Žakline Troskot: Stvorili smo više od slastičarnice

Ako ne možete zamisliti dan bez slatkog zalogaja, sigurno znate za Amélie – slastičarnicu koja ove godine slavi 15 godina pripremanja neodoljivih kolača i deserata. Iza cijele priče stoji Žakline Troskot i njezin predani tim, koji su svojim kreacijama osvojili srca Zagrepčana i turista.

Žakline Troskot je istaknuta poduzetnica u području kulinarstva i ugostiteljstva u Hrvatskoj. Rođena je u Njemačkoj gdje je diplomirala ekonomiju, a paralelno pohađala i školu za slastičarstvo. Nakon selidbe u Zagreb, a prije nego što je Amélie postala omiljena destinacija za sladokusce, Žakline je radila u marketingu i u odvjetničkom uredu, a slastice su joj bile strast i hobi. Ipak, osjetila je da je vrijeme za veliki korak – i u lipnju 2010. otvorila je prvu slastičarnicu Amélie u Vlaškoj ulici. Od tada, potražnja je rasla, posao se širio se na nove lokacije, brend Omama našao je put do trgovina, a Žakline je postala prepoznatljivo ime u kulinarskim emisijama te aktivna zagovornica prava ugostitelja.

U razgovoru s njom otkrivamo kako su izgledali njeni poduzetnički počeci, na što je najponosnija, gdje pronalazi inspiraciju za svoje slastice i kako je 15 godina strasti, truda i kreativnosti oblikovalo priču koju danas svi rado posjećuju.

Ove je godine vaša slastičarnica proslavila 15 godina rada. Kako je Amélie kroz godine rasla zajedno s vama?

Kada smo prije 15 godina krenuli, sve je počelo u malom prostoru od 25 kvadrata za konzumaciju i 25 kvadrata proizvodnje, s puno entuzijazma, ali i s puno nesigurnosti jer smo i mi tada još učili, tražili se i sazrijevali. Bilo je tu i pogrešaka i trenutaka kad smo se pitali možemo li dalje, ali upravo iz tih iskustava dolazile su najvrjednije lekcije. Tijekom svih tih godina prolazili smo kroz različite faze – od malih timskih pobjeda do velikih izazova poput svjetske financijske krize ili pandemije koronavirusa. Uvijek se iznova pokazalo da je jedini pravi put – predan rad, vjera u ono što radimo i upornost.

Danas, kada iza nas stoji već 600 kvadrata velik proizvodni pogon, tri lokala, stabilan tim i prepoznatljiv brand, osjećamo sigurnost i ponos, ali i zahvalnost. U ovih 15 godina stvorili smo puno više od same slastičarnice – stvorili smo mjesto kojem se ljudi vraćaju kad žele toplinu, kvalitetu i nešto slatko što im uljepša trenutak. Danas više ne gradimo samo posao, već čuvamo priču koju smo s ljubavlju započeli i koja i dalje raste – zajedno s nama, našim timom i našim gostima.

Iako se pečenje kolača često smatra „ženskim poslom“, poduzetnički put rijetko je lagan, a još je izazovniji za žene. Kada se osvrnete na svoje početke, s kojim ste se izazovima najviše borili i kako ste ih prevladali?

Moji počeci bili su sve samo ne lagani. U cijelu priču ušla sam jako skromno, s minimalnim financijskim zaleđem, pa sam ono što nisam imala u kapitalu morala nadoknađivati vlastitim radom. To je značilo beskrajno duge radne dane – od pečenja kolača, prodaje, dostava, nabavke, pa sve do čišćenja. Sve sam morala odrađivati sama, a paralelno učiti kako biti poduzetnica i stalno unapređivati svoje slastičarsko znanje. To je bilo jedno intenzivno razdoblje koje je tražilo puno fizičke snage, ali i unutarnje izdržljivosti.

Kao žena u tom poslu, priznajem, ponekad je bilo teško izboriti se za ozbiljnost i povjerenje, no naučila sam da najbolji odgovor na sve sumnje dolazi kroz kvalitetu onoga što radiš i kroz upornost da svaki dan napraviš korak naprijed. Danas, kada pogledam unazad, upravo taj period – iako najizazovniji – oblikovao me u osobu i poduzetnicu kakva sam danas. Bez tih iskustava ne bi bilo ni Amélie kakvu danas poznajemo.

Koji trenutak u karijeri smatrate najvećim profesionalnim uspjehom?

Ako moram izdvojiti jedan trenutak, onda je to svakako činjenica da smo ove godine proslavili 15. rođendan Amélie. To što sam s minimalnim kapitalom i gotovo nikakvim financijskim zaleđem uspjela izgraditi brand koji danas ima svoje mjesto u srcima mnogih ljudi, za mene je neprocjenjivo. Posebno u zemlji poput Hrvatske, gdje često vlada antipoduzetnička klima i gdje podrška gotovo da ne postoji, uspjeti izboriti svoje mjesto pod suncem zaista nije mala stvar.

