Sadržaj portala
Alemka Markotic

Epidemije su prirodan ciklus između ljudi i ostalog živog svijeta

Razgovarali smo s ravnateljicom Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, jednom od najznačajnijih osoba otkad se u Hrvatskoj pojavio koronavirus

Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Pixsell/ Tomislav Miletić i Marko Prpić

U medicinu je ušla zbog dva razloga: uvijek je voljela da svoj rad može i primijeniti, a s druge strane, kći njezine učiteljice bila je studentica medicine, koja joj je prenijela dio svojeg entuzijazma.

“Kad bi došla s fakulteta, pričala mi je o tome što uči. I meni se, slušajući je, jako svidjela medicina i shvatila sam da se moj istraživački duh i želja za istraživanjima, a djelomice i laboratorijskim radom, mogu ostvariti kroz medicinu te da na taj način mogu pomagati ljudima”, kaže nam prof. dr. sc. Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” i jedna od najpoznatijih osoba u Hrvatskoj zadnjih nekoliko mjeseci.

Rođena je u Zagrebu, ali je odrasla u Bosni i Hercegovini. Studij medicine završila je u Sarajevu te je nakon dvije ratne godine u Sarajevu i kratkog službenog boravka u Švicarskoj došla u Zagreb i u njemu ostala, uz dodatno usavršavanje u SAD-u. Osim što već nekoliko godina vodi respektabilnu medicinsku ustanovu u Zagrebu, prof. Markotić je infektologinja te je postala jedna od najznačajnijih osoba otkad se u Hrvatskoj pojavio koronavirus.

Što je presudilo u odabiru infektologije kao specijalizacije?

Već sam na drugoj godini fakulteta ušla u sekciju Mladih istraživača. Odlazili smo u razne gradove, mjesta u kojima su ljudi bili izloženi različitim štetnim utjecajima radne sredine, kako bismo mjerili te štetne utjecaje.

U sekciji je s nama puno radio i pokojni akademik Jakov Gaon, vrhunski epidemiolog koji je preživio Auschwitz i zaslužan je za rješavanje niza poslijeratnih epidemija. S njim smo ljeti sedam dana istraživali endemsku nefropatiju. To su bila uglavnom epidemiološka istraživanja, a imali smo samo mali priručni laboratorij, pregledavali smo bolesnike, proučavali urin, krv, išli smo i u sela, anketirali ljude, pratili neke epidemiološke parametre. Dakle, to je bio početak.

Zatim, krajem treće godine fakulteta, kad sam slušala mikrobiologiju, zapazila me je profesorica Hlača i pitala bih li željela s njom surađivati u nekim istraživanjima. Uključila sam se u tu suradnju na četvrtoj godini fakulteta. Kad sam završila studij, ponudila mi je da ostanem na fakultetu te je započela moja edukacija na dijagnostici mišje groznice.

Poslala me je na kratku edukaciju u Institut “Torlak” doktorici Gligić koja je bila vrsna ekspertica u tom području. U to je vrijeme (1989.) u BiH počela najveća do tada epidemija hemoragijske vrućice s bubrežnim sindromom, tzv. mišje groznice, naročito na području sarajevske regije.

U Hrvatskoj tada nije bilo epidemije mišje groznice?

U Hrvatskoj je tada bilo malo manje slučajeva nego u BiH, a u BiH je nakon 1967. to bila najveća epidemija. Više se ne sjećam točno, ali mislim da je bilo više od 300 slučajeva, a bilo je i smrtnih ishoda. Kad su Amerikanci čuli za to – a oni su prije toga istraživali lijek protiv te bolesti u Kini, ali nisu završili istraživanje – odlučili su s Medicinskim fakultetom u Sarajevu potpisati ugovor s tadašnjim dekanom, pokojnim profesorom Starovićem, postavili su nam aparaturu za dijagnostiku, koja je tada bila rijetkost u Europi za dijagnostiku hemoragijske vrućice s bubrežnim sidnromom ELISA testom. Danas je to jedan rutinski uobičajeni test, ali tada je to rijetko tko imao, barem na području bivše države.

Kolega i ja smo uključeni u taj projekt kao mladi liječnici i naša je dužnost bila da u sklopu različitih seroepidemioloških istraživanja radimo detekciju inficiranih, a s američkim znanstvenicima i dr. Željkom Lerom odlazili smo i na teren u lov glodavaca, da bismo zatim detektirali viruse u njima.

