Tamara Jadrejčić: Zaljubila sam se u pisanje o hrani

Nakon prve knjige kratkih priča o ratu, Tamara Jadrejčić izdala je drugu knjigu sasvim drukčije tematike i žanra. O knjizi Kako prožvakati dan, objavljenoj prošle godine, razgovaramo s autoricom koja nam je otkrila kako se zaljubila u kuhanje i pisanje o hrani

Tiskano izdanje: Lipanj/2022.
Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Francesco Marino

Rođena je u Istri, a studij talijanskog jezika i komparativne književnosti završila je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu. No, prije tridesetak godina posao ju je odveo u Italiju, gdje je ostala živjeti i osnovala obitelj.

U Italiji je radila kao prevoditeljica i novinarka, a 2004. godine s obitelji se seli u SAD u New York, gdje i danas živi.

Tamara je godinama pisala za hrvatske i talijanske novine, a 2003. je dobila nagradu „Italo Calvino“ za svoju prvu zbirku priča Zarobljenici rata, koju je kasnije objavila i na hrvatskom jeziku, u izdanju izdavačke kuće OceanMore. Isti izdavač objavio je prošle godine i njezinu drugu knjigu Kako prožvakati dan.

Godinama ste pisali za hrvatske i talijanske novine.

Da, nekoć sam pisala za Jutarnji list i za Globus, ali oni nemaju više strane dopisnike i situacija u medijima je danas potpuno drukčija nego prije dvadesetak godina. To su za mene bile važne godine i odlično sam surađivala s tim medijima, odnosno s ljudima koji su tamo radili.

Dopisnici su u jednom trenutku postali luksuz, pa sam prestala raditi. Voljela sam uglavnom pisati velike priče, više za tjednik, manje za dnevne novine. Uostalom, kad sam došla živjeti u Ameriku, za dnevne novine trebalo je raditi rano ujutro zbog vremenske razlike, a meni je to bilo teško jer su mi djeca bila mala, trebalo ih je buditi, voditi u školu, odijevati… A i moj suprug radi isti posao, pa smo oboje radili rano ujutro.

Stoga mi je više odgovarala suradnja s Globusom, koju sam obožavala. Radila sam velike priče.

Nakon toga sam počela pisati o hrani, pa sam otkrila Coolinariku. Jako mi se svidio taj portal i poslala sam im tekst o kineskoj Novoj godini. Otišla sam u China Town i napisala malu reportažu o tome što oni spremaju i što se prodaje tamo za kinesku Novu godinu. To sam im poslala i njima se to jako svidjelo, pa smo počeli surađivati.

Moj se interes tada prebacio potpuno na pisanje o hrani, što kod nas tada još možda nije bilo toliko popularno kao danas, a vani su već postojali poznati foodwriteri i ozbiljni književnici koji su pisali o hrani. Kasnije sam pisala i za talijanski dnevni list Corriere della Sera, za njihov dodatak Corriere cucina, rubriku o hrani.

Zatim sam pisala jedno vrijeme i za Mercator dok je još bio slovenski, točnije za njihovu web-stranicu. Zaljubila sam se u pisanje o hrani. Sjećam se nekih tekstova koje sam pročitala o hrani, koji su me oborili s nogu. Recimo, tekst u New Yorkeru prije desetak godina, bosanskog pisca Aleksandra Hemona koji živi u Chicagu već jako dugo. On je u New Yorkeru objavio priču o boršču jer je njegova obitelj podrijetlom iz Ukrajine i sjećam se tog teksta kao teksta koji mi je pokazao kako se kroz opis jednog jela može puno napisati o prošlosti, zemlji u kojoj si odrastao, svojoj obitelji, običajima.

