Sadržaj portala

Karantena mi je omogućila novu dizajnersku snagu

Kako je u 25. godini donijela «odluku života», koji su joj najljepši a koji najteži trenuci u karijeri te što misli da će se događati s modnom industrijom nakon trenutne situacije u svijetu, ispričala nam je poznata modna kreatorica Ogi Antunac

Razgovarala: Ana Gruden

Fotografije: Goran Čižmešija i Sonja Kvesić

Modnu kreatoricu Ogi Antunac upoznala sam nedavno kada sam odlučila kupiti nešto iz njezine kolekcije Keep Your Distance. Naručila sam, naravno, preko weba krivi broj pa sam se uputila u njezin showroom kako bih zamijenila kupljenu robu za odgovarajući broj. Ona me dočekala u svom uredu i odmah smo započele živahan razgovor kao da se poznajemo 100 godina. Ja sam joj se požalila da brinem o tome što će biti s mojim poslom, a ona mi je vrlo uvjereno odgovorila da njoj ta briga ne pomaže, prema tome da se trudi razmišljati pozitivno.

Odmah mi se svidio taj njezin pozitivan stav prema poslu i životu i tada sam znala da će mi biti odlična sugovornica za intervju.

Svoj brend, LINK by Ogi Antunac, danas prodaje širom svijeta pa tako njezine kreacije možete pronaći u SAD-u, Kanadi, Njemačkoj, Skandinaviji, Italiji, Velikoj Britaniji i Rusiji.

Studirala si pravo i sa 25 godina upisala drugi fakultet. Kako to?

Studirala sam pravo i kako je studij odmicao tako sam shvaćala da me to uopće ne zanima. Počela sam se pomalo baviti dizajnom, bila sam samouka. Nešto sam proizvodila i šivala u kućnoj radnosti ali sam shvatila da bez fakulteta neću moći taj posao raditi na kvalitetan način. Onda sam odlučila upisati studij dizajna. Išla sam na pripreme za upis na modni dizajn i tada sam već bila sigurna da je to to. Upisala sam studij u prvom roku i bila jako sretna. Rekla bih da mi je to bila «odluka života». Te četiri godine studija sam doslovce «prošetala», uživala sam na fakultetu. Vjerojatno zato što sam to jako željela a i bila sam zrelija.

Jesi li pokazivala neke sklonosti modi i dizajnu kad si bila malena?

Kao djevojčica sam si znala skicirati neke stvari kad bi me mama vodila šnajderici. Moj stric je Grgo Antunac poznati kipar tako da sam odrastala s nekom vrstom estetike ali sam odgajana u potpuno drugom smjeru pošto su mi roditelji inženjeri.

Kako su roditelji reagirali na tvoju promjenu studija?

Svaki roditelj želi da mu je dijete sretno pa čim su vidjeli koliko sam sretna na novom fakultetu, podržali su me i beskrajno sam im na tome zahvalna.

Kako si započela nakon fakulteta?

Otvorila sam odmah butik u Radićevoj ulici. Žao mi je zapravo da Hrvatska nema jaču modnu infrastrukturu da studenti mogu negdje odraditi praksu, po nekim tvornicama, da nešto nauče. Većina studenata je u pravilu prisiljena na samozapošljavanje. Žao mi je, još uvijek, da nisam imala nikada priliku negdje raditi.

Neko vrijeme si radila zajedno sa Zoranom Mrvošem.

Da, u nekoj fazi sam pozvala Zorana Mrvoša u svoj brend, ali sada sam, evo već dvije i pol godine, samostalna.

Sada imaš proizvodnju ali nemaš više butik?

Počela sam kroz neku klasičnu maloprodaju a onda me počelo zanimati širenje u inozemstvo pa sam stalno istraživala kako se «dokopati» drugih zemalja. Sama sam se prijavila na bečki fashion week prije desetak godina i odlučila otići tamo. Igrom slučaja me jedna prijateljica upoznala s vlasnicom butika u Beču i ona je prva naručila moju robu za svoj butik. Bila sam jako sretna.

To nisu bile velike količine ali sam shvatila da želim ići u tom smjeru sa svojim brendom. Počela sam se prijavljivati za modne sajmove. To su sajmovi koji prate modne tjedne. Moj je put tako krenuo preko Dusseldorfa, Njemačke, jer smo tamo stvorili prve inozemne kontakte. Iz Njemačke su se otvorili putovi za SAD jer sam tamo upoznala svoju američku agenticu.

Koliko je vremena prošlo od butika u Radićevoj do ovoga što imaš danas; prozvodnju i prodaju po svijetu?

Prošlo je sedam godina. Posao se gradio polako, jer ništa ne ide preko noći. Trebalo je vremena da nas kupci shvate ozbiljnije. Na takvim mjestima kao što su sajmovi mode, teško se probiti jer je konkurencija jako velika. Vi zapravo morate tamo ponuditi nešto što nitko drugi nema, a morate biti konkuretni s cijenom i dizajnom. I morate poštovati rokove. Trebale su godine da se brend ustabili na inozemnom tržištu. I nije bilo lako, bilo je teških trenutaka, ali i jako lijepih. Dakle, i pelin i med 🙂

Negdje sam pročitala da ti je Air France uništio jednom cijelu pošiljku?

