Ozampično lice
Jedan od trenutno trending pojmova na vječnom bojnom polju na kojem žene prolijevaju svoju mentalnu energiju zove se Ozempic face.
Odrasla sam u okruženju vječno suprotstavljenih poruka o tijelu i tjelesnoj težini. S jedne strane lako dostupno izobilje hrane i slatkiša, po visini dostupno čak i malom djetetu, bila je standardna praksa generacije mojih roditelja, rođenih za vrijeme rata i formiranih u velikoj neimaštini. S druge strane, na zidovima većine kuhinja kroz koje sam se, kao dijete, vrtjela, vječno su visjele iz novina izrezane dijete, svjedočeći svojim dotrajalim izgledom i ofucanim rubovima o ‘neuspjehu’.
Kultura dijeta, održavanja težine i regulacije prehrane bila je tada u svojoj rudimentarnoj fazi i ženama koje su pokušavale skinuti koji kilogram nudile su se, uglavnom, nemoguće i dugoročno neizvedive opcije. S pola konzerve ocijeđenih sardina i nezačinjenom zelenom salatom ni prosvijetljena budistička svećenica ne bi preživjela dan, a nekmoli iznurena, premorena socijalistička žena, majka, radnica. Pa tako ni s čudotvornom juhom, ni s kiselim krastavcima, ni s dijetom po bojama.
Koliko pamtim iz djetinjstva i cijele mladosti jedina dijeta koja nije uzrokovala duboku potištenost bila je kivi dijeta. To je ona na kojoj se jede sve osim kivija. U odrasloj je dobi moj složeni odnos s hranom nadjačala racionalnost, jedna od najrobustnijih i najneseksepilnijih značajki mog karaktera, ali ga je zakompliciralo i kronično nagnuće hedonizmu. Već sam mnogo puta priznala: da ne razmišljam toliko o tome što ću jesti, dramski bi mi opus bio dvostruki.
Onda sam neko vrijeme mislila da se stvari razvijaju u obećavajućem pravcu po ženski izgled, zdravlje i psihički ekvilibrij. Kultura prehrane počela se mijenjati, razvijala se svijest o zdravom tijelu i zdravom duhu i o tome da patološko brojanje kalorija nije jedini, a ni najbolji način postizanja zdrave težine. A usput mi se otvarala raskošna škrinja feminističkog diskursa koji mi je objasnio povijest neprekidnog forsiranja ženskih nesigurnosti i kristalizirao građenje samopouzdanja i ljubav prema vlastitom tijelu kao kvintesencijalnu političku odgovornost.
Uvelike sam zagazila u dob u kojoj, kako je davno rekla Catherine Deneuve, žena mora birati između lica i stražnjice. Drugim riječima, što je žena mršavija i stražnjica manja, lice djeluje starije jer ga, naravno, mladolikim održavaju masne naslage. Meni je, doduše, bliža maksima srpske komičarke Sandre Silađev koja kaže – ženu dupe krasi, a tortu orasi, i s njom bih se naklonila i išetala iz ove teme, ali i nju mi je upropastila podvrsta ludosti personificirana u stražnjici Kim Kardashian i implantatima kojima se takva postiže.
No, jedan od trenutno trending pojmova na vječnom bojnom polju na kojem žene prolijevaju svoju mentalnu energiju zove se Ozempic face.
Što nam je Ozempic face?
Ozempic je novi lijek (generičko ime mu je semaglutid) za liječenje šećerne bolesti tipa 2. Navodno je siguran i učinkovit, ali kako uzrokuje naglo gubljenje težine postao je vrlo popularan, pogađate, i među osobama koje ne pate od šećerne bolesti tipa 2. Međutim, posebna nus-pojava korištenja semaglutida jest brzi gubitak masnih naslaga i iz lica, zbog čega lice naglo djeluje ispijeno, obješeno i upalo, što ne da je samo po sebi nepoželjno nego i odaje da ubrizgavate semaglutid.
I što poduzeti? Pa ubrizgati filere u lice, naravno! Dakle, da ponovimo. Prvo ubrizgavate lijek predviđen za bolest koju nemate. A kad vam taj lijek, povrh uzrokovanja željenog gubitka tjelesne težine isprazni masnoću iz lica, onda ponovno ubrizgavate, ovaj put u lice i ovaj put filere, što ćete morati redovito održavati sve dok ne prestanete ubrizgavati semaglutid, kad će vam se tjelesna težina početi vraćati, ali se s njom koža lica, koja neminovno cijelo to vrijeme stari, neće tako brzo, a možda ni nikad, oporaviti. Moram još napomenuti da i jedno i drugo morate platiti.
Onaj tužni list zelene salate iz djetinjstva sada mi se čini upravo simpatičnom relikvijom nekog jednostavnijeg, nevinijeg vremena.
Ali me brine kako, s ovakvim sumanutim proturječnostima oko nas, utrti iole zdrav put djevojčici koja tek formira svoju sliku o sebi. Je li jedan majčinski primjer dovoljna protuteža?
Moja je šestogodišnja kći svjesna bolne prodornosti pogrdnih riječi do te mjere da me jednom, prije skoro tri godine, opomenula kad sam rekla da sjedim u debeloj hladovini. Ali unutar njezinog šestogodišnjeg društvenog serkla već su stasala pojedina djeca koja osudu fizičkog izgleda (debelo) koriste kako bi podigla vlastiti status. To se sve događa u Velikoj Britaniji u kojoj svaka četvrta odrasla osoba i svako peto dijete pate od pretilosti. Koje su socio-ekonomski razlozi malo presloženi da bi poslužili tek kao zaključak teme.
Mislim, naravno, mogla bih joj pustiti da sve to sama nađe, shvati, procijeni i dosegne, ali možda sam zaboravila napomenuti i to da se među mojim tvrdokornim osobinama kočoperi i nesposobnost delegiranja. Tako da… Nastavit će se…
Autor: Tena Štivičić