I naravno, nakon toga sam još zavoljela i Safrana Foera i njegovu knjigu Eating Animals, pa Michaela Pollana i sl. U međuvremenu sam skupila veliku biblioteku, puno knjiga koje govore o hrani, ne samo kuharica, nego baš knjiga koje govore o hrani. O tome u mojoj knjizi govori poglavlje Kako kupiti kuharicu. Mislim da se tu sad već radi o čitavoj jednoj vrsti književnosti. Blizu mojeg stana u New Yorku, na Lexington aveniji postoji knjižara u kojoj se prodaju samo knjige o hrani. To je jedno od mojih najdražih mjesta u New Yorku, kamo odlazim godinama.

Prestali se baviti novinarstvom, ali ste počeli pisati knjige. Objavili ste 2008. knjigu kratkih priča pod nazivom Zarobljenici rata, u izdanju izdavačke kuće OceanMore. Što vas je motiviralo da počnete pisati kratke priče i to ratne tematike?

Tu knjigu sam napisala dok sam još živjela u Italiji i motiv za pisanje je bila činjenica da su me svi koji su me poznali i koji bi me tek upoznali pitali o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Svi su htjeli razumjeti što se događa, htjeli su čuti priče i zapravo sam tu knjigu napisala za talijanske čitatelje, na talijanskom.

Knjiga je bila kao neki moj odgovor na ta pitanja. Osjetila sam da bi to ljude zanimalo. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne piše se knjiga da bi se odgovorilo prijateljima ili poznanicima, već iz neke unutrašnje potrebe koju pisac ima, međutim, ta su me njihova pitanja potaknula da krenem u avanturu.

Tako sam napisala priče o ljudima koje sam poznavala i koje su mi oni ispričali. Svi su likovi u toj knjizi postojali. Naravno, promijenjena su imena, mjesta, prostor i ostalo, ali sve priče su bile negdje već u mojoj glavi. Kad sam napisala prvu priču, poslala sam je na jedan natječaj.

Htjela sam provjeriti vrijedi li to što pišem jer to je bio moj prvi pokušaj pisanja beletristike. I priča je dobila nagradu na tom natječaju. Nakon toga sam napisala, odnosno dodala toj priči još sedam priča. I zatim sam sve priče sakupljene poslala na natječaj za neobjavljene knjige „Italo Calvino“, najveći u Italiji, i dobila nagradu.

Vi ste prva osoba kojoj talijanski nije materinski jezik, a dobila je tu nagradu?

Točno, prva sam. I to mi je bilo veliko priznanje: uspjela sam napisati knjigu na jeziku koji mi nije materinski. Knjigu je zatim objavila jedna mala izdavačka kuća u Italiji. Jako sam ponosna na tu knjigu.

Dakle, knjiga je najprije objavljena na talijanskom, a zatim na hrvatskom?

Da, objavljena je na talijanskom, zatim je prevedena na hrvatski. Moja prijateljica Tatjana Peruško, profesorica na talijanistici na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prevela je knjigu i to je napravila odlično. Tako je počela i moja suradnja s izdavačkom kućom OceanMore.

Nekoliko godina kasnije stiže i druga knjiga u istoj izdavačkoj kući, ali sasvim druge tematike, drugog žanra. Dakle, prvom knjigom ste dokazali da znate pisati knjige, ali ste otišli u sasvim drugi žanr. Knjiga Kako prožvakati dan govori o vašoj ljubavi prema hrani.  

Ne znam kakvo iskustvo imaju pisci u Hrvatskoj, ali meni se čini da je lakše napisati knjigu, nego naći nekoga tko će je urediti i objaviti, iako u mojem slučaju to nije bio problem. I s ovom drugom knjigom sam odmah dogovorila suradnju s kućom OceanMore jer sam tamo našla nekog tko je shvatio kakvu bih ja knjigu željela napisati, odnosno da to nije uobičajena kuharica, a nije ni uobičajeni putopis.

Urednica Gordana Farkaš Sfeci u nekoliko je mailova odmah shvatila kakvu knjigu pišem. U Hrvatskoj nisam imala problema s izdavačem, ali u Italiji ili u Americi je puno veći problem objaviti knjigu, nego napisati je.

