Sadržaj portala
Ana Šerić

Jestiva umjetnost Ane Šerić

Multimedijalna umjetnica govori o svom projektu Edible art iz kojeg se razvio BITEart – jestivi suvenir

Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Desgin bureau Izvorka Jurić i DS studio

Tko još ne zna, BITEart su jedinstveni umjetnički keksi koje je osmislila umjetnica Ana Šerić, a s ciljem promocije hrvatske umjetnosti. Radi se o tradicionalnim hrvatskim keksima – Paprenjacima obogaćenima reprodukcijama hrvatskih umjetničkih djela, pretvorenima u interaktivni suvenir.

Ana Šerić još je 2010. godine pokrenula projekt Edible art kroz koji se poigrava hranom kao načinom «konzumiranja umjetnosti». Kroz razne izložbe na kojima je sudjelovala u sklopu tog projekta, iskristalizirala se ideja o «jestivnom suveniru», onome što danas predstavlja BITEart.

U (srednjoj) Školi za primjenjenu umjetnost i dizajn Ana je imala sreću da joj profesor bude Vladimir Gudac koji je prepoznao njezin potencijal, trud i želju. Nagovorio ju je da upiše Akademiju za likovnu umjetnost te da se orijentira na nove medije. Odveo ju je na izložbu Ivana Marušića Klifa i Magdalene Pederin, a kasnije i na predstavu Tama, Emila Matešića. To je bio trentak kada se Ana zaljubila u multimediju. Na Akademiji je ponovo sebi pronašla mentora, multimedijskog umjetnika Ladislava Galetu. On ju je kaže, naučio najvrijedniju stvar kad je umjetnost u pitanju – moraš znati što želiš reći i o čemu želiš pričati, a onda tek donijeti odluku o tome u kojem se mediju želiš izraziti. Hoćeš li biti novinar, pisac, hoćeš li peći kolače ili ćeš napraviti performans. Zato danas Ana uspješno radi u više medija i još uvijek se ne može, niti se želi, odlučiti samo za jedan. 🙂

Činjenica da funkcioniraš u više medija ti daje prostor, širinu.

Apsolutno. Na kraju sam, kao što znaš, završila u «mediju paprenjaka». Između ostalog. Mislim općenito da bi mnogim ljudima bilo lakše u životu da ne moraju ulaziti u kalupe i da se ne moraju ograničavati, već da se usmjeravaju na ono što žele od života i onda pronalaze načine kako da te želje izraze.

Akademiju si uspješno završila.

Jesam. Bila sam apsolventica jako dugo, ali iz razloga koji koriste uglavnom svi studenti Akademije, ili su ga barem u moje doba koristili. Naime, nakon što odslušamo predavanja, još tri godine apsolventskog perioda smijemo koristiti atelje, prostore i opremu Akademije, tako da smo svi uživali u tim pogodnostima. Ne znam je li to još uvijek tako, ali dok sam ja studirala to je bilo sjajno. Mi smo tada na Akademiji imali kompjuter, montažu, kameru, foto laboratorij i sve ostalo. Danas to možda zvuči smiješno jer svatko ima većinu tih stvari kod kuće, barem u priručnoj varijanti, ali onda nije bilo tako. Recimo, ja sam za vrijeme studija kupila svoj prvi mobitel.

Kako je nakon fakulteta onda sve krenulo? Što si počela raditi?

Sve mi se u život nekako događalo. Najprije me moja kolegica s fakulteta i danas priznata i sjajna umjetnica Ana Hušman, koja je tada je počela snimati za televiziju, pozvala da surađujemo. U emisiji «Bljeskalica» koju je tada radio Ante Batinović. Ona je imala nekih drugih obveza pa me pitala bi li htjela uskakati u snimanja kasnovečernjih koncerata. Nas dvije smo bile tim koji je bio na raspolaganju 24/7, kad je koja mogla. Ostalo je povijest, kako se to kaže. Nakon toga su me zvali za snimanje nekih modnih revija, a onda su me povukli da radim još jednu emisiju. Zatim smo kolegica Elizabeta Biočina i ja, pet godina putovale po cijeloj Hrvatskoj i snimale za emisiju “Život uživo sa stilom”, čija je urednica bila Vesna Karuza. I to je bilo dosta naporno, ali jako zabavno. To je bila lifestyle emisija koja je išla na dnevnoj bazi. Nakon toga sam radila sve i svašta ne televiziji: Zvijezde pjevaju, Zvijezde plešu, Dobro jutro i dr.