To je bio jedan od mojih najvećih poslovnih šokova. Ali nije bio jedini nažalost. To se dogodilo ubrzo nakon terorističkog napad na koncertu od Eagles of Death Metal u Parizu. Krenla nam  je pošiljka Air Franceom za SAD, 1500 komada robe. I uništili su nam 80% te pošiljke. Prekopavali su robu, što je bilo učestalo nakon tog terorističkog događaja, i uništili ju. Kada su sletjeli s robom u SAD, amerikanci ju naravno nisu željeli primiti. Izborili smo se barem da naša agentica u Americi dobije te ruinirane kutije i danima brojali što nedostaje, odnosno što treba nadoknaditi. Pošto nisam željela izgubiti klijente, bez obzira na to što nije bila naša greška, nemogućim smo snagama uspjeli naoknaditi svu štetu. Šivali smo dan i noć samo da zadovoljimo klijenta. To je o ovom poslu neoprostiva greška prema klijentu. Nažalost, Air France nam tu štetu nikada nije nadokandio jer su se opradavali tim terorističkim činom.

To je bio jedan od ružnijih momenata u karijeri, a ispričaj nam neki od ljepših.

Bilo ih je puno ali jedan od najljepših je bio kada sam ušla u metro u New Yorku i vidjela ženu u svojoj haljini. To mi je bilo super.

Vesele me klijenti koji na nama ostave neki trag, koji nas kupuju iz sezone u sezonu. Pa kad nam netko pohvali kolekciju. Pa kad nam javljaju da se dobro prodajemo, to su nam super stvari.

Također, dobila sam mail od američkog Voicea, od stiliste jedne od cura koja je ušla u finale. On je pronašao moju haljinu u nekom dućanu pa su tražili odobrenje da smiju koristiti taj dizajn. Kod njih je taj legal policy jako strog kada se radi o javnim nastupima.

Izjavila si  da ne vjeruješ dizajnerima koje ne nose svoje kreacije. No, ne poželiš li odjenuti s vremena ne vrijeme nešto drugo?

Nosim i druge bredove, naravno. Jako sam sklona Dieselu. Ja sam Diesel gril 🙂 Jako mi je drag taj brend jer je moderan, urban, često ga nosim. Recimo, posao iz snova bi mi bio da me puste u Dieselov atelje 🙂

Napravila si prije godinu-dvije vlastitu tkaninu.

Kako smo prisutni na tržištu na kojem je konkurencija jaka, moramo biti autorski prepoznatljivi, tako smo počeli dizajnirati svoje tkanine. To su digitalne tkanine, jer se digitalno tiskaju. Na taj način smo željeli dobiti nešto prepoznatljivo i nešto što je samo naše. U Italiji radimo s tvornicom koja to isto radi s Cavallijem jer Cavalli ima samo takve tkanine. Vlastite tkanine smo počeli raditi prije dvije sezone i to nam je definitvno osvježilo brend.

Kako si se nosila s krizom ovo proljeće i ljeto?

Trebali smo ići u Pariz na sajam ali nažalost  svi takvi sajmovi se ne mogu više održavati ili se odvijaju u uvjetima koji su nama i našim kupcima neodrživi, pa se cijela stvar odvija digitalno. Vidjet ćemo kako će to izgledati s vremenom jer zapravo ne znamo, još uvijek, što to točno znači. Moda zapravo ima jednu konzervativnu komponentu jer ju kupci vole osjetiti i to će modnom svijetu nedostajati. Ova će se  jako situacija osjetiti u modnom svijetu. Sigurna sam u to.

Dakle sve pripreme za prodaju i predstavljanja kolekcija se odvijaju kao i do sada samo na neki drugi način?

Mi s trudimo da tako bude ali je modna industrija jako financijski oštećena. Po mom mišljenju će se dogoditi veliko urušavanje sistema i moda će se nakon ovoga sigurno promijeniti. Neki veliki brendovi su već objavili bankrot.

Za vrijeme karantene osmislila si kolekciju Keep Your Distance.

Sjedila sam doma i shvatila da moram raditi, to je bio prvi tjedan karantene. Imala sam potrebu dizajnerski reagirati na vrijeme koje nas je zadesilo. Napravila sam kolekciju koja je naišla na jako lijepi odaziv jer smo neke žene razveselile u to tmurno doba. Zapravo sam imala potrebu sebi i svom timu stvoriti kreativnu radnu atmosferu. Svi smo postali veseliji i to nas je velikim dijelom održalo za vrijeme karantene. Bili smo sretni jer smo radili. Zbog toga se, perioda karantene, danas rado sjetim.

Ali ti si optimistična. Rekla si mi, kad smo se upoznale, da ne očajavaš jer da ti to ništa ne pomaže.

Najprije ni jedno poslovanje nije uvijek stabilno. Ako se baviš poduzetništvom onda si toga svjestan. Nama se i prije znalo dogoditi da jedno tržište ne funkcionira kako treba pa bi se onda prebacili na neko drugo tržište. Sada je situacija suluda i sada takvog okretanja nema. Ali, svejedno mislim da je ovo odlična prilika za sve nas da opet «uronimo» i napravimo od svog poslovanja ono što smo i prije željeli, a nismo stizali. Ja sam jako sklona slow fashionu za koji sada imam puno više vremena. Nisam u hiperprodukciji. Radim polako i temeljito i lagala bih kad bih rekla da mi to ne odgovara. I vidim da i mom timu to isto odgovara. Lijepe stvari nam izlaze iz radionice. Taj mir nam je dao neku lijepu dizajnersku snagu za dalje. Mislim da je u životu važno biti biti borac. Svoju sam firmu dugo stvarala i mislim se i dalje boriti za nju.

Misim da će ova situacija mijenjati navike kupaca u smislu osvještavanja porijekla robe i da će kupci početi sebe pitati u kojim je uvjetima ta roba proizvedena i kako. Dakle govorimo o održivom modnom sistemu.