Sadržaj portala

Tatjana Barat : Predrasude o ženama vidljive su na svakom koraku

Razgovarala: Antonia Kulić

Fotografije: Sara Murk

Nedavnom objavom knjige Priče o neustrašivim hrvatskim ženama dogodila se prava revolucija u hrvatskoj dječjoj književnosti .

Riječ je o potpunoj suprotnosti stereotipiziranim bajkama i ujedno lokalnoj verziji svjetskog hita Priče za laku noć za mlade buntovnice u izdanju izdavačke kuće Iris Illyrica. Ova magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti svoju kreativnost izražava kao voditeljica radionica za djecu, pisanjem za medije, radom kao lektorica, pisanjem na blogu Čitaj knjigu i brojnim drugim projektima, a u intervjuu nam otkriva zanimljivosti iz njezina područja djelovanja i, naravno, o svojoj prvoj knjizi.

Kada ste razvili ljubav prema književnosti i pisanju?

Iako mi je u osnovnoj školi dobro išao nastavni predmet Hrvatski jezik, u toj sam dobi imala neke druge snove. Više me zanimalo pravo i znanost, no tijekom gimnazijskog obrazovanja sve se nekako okrenulo prema književnosti. U šali često kažem da je za sve kriva Ana Karenjna. Naime, profesorica nam je toplo preporučila da tijekom ljetnih praznika između trećeg i četvrtog razreda posegnemo za nekim djelima ruskih realista. I tako sam jednog kišnog ljetnog dana počela s čitanjem. Ostalo je povijest. No nikada nisam pisala sve do nakon rada u školi, ako ne brojimo stotine seminara i domaćih uradaka tijekom fakulteta.

Možete li nam reći nešto više o radionicama za djecu koje vodite? Jeste li zadovoljni ishodom?

Riječ je o radionicama koje sam počela voditi prije godinu i pol dana u knjižari Hoću knjigu u Zagrebu i Varaždinu. Sve je započelo s radionicom kreativnog pisanja „Kad odrastem, bit ću pisac“ za koju je vladao vrlo veliki interes, iznad svih očekivanja, a potom sam nastavila održavati razne radionice tijekom godine. Bilo je tu različitih oblika kreativnog pisanja priča, radionica posvećenih određenim književnim junacima, primjerice, medvjediću Winnieju Poohu, Male škole novinarstva i brojnih drugih, a posljednja održana bila je vezana upravo uz moju knjigu. Cilj je bio da djeca uz pomoć priča o neustrašivim ženama i raznih kreativnih zadataka prepoznaju svoje jake strane i razmisle o tome kako mogu ostvariti svoje snove.

S obzirom na to da se bavite i novinarstvom, kakvo je stanje u Hrvatskoj po pitanju medijske pismenosti, s naglaskom na najmlađima?

Upravo se time bavila i jedna od mojih radionica – Mala škola novinarstva. Zaprepastilo me kada je jedan dječak preskočio nogometni trening kako bi došao na radionicu jer ga je ta tematika toliko zanimala, a njegova je mama sa sobom donijela i „novine“ koje je dječak napravio sa sedam godina. To pokazuje da zanimanje za medije itekako postoji, a djeca su jako dobro reagirala na učenje o važnosti medija, zamkama medija, općenito medijskoj pismenosti, karakteristikama koje mora posjedovati dobar novinar itd.

Medijska pismenost jedna je od temeljnih vrsta pismenosti 21. stoljeća. Danas više nije dovoljno samo čitati i pisati da bismo bili pismeni nego se definicija pismenosti znatno proširuje i na druga polja, a jedno od njih su i mediji. Izloženost medijima utječe i na dječje raspoloženje, oblikovanje njihovog identiteta, na način kako provode svoje slobodno vrijeme i kako procesuiraju informacije. Upravo je zato važno da već od rane dobi djeca budu upoznata s ulogom medija. Medije im treba predstaviti kao posrednike u komunikaciji njih samih i svijeta koji ih okružuje, kao i upoznati ih s pojmom masovnih medija koji služe informiranju javnosti.

Međutim, danas su djeca okružena medijima možda i mnogo više nego što bismo mi to htjeli, pa je upravo zato iznimno važno upozoriti ih i na zamke medija. Naime, sve su češće pojave tzv. lažnih vijesti jer danas svatko, a ne samo novinari, može stvoriti sadržaj na internetu. Već od nižih razreda osnovne škole treba razgovarati s djecom o tome da ne treba vjerovati svemu što se pojavljuje bilo u klasičnim bilo u novim medijima. Dužnost roditelja i nastavnika je poticati kritičko promišljanje o svim medijskim sadržajima koji dopiru do nas.

Kako ste se odlučili napisati knjigu Priče o neustrašivim hrvatskim ženama? Što Vam je bila inspiracija?