I onda te jednog dana nazvao Robert Zuber.

Da, poznavala sam ga samo s hodnika. Nazvao me i pitao bi li ja montirala neki malo duži format. Zapravo me zvao da radim montažu za emisiju Paravan. To je bila odlična emisija u trajanju od 30 minuta. Najprije bi se pokrenula neka tema, pa je išao uvod, zatim film, pa reportaža i na kraju diskusija na tu temu. I to je bilo vrlo uspješno, puno smo toga proizveli. Emisija je išla na tjednoj bazi i gotovo sam sve ja montirala. Bilo je još nekih kolega koji su montirali ali većinu sam ja radila i tu sam, mogu reći, ispekla zanat s vrhunskim suradnicima. Na prvom mjestu bih izdvojila Matiju Vukšića kojeg sam tada upoznala i s kojim sam sjajno surađivala i postali smo veliki prijatelji. Odmah smo se skužili jer je s njim bio nevjerojatan gušt raditi.

Moja priča se i nastavlja s Matijom koji je počeo raditi na svom prvom dugometražnom dokumentarcu za Factum i Nenada Puhovskog. Inzistirao je da da ja budem montažerka. I na kraju je tako i bilo. Napravili smo «Djecu tranzicije», što je za mene bilo nevjerojatno iskustvo. Taj je film prošao sjajno. Nakon toga sam još radila za Factum, «Dum spiro spero» s Perom Kvesićem, koji je jedan od najnagrađivanijih hrvatskih dokumentaraca. Tako je krenula moja priča s dokumentarcima.

U međuvremenu si pokrenula BITEart.

Jesam. Trenutno imam dva ureda, odnosno dvije aktivne montaže. Zapošljavam kolegicu montažerku koja ne radi za mene, nego sa mnom i borimo se, preživljavamo i još uvijek imamo posla, što je super. Mislim da je najveći poslovni korak za mene bio kada sam odlučila nekoga zamoliti da mi pomogne i da ga za to plaćam. To je za mene bila prekretnica. Shvatila sam, s vremenom, da mi je važan timski rad. Najprije sam, kao i većina, mislila da sve mogu sama. No, otkada Karla radi sa mnom, preporodila sam se. A nedavno nam je došao i Filip koji radi PR, marketing i prodaju. Mi smo mala firma pa su svi uključeni, tako moj partner pomaže oko organizacije i dostave, a roditelji pomažu sklapati kutije. 🙂 To je cijela jedna mala manufaktura. Danas sam uvjerena da je ključ uspješnog poslovanja – odabir dobrih suradnika.

BITE ART – Ana Kolega

Kako si otkrila hranu kao medij?

Dakle, osim što sam snimala za televiziju, radila reportaže, montirala, u sebi imam taj neki autorski, umjetnički moment, koji ima potrebu izraziti se na nekim drugim područjima. Znači stalno nešto kopam, radim, sudjelujem na nekim izložbama, negdje me zovu, nešto sama apliciram i sl.

Radila sam prije nekoliko godina, s kolegicama izložbu čija je tema bila podobnost, a zvala se «Važno je zvati se Ana». Sudjelovala sam i na prvom Artomatu sa prijateljicom dizajnericom Alicom Pancer, za koji sam napravila kolače. To su bili predimenzionirani božićni kolači s motivima naših suvremenih umjetnika. Tako da sam publici doslovno ponudila «umjetnost na pladnju» kako bi je mogli, na taj način, konzumirati. Jer postoji, kod ljudi, strah od prilaženja suvremenoj umjetnosti zbog toga da ne ispadnu neznalice. Pa mi se ovo činio kao zgodan pristup. I onda svi poludjeli za tim kolačima, mediji, tko god je došao, ti kolači su privlačili pažnju. A kako ja volim raditi s različitim medijima, meni je postao zanimljiv pojam «jestive umjetnosti» gdje se zapravo poigrava s akcijom jedenja i umjetnicima za koje se zna reći da su gladni. Igrala sam se pojmovima: «Tko umjetnost radi ne boji se gladi», «Bolje umjetnik u ruci nego golub na grani» i sl. Nakon toga su me dosta zvali na skupne izložbe na kojima sam radila te jestive radove.