Trebalo je naučiti i kako se anketira stanovništvo na području gdje se javlja epidemija te kako analizirati podatke i raditi staistiku, da bismo mogli znati što se događa u epidemiji. Naš je glavni zadatak bio u laboratoriju raditi dijagnostiku, ali i ponekad odlaziti na teren.

Stoga smo prvo ljeto nakon diplome, kad su svi naši kolege uživali, od sedam sati ujutro do kasno navečer, čak i subotom i nedjeljom radili testiranja i bili smo sretni, presretni. Na jedan smo način uživali u tome i to je moje prvo iskustvo s epidemijom. Dakle, moja je karijera započela s jednom velikom epidemijom, u suradnji s vrhunskim znanstvenicima i stručnjacima od kojih sam učila.

Alemka Markotić, ravnateljica Bolnice za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević i članica stožera za borbu protiv COVID-a 19. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

Koliko god su te situacije teške, infektolozima su najuzbudljivije. Tada zapravo počinjete primjenjivati ono što ste godinama učili?

Da, infektolozi i epidemiolozi su tu kad počnu izazovi s infektivnim uzročnicima, posebice kad su opasni. Dakle, epidemije rotavirusa, recimo, rješavaju se relativno brzo, ali ovo su veliki izazovi i znaju biti vrlo teške situacije i odgovorne. No, činjenica je da se u tim situacijama javlja količina adrenalina koja vas kao stručnjaka i znanstvenika diže i postaje vam profesionalni izazov da to riješite, da uspijete pobijediti te male sitne mikroorganizme koji nas tijekom povijesti izazivaju i rade nam probleme.

Ljudi govore da nam priroda nešto poručuje ovom epidemijom, ali epidemije su se oduvijek pojavljivale i to teže od ove danas. Što vi kažete na te teorije?

Epidemije su prirodan ciklus između ljudi i ostalog živog svijeta, uključujući i mikroorganizme. Naravno da čovjek može utjecati na pojavu epidemija svojim neodgovornim ponašanjem, recimo, krčenjem amazonskih šuma, to može biti jedan od faktora. Doista se slažem s kolegama koji govore o krčenju amazonskih šuma jer možemo pretpostaviti da u njima ima različitih egzotičnih mikroorganizama u životinjama, prirodi, koji su kružili i koji će se zbog uništavanja šuma vjerojatno osloboditi i možda postati patogeni za ljude, a možda će se to dogoditi tek za 100-tinjak godina.

Osim toga, način života je promijenio naš odnos s mikroorganizmima. Nekad ste trebali putovati mjesecima da biste došli s jednog kraja svijeta na drugi i neki bi ljudi na tom putu i umrli, ne uspijevajući prenijeti teške zarazne bolesti, uključujući recimo kugu.

Trebalo je puno vremena da se iz Kine, gdje se kuga pojavila endemski, prenese u Europu. To je bila kombinacija biološkog rata i prirodne epidemije na Krimu, gdje su Tatari pokušali osvojiti jednu utvrdu, nisu uspijevali, pa su katapultirali tijela svojih umrlih od kuge preko zidina jer su znali da će se razboljeti ljudi u blizini umrlog ili oboljelog, iako nisu tada znali za mikroorganizme. Tatari su uspjeli osvojiti utvrdu jer su se mnogi u njoj razboljeli, ali se pretpostavlja da se dio venecijanskih trgovaca uspio izvući iz utvrde prije upada Tatara. Trgovci su se zaputili prema Veneciji i tada su u Europu donijeli kugu koja je poharala više od 50 posto europskog stanovništva. Dakle, radilo se o prirodnoj epidemiji koja je vladala u Kini, a djelovanje čovjeka raširilo ju je do Europe.

Danas od Australije do Nizozemske stignete u jednome danu bez velikih problema i u tom kontekstu, možete prenijeti bilo što. Trgovina životinjama, crno tržište biljkama, pa čak i neke nove navike života ljudi dovele su do širenja zaraznih bolesti.

Ima puno elemenata kojima čovjek doista utječe i pogoduje razvoju epidemija. Koliko bi se epidemije razvijale i na koji način da mi ne utječemo na prirodu, ne možemo znati, ali sigurno bi se razvijale, vjerojatno na neki drugi način nego sada.

