Rita Levi-Montalcini – Nobelovka koja je živjela život prema svojim pravilima
Piše: Martina Lovaković
Rita Levi – Montalcini talijanska je Nobelovka i žena koja je na temelju svog rada u znanosti zavrijedila status kultne talijanske ikone. Bila je poznata kao talijansko-američka neurologinja koja je s biokemičarom Stanleyem Cohenom 1986. godine podijelila Nobelovu nagradu za medicinu za svoje otkriće tjelesne tvari koja potiče i utječe na rast živčanih stanica.
Rani život
Rita Levi-Montalcini rođena je 22. travnja 1909. godine, u Torinu, u Italiji u uglednoj židovskoj obitelji. Majka se bavila slikarstvom, dok je otac bio inženjer i matematičar. Rita je imala i dvije sestre – Ninu i Paulu te brata Gina.
Budući da je u to vrijeme bilo uobičajeno da se žene moraju dobro udati, a ne razmišljati o daljnjem školovanju i njezin otac Adamo Levi pokušao je na to nagovoriti svoje kćeri. No, Rita i njezina sestra Paula nisu mogle zamisliti život tadašnjih žena za koje se očekivalo da nakon udaje postanu majke i kućanice. Adamo nije imao drugog izbora pa je odlučio popustiti. Paula je krenula stopama svoje majke i postala slikarica, dok je Rita u 20-oj godini upisala medicinu.
Školovanje i početak karijere
Studirala je medicinu na Sveučilištu u Torinu i završila je s velikim uspjehom. Na spomenutom sveučilištu istraživala je učinke perifernih tkiva na rast živčanih stanica, a od početka studiranja posebno zanimanje usmjerila je prema neurologiji.
Njezin san nakratko je prekinut 1938. godine kada je njezino profesionalno usavršavanje i karijera morala biti stavljena na čekanje. Naime, te godine Benito Mussolini donio je više rasnih zakona, a jedan od njih branio je Židovima školovanje i usavršavanje na fakultetima i ostalim znanstvenim institucijama.
Talentirana i uporna znanstvenica tada donosi odluku i odlazi u Belgiju gdje započinje raditi na jednom od tamošnjih instituta za neurologiju.
No, na vidiku su novi problemi jer 1940. godine Belgija biva napadnuta od strane Njemačke. Budući da je bila židovskog podrijetla, tijekom njemačke okupacije Italije, u vrijeme Drugog svjetskog rata, od 1943. do 1945. godine, bila je prisiljena skrivati se u Firenci.
U to vrijeme cijela njezina obitelj preselila se u ladanjsku kuću gdje je Rita nastavila s istraživanjima. Zanimljivo je spomenuti da je na njima radila u improviziranom laboratoriju koji je smjestila u svoju spavaću sobu. Kada se rat u Italiji zahuktao, Rita je pozvana da pomogne kao liječnica u izbjegličkom kampu.
Navedeno nije utjecalo na njezin rad i nakon završetka rata, vraća se u Torino gdje na istoimenom sveučilištu privodi kraju istraživanje na kojem je radila svih ratnih godina. U to vrijeme objavila je niz cijenjenih radova.
Veliki uspjesi
Godine 1947. prihvatila je radno mjesto na Sveučilištu Washington u St. Louisu, Missouri, kod zoologa Viktora Hamburgera koji ju je i osobno pozvao da mu se priključi u istraživanjima. On je u to vrijeme proučavao rast živčanog tkiva u embrijima pilića. Na kraju je dobila dvojno državljanstvo – talijansko i američko, a usavršavanje koje je trebalo trajati samo nekoliko mjeseci, produljilo se na gotovo 30 godina!
Godine 1948. u Hamburgerovu laboratoriju otkriveno je da je tumor na mišu potaknuo rast živaca kada se ugradio u embrije pilića. Levi-Montalcini i Hamburger pratili su učinak na supstancu u tumoru koju su nazvali čimbenikom rasta živca, odnosno u originalu nerve-growth factor (NGF).
Spomenuto istraživanje bilo je ključno za sva ona koja su uslijedila, a ponajviše je utjecalo na razumijevanje tumora, razvoj raznih deformacija i staračke demencije.
Nadalje, Levi-Montalcini je pokazala da je tumor uzrokovao sličan rast stanica u kulturi živčanog tkiva koja se održavala na životu u laboratoriju, a Stanley Cohen, koji joj se bio pridružio na Sveučilištu Washington 1952. godine, uspio je izolirati NGF iz tumora. NGF je bio prvi od mnogih čimbenika koji su utjecali na rast stanica pronađenih u tijelima životinja. Ima važnu ulogu u rastu živčanih stanica i vlakana u perifernom živčanom sustavu.
Godine 1962. Levi-Montalcini osnovala je Institut za staničnu biologiju (Institute of Cell Biology) u Rimu, a nakon toga pokušala se jednako posvetiti radu u institutu i na Sveučilištu Washington.
Nagrade i postignuća
Godine 1986. Rita i Stanley dobili su Nobelovu nagradu za medicinu, a godinu dana kasnije nagrađena je Nacionalnom medaljom za znanost (National Medal of Science).
Njezino autobiografsko djelo “In Praise of Imperfection” objavljeno je 1988. godine.
U to vrijeme Rita je predano radila na istraživanjima. Živjela je u Rimu i posvetila se radu u svom laboratoriju. Toliko je bila posvećena radu da je cijeli svoj život podredila upravo njemu. Ustajala je ujutro u 5 nakon samo nekoliko sati sna i jela jedom dnevno. Njezini kolege tada su za nju govorili da je imala posebnu snagu i strast za poslom koji je obavljala.
Talijanski premijer Carlo Azeglio Ciampi, 2001. godine doživotno je imenovao Levi-Montalcini funkcijom senatora zbog izvanrednog doprinosa znanosti.
Potpora ženama u Africi
Posljednjih nekoliko godina svoga života posvetila je pomaganju kroz fondacije znanstvenih istraživanja mladih stručnjaka i liječnika, a njezina zaklada pod imenom Levi-Montalcini pokušava olakšati život stanovnika zemalja u razvoju te dodjeljuje stipendije za obrazovanje žena u Africi.
Uvijek je isticala da žene moraju biti sigurne u sebe i svoju vrijednost, da ne trebaju ovisiti o muškarcima i slijediti njihova pravila. Smatrala je da su žene dovoljno snažne same za sebe.
Pred kraj života izjavila je kako se nikada nije htjela vjenčati i imati djecu kako ne bi izgubila nezavisnost. Zbog toga se nikada nije osjećala usamljeno i bilo joj je drago što je tako odlučila. Istaknula je kako za ničim ne žali, a njezin život bio je ispunjen radom i vezama s mnogim ljudima.
Rita Levi-Montalcini preminula je 30. prosinca 2012. godine u Rimu u svom stanu. Njezin rad bio je i ostao zapažen u svim područjima kojih se dotakla – od područja znanosti i javnog života pa sve do politike, a cijenjena je i danas nakon svoje smrti.
Foto: Diario de Madrid / Wikimedia