenja vremena uz mobitel, ali dok još mogu, pokušavam ih zaštititi od ovisnosti. Htjela bih da im bude više dosadno jer mi se čini da su djeca u dosadi najkreativnija. Čini mi se da današnjoj djeci nikad nije dosadno. Ako čekaju nešto, čekaju s mobitelom u ruci. Ako nešto trebaju raditi, roditelji s njima to rade. Trebali bismo im dozvoliti period kreativne dosade, da vidimo što će s njim.

Što vi volite čitati?

Od domaćih autora mi je jako drag Kristian Novak. Ne mogu se sjetiti koji je autor u zadnjih deset godina ostvario takav uspjeh kod čitatelja i kritike kao on s oba romana. Osim toga je i divan čovjek, pa ga nije teško objeručke prihvatiti. Od kratkopričaša, recimo, jako volim Tanju Mravak, draga mi je i bliska u svojem izričaju. Julijana Adamović s Divljim guskama me je izula iz cipela. Uživam u poeziji Olje Savičević Ivančević, Monike Herceg, Alena Brleka. Što se tiče stranih pisaca, zaljubila sam se u Knausgårda čim je objavljen kod nas. Prvi dio Moje borbe mi je najbolji jer je to bio moj prvi sudar s njegovim pisanjem, bila sam izvan sebe od oduševljenja danima.

Kako stalno sudjelujem na Festivalu svjetske književnosti, tako sam stalno suočena s nekim naslovima do kojih možda ne bih sama došla (zbog nedostatka vremena), pa dosta čitam i suvremene produkcije. Sve je što dođe do Festivala naravno dobro, samo je stvar afiniteta hoće li se nekome više sviđati Ferrante ili Knausgård ili će netko biti za Zadie Smith… Za nikoga od njih se ne može reći da ne zna pisati, bilo bi smiješno takvo što tvrditi.

Razmišljate li o starenju?

Nisam izvanzemaljka, da ne razmišljam! Naravno da mislim o starosti, prvenstveno zato što je vidim kako dolazi, ponekad i osjećam. Iako nemam još 40 godina, osjećam ponekad umor koji me pomalo zaplaši jer shvatim da prije možda ne bih bila toliko istrošena nakon napornoga dana. Ali ja sam dosta nemirnog duha, pa se stalno tjeram do krajnjih granica, dok ne padnem u nesvijest.

Ako razmišljam o starosti u okviru ženskog pisma (u teorijskom smislu), Slavenka Drakulić je ponajviše usredotočena na tijelo i u tom smislu njezina knjiga Nevidljiva žena, koja govori o iskustvu starenja, čini mi se jako važna. Važno je o tome govoriti, ne samo iz perspektive ženskog tijela kao predmeta objektivizacije, nego i ženskog tijela koje mi žene proživljavamo unutar društvenog konteksta u kojem se moramo suočiti s tim da tijelo postaje drugačije, da tijelo koje je ostarjelo ima i drugačije odjeke u društvenom prostoru. Jednom sam s Dubravkom Ugrešić slučajno došla na tu temu. Srele smo se na Vilenici, na festivalu u Sloveniji, i onako mi je usput, pričajući o književnim krugovima u Hrvatskoj, dobacila: „Sad si mlada i zgodna, pa te lako prihvaćaju, čekaj dok ostariš i udebljaš se“. Iako mi je to najprije zvučalo jednostavno, čak i nekako anegdotalno i pomalo ogorčeno, mislim da ima puno snažnije konotacije, vezane i za nevidljivost o kojoj Slavenka Drakulić piše. Stoga sam o tome više promišljala, nego što sam si brojala bore. Naravno, draže bi mi bilo da ih nemam, ali više me u kontekstu starenja opterećuje pitanje jesam li za određene godine ostvarila ono što sam htjela. Jesam li mogla više? Primjerice, planiram upisati doktorski studij i dokad imam pred sobom ciljeve koji nisu nedostižni, nego su unutar nekih mojih trenutačnih mogućnosti, dotad me starenje ne koči u prelasku kroz različite periode života. Ni godine još uvijek ne osjećam kao opterećenje. Čak naprotiv, drago mi je da me više ne zovu „mladom spisateljicom“ jer me je to pomalo nerviralo. „Mlada spisateljica“ mi je uvijek zvučalo poput: ona je tek počela, zanimljiva je, ali ne morate je previše ozbiljno shvaćati. Ali evo, konačno su prestali. Stoga, hvala borama.

Jesu li mladi, primjerice vaši učenici, svjesni značenja pojma feminizma?

Nisu dovoljno. Većina zna što znači feminizam, ali djevojke se srame toga, a mladići imaju otpor jer misle da je feminizam nešto što znači da muškarce treba mrziti. A zapravo trebaju mrziti patrijarhat. No, oni ne znaju ni što je patrijarhat, kako se prepoznaju njegovi kraci i danas. Nisu ga osvijestili, što je jednako loše i za mladiće i za djevojke.

Čini mi se da se žene više ne brane od pojma feminizma toliko kao nekad. Još prije desetak godina, kad bih otvorila razgovor o rodnoj ravnopravnosti, svaka bi žena započela rečenicu: ja nisam feministica, ali… 

Za sebe ne bih mogla ništa drugo reći nego da sam feministica i ne bih mogla biti ni bliska prijateljica s nekim tko nije feministica ili feminist. I od svojeg partnera očekujem da bude feminist u smislu da je osvijestio patrijarhat i da traži apsolutnu ravnopravnost, odnosno da je osvijestio činjenicu da nismo s ravnopravnosti završili. Evo kratke anegdote: Imala sam prije godinu dana radionicu u razredu sa sljedećim primjerom: muškarac je došao kući, žena je bila umorna i sjedila je, suđe je bilo nepospremljeno, no ona je tek prije jedan sat došla s posla i nahranila je djecu. On kaže: Ljubavi, hoćeš li da ti ja ovo pospremim? Moje pitanje učenicima bilo je: Što možemo reći o tom muškarcu?

Devedeset posto ih je reklo da je on divan suprug. I to je ta mala nijansa koju oni još uvijek ne razumiju, zamjenica „tebi“ koja sjedi u tom pitanju i vreba, naizgled nevidljiva kao što nekad seksizam u jeziku jest. On čak ne mora biti ni blizu mizoginog, nego samo jedan „mali“ seksizam koji u sebi čuva okosnice patrijarhata. Mladi slušaju glazbu koja na neki način takve rečenice promovira i perpetuira rodne predrasude i stereotipe koje oni zatim žele održati, da bi bili cool.

Što sada pišete? Spominjali ste istraživanje za roman…

Započela sam roman čiji je radni naslov Rusinka, a bavi se rusinskom manjinom. Naime, moja je baka bila Rusinka. Jako sam ga ambiciozno zamislila. Tu sam sama sebi postavila izazov, ali da bih mogla napisati tu narativnu liniju koja ide od polovice 20. stoljeća, trebam otputovati i istraživati. Želim posjetiti Petrovce pokraj Vukovara, gdje ima najviše Rusina u Hrvatskoj. Trebam putovati i u Srbiju, gdje je u Ruskom Krsturu obrazovno i kulturno središte Rusina, ali ne želim to odraditi nabrzinu i pod maskom, nego čekam neko bolje vrijeme da mogu istraživanje obaviti onako kako sam zamislila.