Upravo zato taj uspjeh ne mjerim samo u kvadratima pogona ili broju zaposlenih, nego u osjećaju da je sav trud, upornost i rad bez prečica rezultirao time da Amélie danas prepoznaju po kvaliteti i posebnoj priči. To me čini istinski ponosnom i daje mi vjeru da je moguće izgraditi nešto vrijedno čak i kad na početku nemaš gotovo ništa.

Iza svake uspješne slastičarnice stoje ljudi koji ju oblikuju. Kako ste vi oblikovali svoj tim i što vam on osobno znači?

Uvijek sam znala da bez tima Amélie ne bi mogla biti ono što je danas. Od samih početaka nastojala sam oblikovati radno okruženje u kojem čovjek dolazi prije svega, a ne samo brojke i poslovne odluke. Kao poslodavcu mi je uvijek bilo važno da zadržim čovjeka u sebi – da slušam, razumijem i poštujem ljude s kojima radim. Naravno, sigurno je bilo situacija i djelatnika koji se nisu slagali s nekim mojim odlukama. Ali čovjek mora biti svjestan da ne možeš uvijek zadovoljiti sve želje i potrebe – to je jednostavno nemoguća misija. Bitno mi je da u takvim situacijama ne izgubim sebe, znajući da nikada ne idem s lošom namjerom ili idejom iskorištavanja, već da su neke poslovne odluke možda nepopularne, ali nužne za stabilnost i budućnost poslovanja. I to je dio poduzetništva s kojim se čovjek mora naučiti nositi.

U vremenu kada su fluktuacije kadrova u ugostiteljstvu velike, posebno mi je drago što imamo djelatnike koji su s nama već pet, sedam, osam pa i deset godina. Na proslavi 15. rođendana Amélie jedan od mojih najdugovječnijih djelatnika rekao je kako mu je i nakon 10 godina još uvijek čast raditi za mene. To su te male, a zapravo velike stvari koje daju smisao svemu što radimo i zbog kojih osjetiš ponos i sreću. Jer na kraju dana, koliko god bilo teško pronaći i zadržati ljude, najvažnije je ostati čovjek – i to je vrijednost koja oblikuje cijeli naš tim.

Vaše slastice poznate su po prirodnim i autentičnim sastojcima. Što za vas znači kvaliteta i kako je njegujete u svakoj slastici?

Od samog početka moja ideja bila je ponuditi kvalitetnu slasticu kakvu biste si sami napravili doma. Nikada nismo težili savršenoj formi i tome da svaka točka mora biti na svom mjestu, ali nikada nismo posustali u onome što nam je bilo najvažnije – u kvaliteti sastojaka i izradi. Kod nas se kreme kuhaju i biskviti peku onako kako se to radi doma – bez prečaca i brzih rješenja, koristimo prave orašaste plodove, prave čokolade, maslac i pravo slatko vrhnje. Nema kod nas biskvita iz vrećica, zamjenskih smjesa ili umjetnih krema. U naše voćne sladolede ide stvarno voće, a ne obojane arome.

Naravno, to nije uvijek lako – osobito danas kada su cijene sirovina sve veće i kada tržište često naginje prema kompromisima. Ali upravo u tome leži naša snaga: ustrajati i ne odustati od kvalitete koja nam je od prvog dana bila lajtmotiv i koja nas definira i danas.

Gdje pronalazite inspiraciju za nove slastice – u uspomenama, ljudima koji vas okružuju, putovanjima?

Inspiraciju pronalazim svugdje oko sebe – u putovanjima, ljudima, pa čak i u običnoj namirnici koja mi se nađe pod rukom. Putovanja posebno volim jer me životno napune, a onda s lakoćom dolaze i nove ideje za kolače. Nekada me inspirira samo jedan sastojak i onda oko njega gradim cijelu slasticu. Ponekad ide sve glatko i od prve uspije, a ponekad se mučim jer ono što u mojoj glavi ima smisla u stvarnosti ne funkcionira – pa odustanem i vratim se kasnije ili jednostavno kapituliram. To je normalan dio kreativnog procesa, nije uvijek sve po špagi.

Često i moji u firmi dođu s idejama tipa: ‘ajde sad ovo osmisli, trebamo ono’, kao da imam čarobni štapić koji zavrtim tri puta i izleti gotov recept. Sve ovisi i o tome u kakvoj sam životnoj fazi – nekad te obaveze melju pa si manje kreativan, a nekad ideje samo frcaju. Zato svaku priliku koristim da negdje otputujem – jer tek kad se isključim, najbolje se opustim i dobijem prostor za stvaranje nečeg novog.

Postoji li desert koji je za Vas poseban i s kojim imate emotivnu poveznicu?