Na Klinici “Dr. Fran Mihaljević” vaš je tim izolirao virus. Čini se da je ta značajna vijest prošla ispod radara. Što to zapravo znači za virus i daljnje liječenje?

Važno je u svim dijelovima svijeta napraviti što više izolacija virusa, da se vidi koja je njihova karakteristika i bi li sljedeća cjepiva koja se razvijaju bila jednaka za sve, cijeli svijet, ili bismo morali uključiti nekoliko sojeva virusa koji su se možda promijenili.

Osim toga, to otkriće nam omogućuje i razvoj različitih dijagnostičkih testova jer čim imate virus, možete u in vitro uvjetima raditi različita istraživanja, što znači da možemo biti uključeni u svjetska ispitivanja lijekova. To je zaista značajna stvar koju smo postigli i ponosna sam na svoj tim koji je to napravio. Oni su bili prilično skromni. Tim otkrićem smo pokazali i svoje kapacitete, da smo dio razvijenog svijeta koji može pratiti trendove i adekvatno se uključiti u moderna istraživanja ove bolesti.

Imaju li žene u vašoj profesiji jednake mogućnosti kao muškarci i jesu li jednako cijenjene ili se još uvijek osjećaju razlike i potreba za većim dokazivanjem?

Ovisi o sredini. U našoj Klinici ima mnogo žena i inače, barem 15-ak godina, koliko sam ja ovdje. Smatram da je to vrlo visoki respekt prema ženama i njihovom radu. Ali nema toga svugdje u medicini. Bilo je muških medicinskih poslova kao što su različite vrste kirurgije i slično, u koje žene baš nisu imale pristup.

Međutim, žene i njih osvajaju, a jedan je komentar da je to zbog toga što više nisu toliko isplativi, pa ih muškarci prepuštaju ženama i idu u neke druge sektore. Moguće je i to, ali moguće je da smo se naučile izboriti, moguće je da se i muškarci mijenjaju i doživljavaju nas sve ravnopravnije kao partnere, a ne kao nekog čija je osnovna zadaća da nešto skuha i opere, a tek onda sve ostalo, eventualno. Mijenja se cijeli svijet, naše društvo.

Osobno nisam nikada nešto loše doživjela, situaciju da me se zato što sam žena pokušava staviti u sporedni kolosijek ili slično, no znam da nije svugdje tako.

Usred krize zbog koronavirusa dogodio se potres. Kako ste to doživjeli? Jeste li bili toliko fokusirali na posao, da se niste stigli preplašiti? I bolnica koju vodite prilično je oštećena.

Nisam se preplašila tijekom onih nekoliko sekundi koliko je treslo i tek kad sam shvatila o čemu se radi, osjetila sam određeni kratkotrajni strah. I to je normalno, prirodno, ljudski. Najprije sam provjerila je li sve u redu doma, a zatim sam uzela telefon i provjerila što se događa u Klinici jer smo u starim zgradama sa starom infrastrukturom, pa sam se bojala posljedica. No, u isto vrijeme me je već nazvala kolegica, pa sam shvatila da su već poduzeli sve što treba.

Nismo imali puno vremena za razmišljanje. U cijeloj toj situaciji nismo imali vremena za strahove jer smo morali djelovati, odmah odlučivati što ćemo, kako ćemo, što trebamo, kako se organizirati, što je najbolje za naše pacijente, zdravstveno osoblje i sl. Bolesnike smo odmah izmjestili, tada je još bio i snijeg i hladnoća, ali nekako smo sve izdržali. Za nekoliko su sati stigli i pripadnici Civilne zaštite i Hrvatske vojske, i građevinari za procjenu štete. Sve se odvijalo kao da smo sto godina vježbali, nevjerojatno. Na neki smo način već poslijepodne bolesnike uspjeli vratiti u sobe.

Imali ste mnogo štete?

Imali smo mnogo štete jer su zgrade stare. Nasreću, Vlada i svi koji trebaju shvatili su koliko je važna ova Klinika, pa doista imamo iznimnu podršku kroz nekoliko projekata i zajam Svjetske banke za obnovu Klinike.

Uz pomoć europskih fondova planiramo graditi novu zgradu sa suvremenim izolacijskim jedinicama. Dobili smo i mnogo opreme. Ljudi su bili krasni, niz donacija smo dobili, što nam je velika korist, ali nas je i jako dirnulo. Bilo je puno lošeg zadnjih mjeseci, a bilo je i jako puno dobroga.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Zaposlena.