Tena Štivičić: Kako Leila miri poslovno i privatno

Muškarci od pamtivijeka ne raspravljaju o tom pitanju jer ono naprosto nije tema, a za žene to jest tema, koja se bori za svoje vrijeme i pažnju, vjerojatno čak i u trenucima dok žene odgovaraju na postavljeno pitanje

Gotovo svaki intervju s uspješnom ženom koja ima karijeru ili obavlja odgovornu dužnost sadrži pitanje o tome kako usklađuje privatni i poslovni život. A kako bi istinsko rastvaranje te teme dubinski potreslo sustav u kojem živimo, za što nijedan intervju nema dovoljno prostora, a nijedna žena dovoljno jaka pleća, one se uglavnom služe jednom od niza floskula.

Floskula jedan glasi ‘sve se može kad se hoće, treba se samo dobro organizirati’. Partijska je to linija nastala iz realno utemeljenog straha da će nam se, ako budemo vapile da se ne može sve, ponuditi da se vratimo onamo otkud smo krenule, a gdje smo se očito precijenile. Ali slijediti je znači sudjelovati u zataškavanju sistemske nepravde zbog koje žene na svojim leđima i opet nose neusporedivo veći teret od svojih muških kolega. Floskula dva glasi ‘ne želim odgovarati na pitanje na koje muškarac na mom mjestu ne bi odgovarao jer ga to nitko ne bi pitao’. Ona jest politički statement, ali zanemaruje činjenicu da muškarci od pamtivijeka ne raspravljaju o tom pitanju jer ono naprosto nije tema, a za žene to jest tema, koja se bori za svoje vrijeme i pažnju, vjerojatno čak i u trenucima dok žene odgovaraju na postavljeno pitanje. Treća je postala jako popularna. Ona spaja opisivanje neravnopravnog sustava u kojem žene kontinuirano nose veći teret, istodobno njegujući ego vlastitog partnera, rijetke iznimke, svijetlog primjera solidarnog feminista.

Ali kakve god bile naše unutarnje obiteljske dinamike, naši nužni kompromisi i naša potreba da se ovako ili onako prikažemo svijetu, o sustavu moramo otvoreno razgovarati i raskrinkavati ga zbog svih onih žena koje pristup nijednom intervjuu nikad neće imati.

Na primjer, jedna Leila. Samohrana majka, azilantica. Pogledajmo zajedno kakve su njezine mogućnosti napredovanja u jednoj zapadnoj zemlji, na primjer, Velikoj Britaniji.

Leila je u Škotsku došla iz jedne sjevernoafričke zemlje, s jednogodišnjim djetetom, pobjegavši od muža zlostavljača.

Leila je najmlađe od petnaestero djece i uvijek su je pomalo smatrali crnom ovcom obitelji. Zato jer je jedina žena u obitelji koja je naučila voziti auto i zato jer se bunila što je braća mlate. Naposljetku i spektakularno zato što je nakon manje od dvije godine braka donijela odluku o tome da zamijeniti braću zlostavljače mužem zlostavljačem nije život kakav želi trpjeti zauvijek. I dala petama vjetra. S malim djetetom. Ženskim. Koje sada odgaja samohrano, bez muškarca. Na užas cijele svoje obitelji i šire zajednice.

Škotska ju je dakle prigrlila i pružila joj osnovne životne uvjete.

Tražila je azil, uspjela ga je dobiti, što je samo po sebi malo čudo, dobila je na raspolaganje mali stan i počela se, malo pomalo snalaziti. Leila je tada imala dvadeset pet godina. Nabasala je, pukom slučajnošću, na privatni vrtić, skup kao vrag, ali vlasnica kojega predstavlja najbolju škotsku velikodušnost i srdačnost i ustupila je Leilinoj kćeri besplatnih nekoliko dana tjedno u vrtiću.

I Leila je, tako, ponesena idejom o mogućnostima koje se pružaju upisala fakultet kako bi ostvarila san – da se bavi filmom. Fakultet se nalazio u drugom gradu. Išlo joj je dobro. Uživala je. Iako joj engleski nije ni drugi nego treći jezik, iako joj navečer kad se vrati s faksa, pokupi dijete, obavi sve poslove, stavi dijete spavati, sredi kuhinju, pada glava nad kompliciranom literaturom na stranom jeziku; iako je kad si sama, samohrana majka, strankinja, snimiti filmsku vježbu, pripremiti je, odraditi na terenu, montirati itd., logistička znanstvena fantastika.

