Sadržaj portala
Tomica Šćavina

Danas pišem samo kad osjetim snažnu želju za pisanjem

Spisateljica i psihologinja Tomica Šćavina govori o svojem zadnjem romanu “Soba na dnu mora”, o tome kako i kada piše te o putovanjima na rezidencije koje ju inspiriraju

Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Alen Čabrić

Tomica Šćavina diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezin prvi roman “Brod za Lajku” ušao je u finale natječaja za V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, a za drugi roman “Povratak genija” osvojila je nagrade Sfera i Artefakt. Njezin treći roman “Soba na dnu mora” pod radnim naslovom “Ljekoviti rječnik” ušao je u finale V.B.Z.-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman. Autorica je i zbirke poezije “Ornamenti pada” te dvije priče za djecu: “Krotitelj oblaka” i “Legenda o ljubavi”. Objavljene su i njezine tri zbirke kolumni i eseja koje je pisala za magazin Sensa i net.hr pod naslovima “Puni krug”, “Koordinate sreće” i “Unutarnji kompas”. Neko vrijeme predavala je kolegij Psihologija kreativnosti na Sveučilištu Vern, a u Centru za kreativno pisanje vodi psihološko-kreativnu radionicu “S one strane pisanja”.

Po struci ste psihologinja. Zašto studij psihologije?

Interes za ljudsku prirodu probudio se u srednjoj školi. Imala sam jako dobru profesoricu koja me je podržala u tome da studiram psihologiju, a onda je počeo i rat koji me je naveo da se pitam: tko smo mi ljudi kad smo u stanju jedni druge dovesti u tako groznu situaciju kao što je rat.

Moja je druga ljubav (ili prva, nikada neću sigurno znati) književnost. Pisala sam od osnovne škole, oduvijek sam imala potrebu izraziti se pisanjem. A nisam htjela studirati književnost jer su me poslovi koji se mogu raditi nakon završenog studija psihologije puno više privlačili.

Psihologija na Filozofskom fakultetu je izrazito znanstveno orijentiran studij, a ja sam, kao i mnogi drugi studenti, očekivala više savjetodavne psihologije. Budući da me je savjetodavni smjer psihologije najviše privlačio, odlučila sam pričekati i steći neko životno iskustvo prije nego što se počnem baviti njime. Nakon fakulteta sam honorarno vodila psihološke radionice s osnovnoškolcima i srednjoškolcima, a moja stalna zaposlenja su varirala. Najprije sam bila zaposlena u britanskom veleposlanstvu, pa na Hrvatskom radiju, a u međuvremenu sam u dvadeset i petoj zalutala četiri mjeseca na prekooceanski brod.

Na prekooceanski brod? Poput vaše junakinje iz knjige “Soba na dnu mora”.

Da. Prije nego što sam otišla na brod, radila sam prilično dosadan administrativni posao u britanskom veleposlanstvu, a u slobodno sam vrijeme pisala i svirala u bendu. Kreativnost mi je oduvijek bila velika životna inspiracija.

Zatim sam otišla na prekooceanski brod koji je plovio Karibima. Plan je bio da šest mjeseci radim kao pomoćnica konobara, ne znajući kakav je to posao, koliko je težak ne samo fizički, nego u svakom smislu jer je prekooceanski brod jedna silno iskorištavajuća mašinerija.

Moja ideja je bila da ću u šest mjeseci zaraditi na brodu dovoljno da mogu godinu dana samo svirati i pisati. Idealistički i sanjarski. No, na kraju nije bilo tako. Ostala sam četiri mjeseca. Taman toliko da se mogu vratiti u Zagreb, uzeti uzde u svoje ruke i što se tiče života i posla, krenuti dalje.

No, volim to nazivati svojom omiljenom životnom pogreškom. Iako mi to s dvadeset i pet godina nije bilo nimalo lako iskustvo, sada, dvadeset godina kasnije, pretočila sam ga u roman.

Tomica Šćavina
Kreativnost mi je oduvijek bila velika životna inspiracija.

Je li vam zaista bilo tako traumatično kao što piše u knjizi?

Da, apsolutno. Taj dio u knjizi je autentičan. Ostali dijelovi su mješavina fikcije i stvarnih tinejdžerskih iskustava iz vremena Domovinskog rata.

Nakon četiri mjeseca ste odustali.

Da. Znala sam da ću odustati, ali sam htjela skupiti dovoljno novca da započnem život ovdje. Nakon toga sam se zaposlila na Hrvatskom radiju kao tonska snimateljica. Zvuk je za mene jedna posebna dimenzija.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Zaposlena.