Valeria Bruni Tedeschi: Film Zauvijek mladi osobni je projekt u kojeg sam unijela cijelu sebe

Nadia Tereszkiewicz, Sofiane Bennacer, Micha Lescot, Clara Bretheau, Noham Edje, Vassili Schneider i Eva Danino možda nisu najpoznatija imena, ali radi se o fascinantnim mladim francuskim glumcima koji su ostvarili glavne uloge petog filma u karijeri redateljice Valerije Bruni Tedeschi ZAUVIJEK MLADI.

Tedeschi je zasigurno jedna od najvažnijih modernih europskih redateljica koja se nakon četiri godine vratila režiji i to djelomično autobiografskom pričom o mladoj glumačkoj skupini koja tijekom osamdesetih godina pohađa prestižnu školu naziva Les Amandiers, odakle potječe i originalni naslov filma. Sama redateljica pohađala je tu školu pa nije niti čudo da je ZAUVIJEK MLADI jedan poprilično osobni projekt u kojeg je Tedeschi unijela cijelu sebe.

Ova mješavine komedije i drame u kina je stigla u četvrtak, 31. kolovoza, a mi vam ovom prilikom u suradnji sa službenim distributerom filma MCF Hrvatska donosimo ekskluzivan intervju s redateljicom Tedeschi u kojem objašnjava proces nastanka ovog filma te suradnju s glumcima.

Je li film “Zauvijek mladi” projekt koji ste već duže vremena željeli snimiti ili je ideja došla nenadano?

Moj prijatelj Thierry De Peretti dao mi je ideju za film. Kada nekome date ideju za rad, to je poput predivnog poklona. Sa svojim sam scenarističkim partnerima Agnes i Noemie razgovarala o ideji i njima se cijela priča svidjela. Glumačka akademija Les Amandiers koju pohađaju likovi u filmu za mene je bila fundamentalno životno poglavlje kako poslovno teko i privatno. Ljudi koji sam tamo upoznala i iskustva koja sam proživjela ostavili su na mene snažan utisak sve do danas. Nekoliko mjeseci nakon što sam započela pisati scenarij, Noemie je predložila da također obavimo intervjue s bivšim studentima s kojima sam studirala. Kontaktirala sam ih jednog po jednog i bilo je to poput ponovnog zbližavanja. Imala sam taj čudan osjećaj da vrijeme uopće nije prošlo. Znali su da će film biti fikcija, da ćemo modificirati realnost te da se njihova prava imena neće koristiti. Svi su bili iznimno velikodušni s osobnim pričama koje su dijelili. Ti su se intervjui u konačnici pokazali iznimno dragocjenima.

Kao i svi vaši raniji filmovi, “Zauvijek mladi” temeljen je na vašim osobnim iskustvima koja su transcendirana kroz fikciju. U tim djelima gledatelj se uvijek nekako nalazi na spoju autobiografije i imaginacije. Doživljavate li ih i vi takvima?

Mogu reći da se osnova svakog mog djela sastoji od sjećanja. I to ne samo mojih, već i od scenarističkih partnerica Noemie i Agnes, a u slučaju ovog filma također i od sjećanja bivših studenata Akademije. No, kasnije, kao scenaristi si dajemo potpunu slobodu preoblikovanja, izmišljanja, kreiranja, miješanja i nadograđivanja postojećeg. Sve to glavne su konstrukcije područja na kojem radimo. Imaginacija mora imati prostora biti zabavna, bez nametnute cenzure i bez tabua.

Svi vaši filmovi su zapravo obiteljski filmovi, ali se mogu podijeliti na dvije podkategorije: vašu biološku obitelj i umjetničku. “Zauvijek mladi” spada u drugu skupinu.

Istina je da gotovo svi moji filmovi uključuju obitelj kao glavni subjekt istraživanja. Čak i s filmom “Tri sestre” kojeg sam adaptirala iz Čehove istoimene drame za Arte, osjećala sam kao da pričam o vlastitoj obitelji. U filmu “Zauvijek mladi” radi se o mojoj poslovnoj obitelji, onoj umjetničkoj. Čak bih se usudila ići toliko daleko i reći da je Chéreau nešto poput mog poslovnog oca.

Radnja jednog dijela filma odvija se u New Yorku, točnije u Institutu Leeja Strasberga. Pokazujete povezanost između tog glumačkog studija i studija Les Amandiers. Što se pod tim podrazumijeva? Što mislite kakva je bila Chéreauova metoda?