Onda je dijete krenulo u školu. Leila je brzo naučila da je mali svemir djetetova društvenog života u školi i oko nje poligon na kojem se bespoštedno razotkrivaju naši istinski karakteri. Migranti i stranci tu su pod još malo većom lupom nego inače i moraju slijediti sve složene društvene uzuse kao da su ih sami smislili. Prvašići u Škotskoj imaju tek pet godina, a sustav je jednako nefleksibilan kao i većina obrazovnih sustava. Pa ako Leila u drugom gradu ima predavanja na faksu i ne može stići pokupiti dijete iz škole točno u tri i petnaest, što da radi? Ako počne propuštati predavanja vrlo je brzo u zaostatku koji neće imati kad, a ni kako nadoknaditi. Leila se odvaži pitati roditelje iz razreda bi li mogli jedan dan u tjednu povesti njenu kćer kući sa svojim djetetom. Promptno je naučila da domaći najviše vole pružati pomoć u obliku iznošene odjeće. ‘Rado bih joj pomogla, naravno’, rekla je ta, upitana mama, ‘ali ne mogu se obavezati na svaki ponedjeljak. To je ipak malo previše.’ Među redovima skrivalo se nešto poput, ‘daš im prst, tko zna što će sljedeće tražiti.’ Nekoliko mjeseci kasnije, Leila je napustila fakultet.

I malo je potonula. Jer se budućnost naglo suzila.

Međutim, netko je na fakultetu primijetio da je talentirana i preporučio je znancima na televiziji i Leila je počela dobivati honorarne posliće kao snimateljica. To je posao koji obožava raditi, radi ga dobro i svi su njom zadovoljni. Iako se poslovi pojavljuju u zadnji tren, traže od nje fleksibilnost i redovito je dovode u situaciju da mora tražiti usluge za brigu o djetetu ili birati između tog i nekog drugog loše plaćenog, ali malo sigurnijeg posla, zbog čega redovito ostavlja dojam kaotične, nepouzdane majke i radnice.

Ali i na televiziji je netko primijetio da je talentirana, toliko da joj je skrenuo pažnju na natječaj za stalni posao snimateljice. Dobiti stalni posao na televiziji u Velikoj Britaniji preokrenulo bi Leilin život za toliko stupnjeva da ona to iz svog, izbjegličkim životom ograničenog iskustva, nije uopće kadra pojmiti. Međutim, i taj stalni posao zahtijeva fleksibilnu satnicu i Leila je opet pred istim, glupim, nerješivim problemom. Jednog dana kad počne stizati plaća moći će platiti mjesto u boravku poslije škole, nekoga da pokupi kćer, nekoga da ju čuva. Ali upravo je ovo prvo vrijeme kad to ne može, vrijeme kad se mora dokazati kao nova na poslu, kao nova žena na poslu, kao nova žena azilantica na poslu. Tu nema mjesta kiksevima, gledanju kroz prste i traženju usluga. A Leila nema nikoga tko bi uskočio. Nema nikoga na koga se može trajno osloniti. Leila je u začaranom krugu. Da bi se mogla dokazati na dobrom poslu, za koji je sposobna i koji bi joj omogućio bolji život, mora pokriti brigu o djetetu. Briga o djetetu se plaća. Novcem koji nema dok ne dobije dobar posao za koji je sposobna.

U filmu koji bi se zvao Leila, junakinja bi zasukala rukave, radila bi noću, smislila bi čudo, uprla bi svu energiju, našla bi rješenje i uspjela bi. Ali Leili u stvarnosti ponestaje entuzijazma. Jer osim svega, Leila je i usamljena. Osim svega, kad joj je u stanu hladno jer štedi na grijanju, kad je premorena od vožnje Ubera i razvoženja dostave, kad joj mnogobrojna obitelj izdaleka šalje poruke da je sebična i neodgovorna, Leila se pita je li ispravno postupila? Je li sve ovo vrijedilo?

Jer osim svega, Leili nitko ne govori da je u pravu, da je genijalna, da je hrabra, da ima sve ispravne instinkte, da zaslužuje bolje, da je talentirana. Mislim, govorim joj ja. I to je povremeno dovoljno. Ali povremeno nije. Jer i dalje nema tko uskočiti. Nema tko podmetnuti leđa da bi ona izvojevala svoju priliku, da bi ‘stekla uvjete’ za bolji život. Da bi jednog dana s tim dobrim poslom za koji je sposobna mogla govoriti o tome kako usklađuje poslovno i privatno.

Piše: Tena Štivičić