Onda sam se prijavila na natječaj koje je organiziralo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (njihova sam članica) za izlaganje u Meštrovićevom paviljonu, u galeriji Prsten, bačva i PM (prošireni mediji). Prijavila sam projekt art cateringa pod nazivom «Neka jedu kolače». Predložila sam da ću svojom jestivom umjetnošću reagirati na radove umjetnika koji će tamo izlagati. Dakle, nisam htjela izlagati nego, kada netko izlaže na otvaranju, ja imam reakciju na taj rad. Radila sam i za Tihomira Matijevića koji radi velike skulpture Miki Mausa koje asociraju na socrealizam, pa sam ja radila socijalističke kolačiće. Akiko Sato je radila veliku pticu od lišća i za nju sam radila muffine s čokoladnim listovima. Marijan Crtalić je imao retrospektivu (to mi je bilo sjajno) i napravila sam timeline njegovog rada, od pionirskih keksića s njegovim prvim radovima do autoportreta. To je bio projekt Edible art koji sam započela 2010. I koliko god to bizarno zvuči, medij kolača, može, na neki način, ljude stvarno uvući u nešto puno ozbiljnije. Tako sam došla i do ideje za stvaranje suvenira koji je jestiv. I tim putem publici približiti umjetnost.

Naišla sam na Izvorku Jurić i projekt koji je dizajnirala – Croatia In A box koji je konceptualno sličio na moj projekt. I kad sam čitala o tom projektu jako mi se svidio koncept koji su Sanja Lazinica i njezin muž pokrenuli s poklon kutijama. Shvatili su da OPG-ovci nemaju sredstava za ulaganje u ambalažu. Tako su oni odlučili osmisliti atraktivne pakete za hrvatske proizvode. Svidio mi se taj moment kompromisa između nečeg komercijalnog i umjetnosti. Počela sam surađivati sa Izvorkom. I tako je nastao BITEart paprenjak.

Gdje se mogu pronaći u prodaji BITEart paprenjaci?

Prodajemo ga u dućanu Take me home u Tomićevoj u Zagrebu, u Croatia In A box u Rijeci, na aerodromu. Planiramo početi raditi s prodavaonicama vina, ali to je tek u začetku. BITEart je super proizvod kad je samostalan, ali je super i uz recimo vino ili sir.

BITE ART paprenjaci

Kakvi su ti planovi za dalje?

Kratkoročni plan nam je veća vidljivost na tržištu. To nam je sad najvažnije zato što smo shvatili da puno ljudi ne zna još za BITEart. Mi nikada nećemo biti Bajadera, ali da nekome, kada pomisli na hrvatski suvenir, mi padnemo na pamet, je super. Srednjoročni plan nam je da povećamo prodaju te da u Hrvatskoj proširimo mrežu suradnika. Da idemo s novim umjetnicima i novim kolekcijama. Možda i u regiji. A neki dugoročni plan je da se širimo u Europu. Puno ljudi, kad vidi naš proizvod, ima rekaciju tipa: pa ovo uopće ne bi trebalo biti u Hrvatskoj! Mislim da imamo jako puno potencijala što se tiče širenja. Ali da bismo došli do tamo, moramo najprije postaviti dobre temelje ovdje. No, moram se pohvaliti, javio mi se poznanik iz Norveške, i za njih smo napravili kolekciju od 25 probnih komada tako ćemo krenuti razvijati potencijalnu franšizu.

A koji su ti planovi u drugim segmentima u kojima djeluješ?

Trenutno dosta toga radim. S BITEartom smo izašli s novom kolekcijom Ivan Večenaj prije mjesec dana. Pa sam veoma ponosna na to, pogotovo s obzirom na trenutnu situaciju s tržištem. U siječnju ove godine smo imali stopostotni rast poslovanja, bili smo presretni, inače su nam prvi i drugi mjesec dosta loši. A ove godine super. I onda je sve odjednom otkazano. Sada smo se ponovo pokrenuli.

Što se tiče filmova, prijavili smo na HAVC film o Zagrebu. Radi se o kratkom dokumentarcu do 30 minuta, kroz koji bih željela napraviti priču o potresu. O pozitivnim stvarima koje su proizašle iz tog cijelog užasa. Znači o ljudima i njihovim pozitivnim djelima. Recimo, alpinistice koje su pomagale građanima, zatim Martina Živković koja je zasadila mali vrt u centru Zagreba. Znam da je tema potresa trenutno vrlo «popularna i zahvalna» kada se radi o filmu ali želja mi je napraviti nešto drugačije.