Chéreau je bio moderan. Odmah nakon što smo započeli s kazališnom školom poslao nas je u centar modernog svijeta u tom trenutku: Ameriku, gdje je nastala danas vrlo poznata glumačka metoda Leeja Strasberga. Za mene je Strasbergova metoda bila poput prozora koji se otvara prema horizontu; ona je bila ključna za moj rad kao glumice. Sandra Nkaké u filmu “Zauvijek mladi” tumači ulogu inspiriranu glumicom Susan Batson, jedne od najboljih učiteljica na Strasbergovom institutu, ujedno i članicom glumačkog studija koju sam tamo upoznala tijekom studija i s kojom sam radila cijeli život. Strasbergova metoda je učinkovita i, na određeni način, nježna. Chéreauova metoda bila je puno više snažnija, grublja, brutalnija. Ali obojica, i Chéreau i Strasberg kretali su se prema identičnom cilju: istini. Teško mi je sumirati Chéreauov način režiranja; recimo samo da je jako puno vremena posvećivao radu, iznimno puno sati. Isto tako od nas je tražio da radimo naporno te je tražio da se cijeli predamo u projekte. Kada bih morala riječima opisati sve ono što mi je on donio, te bi riječi vjerojatno bile “zahtjevnost” i “neumoljivost”. Te su mi riječi bile zvijezda vodilja kroz cijelu karijeru. Još i danas me vode, a kada malo zastranim imam osjećaj da izdajem vlastitu profesiju.

Kao i mnogi vaši prethodni filmovi, “Zauvijek mladi” također je mješavina komedije i tragedije koja se ponekad odvija u istoj sceni. Tu prvenstveno mislim na trenutak kada studenti otkriju da su svi spavali sa svima, što je u jednu ruku smiješno, ali nakon što toga postanu svjesni u njima se razvije strah od dobivanja side, što je užasno.

Moj ukus za tragikomediju vjerojatno dolazi od Chéreaua. On se volio smijati. Tijekom proba ili tijekom snimanja filmova ponekad bismo ga začuli kako se smješka te bismo bili sretni, jer smo znali da je to dobar znak. On nije bio iznimno ozbiljna osoba. Noémie je također odgovorna za taj moj ukus, još iz vremena kad smo zajedno pisale “It’s Easier For a Camel”, a koja me uvijek poguravala prema humoru. Vjerujem da ta osobna preferenca ubacivanja humora u ozbiljne situacije iz mene također dolazi i zbog toga što sam Talijanka. Talijanska kinematografija moji su roditelji, moje djetinjstvo, moja podsvijest, a tragikomedija je dio DNK talijanske kinematografije. Potreban mi je taj miks, bez obzira radim li kao glumica ili redateljica. A također mi je potreban i kada sam obična gledateljica. Potrebno mi je da se smijem našem postojanju i mizeriji; potrebno mi je to poput kisika kojeg udišemo.

Najtragičniji trenutak filma jest kad jedan od likova umre. Taj lik možemo zamisliti kao mješavinu između mladenačke romanse i vašeg brata koji je također prerano preminuo.

Ne, u tom filmskom liku nema previše mog brata. Taj je lik inspiriran osobom iz moje mladosti koja nije više s nama, ali koja će zauvijek biti dio mene. Zahvaljujući ovom filmu, sada mogu pričati o njemu, a moja sjećanja time ožive uz radost. Zahvaljujući fikciji stvarni ljudi postaju likovi, a zahvaljujući glumcima ti likovi ponovno postaju ljudi. I ti ljudi, živi i prisutni ispred kamere, dopuštaju prošlosti koja se nalazi u nama da ne ostane mumificirana, već da oživi i još jednom postane dio sadašnjosti. Jedino fikcija ima snagu razdvojiti sjećanje od nostalgije.

Nadia Tereszkiewicz tumači ulogu Stelle koja je inspirirana upravo vama. Kako ste ju pronašli?

Oboje smo nastupile u filmu “Kao zvijeri” redatelja Dominika Molla; ona je u tom filmu glumila moju ljubavnicu. Sjećam se da sam s Dominikom prisustvovala jednom od njegovih sastanaka za casting na kojem je jedna od mladih djevojaka bila upravo Nadia. Konstantno se nekontrolirano smijala i rumenjela. I premda na tom sastanku nisam željela dijeliti mišljenje o nikome od njih, nisam si mogla pomoći da mu ne kažem da mislim da je upravo ona bila izvrsna. Za film “Zauvijek mladi” najprije sam pomislila da bi mogla biti prestara za tu ulogu, ali Marion i ja smo vrlo brzo shvatile da se svi glumci i glumice za koje smo bile zainteresirane nalaze u srednjim, a ne ranim dvadesetima kako smo originalno planirale. Nadia je radila iznimno naporno, proučavala je druge filmove i dokumentarce, čitala tekstove, izvodila probe sa mnom i drugim kolegama te također u lik dala i nešto vlastite osobnosti što nikad nije podijelila sa mnom. Jednoga dana, pred kraj razdoblja probi, nešto je jednostavno sjelo na svoje mjesto. Nešto se s njom dogodilo i ona je u potpunosti shvatila smjer u kojem sam željela da glumački ode. Prihvatila je mogućnost da pusti samu sebe, izgubi kontrolu te doživi nešto što nije očekivala. Ostala sam zapanjena. I nakon toga me nije prestajala iznenađivati.