Teško mi je izdvojiti samo jedan desert jer svaki nosi neku svoju priču i fazu mog života. Ali ako moram odabrati, rekla bih da su to jednostavne štrudle ili pita od šljiva, jer me uvijek vraćaju u djetinjstvo. Taj okus doma i sigurnosti ima posebnu emotivnu vrijednost i zato ga ne mogu nadmašiti ni najsloženije kreacije.

S druge strane, kroz Amélie sam stvorila i neke nove ‘posebne’ deserte – one koji su postali zaštitni znak naše slastičarnice i koji su u međuvremenu prerasli u klasike. Kad vidim da ljudi baš na tim kolačima slave svoje posebne trenutke, rođendane ili obljetnice, tada i meni postaju emotivno važni jer su utkali naš rad u njihove uspomene.

Slastice često predstavljaju poseban trenutak uživanja koji dijelimo s drugima. Što za vas znači taj ‘rendez-vous’ trenutak?

Velika sam hedonistica i vjerujem da je život upravo u tim malim, ali dragocjenim rendez-vous trenucima. Bez njih bih jednostavno presušila. To su trenuci kad sjedneš s prijateljicom na kolač ili s čašom vina uživaš u razgovoru, smijehu i prisutnosti. To su trenuci koji životu daju smisao i boju.

Za mene je važno stalno stvarati takve trenutke – jer oni me hrane i pune. Nekad je to šetnja s psom, nekad fina večera gdje sa svim čulima uživaš s dragim ljudima. Bez tih rendez-vous trenutaka ja ne bih bila potpuna, a vjerujem da svatko od nas mora pronaći ono što ga veseli i njeguje, jer u tome leži prava ljepota života. U tim trenucima osjetiš zahvalnost i prisjetiš se da sreća zapravo nije u velikim stvarima, nego u tim malim ‘pauzama za dušu’. I baš zato ih nikada ne uzimam zdravo za gotovo – jer bez njih život ne bi bio potpun.

Možete li s nama podijeliti neki „slatki“ trenutak kojeg se uvijek rado sjetite i koji vam izmami osmijeh na lice?

Uvijek se nasmijem kad se sjetim naših prvih dana u malom prostoru od 25 kvadrata. Znao je to biti pravi kaos – pečem kolače do kasno u noć, ujutro trčim u trgovinu kupiti neke namirnice jer sam gotovo uvijek nešto zaboravila, pa se vraćam i opet nastavljam. Umor je bio ogroman, ali bilo je i puno smijeha i improvizacije. Danas, kad se osvrnem, baš ti trenuci puni ludila i entuzijazma ostali su mi u najtoplijem sjećanju – jer iz njih je zapravo i nastala cijela ova priča.

Uživaju li i vaši najbliži u slasticama koliko i vi?

Mislim da moji najbliži uživaju u slasticama možda čak i više nego ja sama. Meni su kolači već godinama profesija i zato na njih gledam drugačije – svaki desert za mene je studijsko putovanje. Naručujem ga samo ako me kombinacija okusa intrigira, a onda analiziram kako je nešto spojeno, što je ispalo odlično ili što bih ja napravila drugačije. Nekad me baš neke kombinacije oduševe, ali ponekad i razočaraju jer nije ono što sam ja zamislila u glavi kad sam čitala opis deserta.

Moji najbliži, s druge strane, obrok bez deserta ne mogu ni zamisliti. Događalo se da pozovem prijatelje na večeru, ali ne spremim desert – jer meni je ponekad slatkog jednostavno preko glave – i to bi onda bilo veliko razočaranje. Sad me već unaprijed upozore da očekuju desert. Isto tako kad moj sin traži da mu s posla donesem neki desert, ja sebi moram staviti podsjetnik da donesem nešto, jer meni nakon cijelog dana slatkog okruženja, samo da je neki slani zalogaj, pa zaboraviš da to drugima nije tako. Naravno, često zaboravim pa to zna trajati danima dok donesem nešto slatko, ali na kraju uvijek bude puno smijeha i slatkih borbi. Uglavnom, oni su moji najveći fanovi, a ja njihov glavni izvor slatkih očekivanja.

Imate li neke nove ideje ili planove za budućnost Amélie?

Amélie je uvijek rasla s vremenom, s nama i s našim gostima, i vjerujem da će tako biti i dalje. Ideja nikad ne nedostaje – od novih proizvoda, kroz koje želimo gostima donijeti nešto posebno i drugačije, do novih načina kako ispričati našu priču i približiti je ljudima. Za mene je važno da Amélie zadrži svoju prepoznatljivost i kvalitetu, ali i da ostane otvorena za nove trendove i želje gostiju.

Planovi postoje, ali više od svega želim da Amélie i u budućnosti ostane mjesto koje grije srce i gdje se ljudi vraćaju s osmijehom. To je nit vodilja bez obzira kamo nas budući koraci odveli.

Članak je objavljen u sklopu projekta “Osnaživanje žena na tržištu rada” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).