Ukratko, puno ljudi piše, puno ljudi dobro piše, naravno, veliko je tržište, postoje knjige koje idu, knjige koje ne idu, idu knjige određene dužine, idu knjige određenih tema, idu knjige napisane na određeni način itd. Osim toga, postoje agenti i sve je puno složenije.

Jeste li pokušali knjigu Kako prožvakati dan izdati u inozemstvu?

Nisam. Pitaju me i prijatelji zašto je ne objavim na drugom jeziku. Zato što uvijek imam u glavi određenog čitatelja ili određenu publiku, odnosno nekog kome želim nešto reći knjigom, a to u vezi s ovom knjigom nije ni talijanska ni američka publika.

Dakle, ta je knjiga pisana baš za nas, Hrvate?

Upravo tako.

Pročitala sam u jednom vašem intervjuu zgodnu tvrdnju, otprilike, da se u Hrvatskoj dobro jede u kućama, a loše u restoranima, u Americi je obratno, a u Italiji se dobro jede i u restoranima i u kućama. Duboko ste uronjeni u sve tri kulture, odlično ste to zaključili.

Moram se ipak malo ograditi od te rečenice jer u ovom trenutku slabo poznajem hrvatsku restoransku scenu i ne bih htjela nikoga uvrijediti.

Sudeći prema onome što mogu pročitati i što čujem, otišli smo daleko naprijed što se tiče restorana i mladih chefova. Možda bi se ta rečenica mogla odnositi na vrijeme kad sam odlazila iz zemlje, dakle prije 30-ak godina.

U našim kućama se uvijek odlično jelo, kod susjede ili kad te netko pozove na večeru uvijek su bile delicije, dok su restorani bili znatno lošiji.

U SAD-u vas, prije svega, rijetko tko zove doma i oni nemaju tu tradiciju kuhanja za goste, ali tamo možete naći fenomenalne restorane. U Italiji se i u kućama i u restoranima jede izvrsno, to svi znamo.

U knjizi ste napisali da ste ljubav prema kuhanju otkrili zapravo tek kad ste došli živjeti u Italiju.

Da, to je točno. Bila sam s jedne strane iznenađena, s druge strane očarana kako Talijani mogu govoriti o hrani, kako nas hrana zapravo može povezati i kako ništa u hrani nije pogrešno. Hrana je subjektivna, ukus je subjektivan i okusni pupoljci su subjektivni. Tako o hrani može svatko govoriti i biti u pravu, od dvogodišnjeg djeteta do starca i nitko u tim razgovorima ne može pogriješiti.

Moji prvi pokušaji u kuhanju bili su grozni. Imala sam stav otprilike: ‘ajde da stavimo tjesteninu i pustimo da se kuha, dok se ne sjetimo da se nešto kuha. Zatim su me moji talijanski prijatelji naučili najprije da tjestenina mora biti al dente i da nije poanta u dodavanju namirnica, nego u izboru namirnica i u ono malo pažnje.

I tako sam počela kuhati i uživati u hrani. Iako, i Amerika me je jako inspirirala za pisanje o hrani. Sjećam se kad sam pisala o cheesecakeu koji bi se uvijek raspukao na sredini kad bih ga pekla, nastao bi taj Grand Canyon, kako sam ga zvala.

I sjećam se da sam ispekla petnaestak cheesecakeova, pišući tekst o cheesecakeu, dok nije izašao savršen. Moji su ukućani govorili: Zar opet cheesecake? Sjećam se tih svojih pokušaja i izazova.

Je li bio šok kad ste u Italiji otkrili sve čari kuhanja i zatim se preselili u Ameriku, gdje su ipak daleko od gastronomske kulture koju Talijani njeguju?

Naravno. Sjećam se, kad smo tek došli, koliko mi je trebalo da shvatim što jedem. Udebljala sam se, a jela sam iste stvari koje sam jela i prije, dok nisam shvatila da je u Americi u svemu više šećera.