Kako ste pronašli Sofianea Bennacera, mladića koji igra važnu ulogu Etiennea?

Stanislas Nordey rekao mi je za Sofianea. Kontaktirali smo ga i on je meni i Marion Touitou poslao video. Na početku snimke se predstavio, rekao svoje ime, malo pričao o sebi te nakon toga nastavio pričati pa smo se u jednom trenutku Marion i ja zapitale je li on još uvijek izgovara vlastite riječi ili je sve to iz neke predstave? Neprimjetno je prešao s pričanja o sebi na Koltèsov monolog bez da smo mi to shvatile. Koltèsov jezik mu je jako poznat; izgovorio ga je s iznimnom preciznošću i dubinom koja je bila uistinu impresivna. Odmah sam pomislila da ima široki raspon, karizmu i dubinu velikog glumca. Sofiane ima energiju kakvu prvotno nisam zamišljala za njegov lik. On je Etiennea odveo na drugo mjesto, puno dublje, manje oštrije od onoga što sam mislila. Ali nije me to puno zasmetalo. Željela sam snimiti to lice, te oči, taj način govora i hodanja – nanovo me zainteresirao kao lik, a to je nešto što je jako važno. Mislim da je veliki redatelj Truffaut rekao da su filmovi samo izgovor kako bi snimali ljude za koje smo zainteresirani.

Postoji li neki film koji vas je posebno inspirirao za “Zauvijek mladi”?

Postoji, naravno, nekoliko filmova, ali jedan posebno: “Panika u parku droga” redatelja Jerryja Schatzberga. Organizirali smo projekciju tog filma tijekom probnog perioda. Željela sam mladim glumcima i glumicama pokazati iskrenost glumačkih izvedbi Ala Pacina i Kitty Winn. Također sam im željela pokazati taj svijet, to razdoblje, tu mladost. A posebno sam željela da Nadia i Sofiane razumiju povezanost između ljubavi i droge. U ljubavnoj vezi droga je poput treće osobe. Jedna velika razlika između moje i Schatzbergove priče jest u tome da Etienne i Stella imaju tu strast za kazalištem i glumom dok likovi koje tumače Pacino i Winn nemaju nikakvu strast osim međusobne ljubavi koja ih povezuje.

Louis Garrel imao je težak zadatak glumiti Chéreaua, ali odradio je fascinantan posao.

Na dan kad je Patrice Chéreau preminuo nalazila sam se u vlaku s Louisom i on je rekao da ima osjećaj kao da smo svi mi izgubili kapetana broda. I zbilja, Chéreau je bio kapetan, vodič i to ne samo u umjetničkom smislu, već i u intelektualnom te političkom. Ne želim govoriti u njegovo ime, ali vjerujem da je Garrel – premda nije puno vremena proveo s njim – imao tajnu i intimnu povezanost sa Chéreauom, a moja ponuda da ga glumi u filmu ga je duboko dirnula. S tim je likom napravio vlastitu stvar i dala sam mu potpunu slobodu. Tijekom snimanja nas smo dvoje imali samo jednu situaciju: jedne večeri, tijekom glumačkih probi, pozvala sam ga u stranu i upitala ga gdje su male cigarete. On mi je odgovorio da ne mari za njih, jer je prestao pušiti i ne želi ponovno započeti zbog filma. Rekla sam mu da su Chéreauove male cigare poput kolačića u Proustovom romanu te da mi se ne sviđa ideja da ih nema. On je ustrajao na svom mišljenju te smo se kasnije oštro posvađali preko telefona. No, sljedećeg dana na snimanje je došao s malim cigarama. Osim toga, nisam ga tražila ništa drugo u smislu kako će glumiti Chéreaua. Samo sam ga gledala kako to radi, predlaže stvari, usmjerava mlade glumce. Zbog njegovog humora, koji je jedinstven i kojeg smatram neodoljivim sve su njegove scene bile iznenađujuće i osobne. Nije želio imitirati, već kanalizirali Chéreaua i mislim da je u tome potpuno uspio.