Američka Nutella i talijanska Nutella dva su potpuno različita proizvoda, jogurt koji jedem prepun je šećera, keks je prepun masti. Uvijek sam jela ista dva keksa i isti jogurt za doručak, ali to nije bio isti jogurt i nisu to bili isti keksi. Ili iste pahuljice.

I tada sam shvatila da treba pažljivo čitati deklaracije, što u pravilu nitko ne čita; da trebam naučiti što znači određen gram masti, gram šećera i shvatiti kako je u Americi sve puno slađe i masnije te trebam pripaziti.

Kuhate li još uopće hrvatska jela?

Kako da ne! Kao pravi gastarbajter donosim maslinovo ulje iz Hrvatske. Nemojte nikome reći. 🙂

Zgodan detalj o kojem ste pisali u svojoj knjizi je činjenica da ste otkrili tjesteninu tek kad ste došli u Italiju te da Talijanima ne možete servirati tjesteninu onako kako to mi radimo. Ako se dobro sjećam, rekli ste da su Talijanima najvažnije tri stvari: mama, nogomet i tjestenina al dente.

Da, to je totem. Čak mi je nekoliko prijatelja Talijana otkrilo da oni paštu izvade minutu ili dvije ranije i ponekad mi se činila sirova, ali sam se navikla na taj okus.

Zapravo sam otkrila da se tjestenina može odlično probaviti ako se izvadi dok je još malo tvrda i treba je malo duže žvakati. Dakle, Talijani kažu da je pravilo da tjestenina na tanjuru mora „stajati“, ne smije „leći“. Ne smije promijeniti oblik. Recimo, farfalle moraju potpuno zadržati svoj oblik.

Špageti su jedina iznimka i to je jedina tjestenina koja promijeni oblik prilikom kuhanja, sve druge ostaju iste, jedino špageti dožive transformaciju. I način kako se jedu špageti je zanimljiv, to okretanje vilice… Jako volim gledati ljude kako jedu, o čemu govore, kako izgleda hrana na tanjuru.

U vezi s hranom sam tijekom godina osvijestila i činjenicu da je jako važno djeci dok rastu razviti okusne pupoljke, dati im da probaju što više okusa, ali ne previše šećera, moraju naučiti razlikovati stvari. Usta i okuse treba naviknuti.

Ako promatramo SAD, gdje stvarno postoji pandemija dijabetesa i pretilosti među djecom, dugoročno bi bila ušteda u zdravstvu da se radi na edukaciji djece. Treba im razviti moć razlikovanja okusa, da nauče što im se sviđa. Mislim da je to jako važno. Meni je drago što sam tako odrastala.

Pišete li novu knjigu?

Pišem stalno nešto. Imam i gotovog materijala, puno toga različitog. Volim istovremeno raditi različite stvari. Prošle sam godine provela pet tjedana putujući od obale do obale i otkrila zemlju koja je toliko različita od New Yorka u kojem živim. Jako je zanimljiva i puno nam može reći o zemlji o kojoj mislimo da jako puno znamo, a zapravo ne znamo.

To je, dakle, tema potencijalne knjige?

Svakako. Osim toga, imam napisane priče o svojoj obitelji, neku svoju biografiju. Mislim da svatko tko piše u svojoj obitelji nalazi veliku inspiraciju. I naravno, pišem o hrani, to mi je uvijek velika inspiracija, pa i to negdje stoji.

Zanimaju me društvene mreže, kako mladi odrastaju, kako gledaju na hranu, što kuhaju, što jedu, kako će uopće izgledati svijet i proizvodnja hrane, što ćemo iznositi na stol ili će oni iznositi na stol za 20 ili 30 godina. To mi je jako zanimljivo. Mladi danas uče kuhati preko društvenih mreža, što je našoj generaciji, recimo, neshvatljivo.