Sama ideja o knjizi nastala je kao spoj više čimbenika. Dakako, čitala sam „Priče za laku noć za mlade buntovnice“, napisala književnu kritiku o njima te u jednoj rečenici spomenula i kako mislim da će ta knjiga promijeniti tijek razvoja dječje književnosti. I tako je zaista bilo. Slične knjige počele su se javljati diljem svijeta, a ženama i ženskim likovima općenito počela se davati veća pozornost u dječjoj književnosti. Osim toga, tijekom svog rada u školi još sam jednom vidjela kako su žene slabo zastupljene u čitankama i udžbenicima, posebno kada se uzmu u obzir prirodne znanosti. S treće strane, kao novinarka intervjuirala sam vrlo veliki broj uspješnih, visokoobrazovanih Hrvatica koje su me oduševile. I tako sam u bilo kojem trenutku znala nabrojiti nekoliko uspješnih suvremenih žena iz raznih područja, no kada bih se osvrnula na prošlost ili pitala bilo koga drugoga o tome, odgovor je nerijetko izostao. Čak su mi i nakon objave knjige neki rekli da nisu znali za 80 posto tih žena. No više od svega, željela sam da djevojčice imaju knjigu koja će im pokazati da mogu uspjeti čak i u Hrvatskoj.

Možete li reći nešto više o tome koliko ste ju dugo pisali, istraživali i zašto ste odabrali baš tih 50 neustrašivih žena?

Proces od nastanka ideje do promocije knjige trajao je godinu dana i bio pun uspona i padova. Uključivao je pregledavanje dokumentaraca, iščitavanje literature, kontaktiranje stručnjaka iz određenih područja, pretraživanje arhiva kako bismo došli do fotografija svih žena i brojne druge izazove. Odabrano je pedeset žena koje su se istaknule u svojim poljima djelovanja i ujedno u njima utrle put drugim ženama. Zato je tu prva hrvatska liječnica, prva hrvatska botaničarka, naša najveća balerina svih vremena, iznimna nogometašica, osnivačica Dječje bolnice u Klaićevoj, prva i jedina dekanica Pravnog fakulteta, borkinje za ženska prava i mnoge druge.

Kakvu poruku želite poslati najmlađim čitateljima/icama?

Knjige su namijenjene svim djevojčicama i dječacima, ali i velikim čitateljima, koji žele otvoriti prozor u svijet hrvatskih neustrašivih žena. Osim što želim da djevojčice shvate da ne postoji to što ne mogu napraviti, pa čak i u Hrvatskoj bez ikakvih veza i poznanstava, želim da i dječaci shvate što sve mogu postići njihove mame, bake, sestre, sestrične. Cilj je da nakon čitanja djeca sama dalje istražuju o spomenutim ženama, ali i tematici vezanoj uz njihove živote. Kao pomoć u tome, nakon svake priče nalaze se pitanja koja potiču na razvijanje kritičkog mišljenja. Dakle, želim da djeca zaista promišljaju o pričama, postavljaju pitanja i uče pričom, a ne da je samo pročitaju i odlože.

U knjizi su priče o 50 iznimnih žena iz svih područja djelovanja. Koju biste Vi izdvojili i zašto?

Vrijedi izdvojiti Maru Matočec, prvu političarku koja je bila neobrazovana žena sa sela, no koja je prepoznala da se mora boriti za sebe i svoju djecu i da je obrazovanje jedini put prema uspjehu. Tu je i Marija Jambrišak, pedagoginja i borkinja za ženska prava koja je jedna od najzaslužnijih za to što je ženama omogućeno fakultetsko obrazovanje u Hrvatskoj. Tu su i redom vrsne liječnice poput Duške Blažević koja je na našim prostorima govorila o važnosti mentalnog zdravlja i Feđe Fišer Sartorius, jedne od suosnivačica Dječje bolnice u Klaićevoj. Dakako, ne zaostaju ni umjetnice poput balerine Mije Čorak Slavenske ili slikarice Slave Raškaj te brojnih drugih žena.

Mislite li da su žene u hrvatskoj javnosti danas manje ili više stereotipizirane? Obrazložite zašto?

Koliko bih god voljela reći da su manje nego nekada, bojim se da nisu. Baš je i Dora Pejačević, jedna od junakinja knjige, osjećajući da vjerojatno neće preživjeti porod, napisala pismo svome suprugu i molila ga da se prema njihovom djetetu ponaša jednako neovisno o tome bude li dječak ili djevojčica. Tužno je što i danas, 96 godina nakon njezine smrti, još uvijek moramo upozoravati na takve stvari.

Hrvatsko društvo još nije izašlo iz patrijarhata, a predrasude prema ženama možemo vidjeti na svakom koraku. I sama sam ih doživjela nekoliko, ali i svjedočila kada je to bilo učinjeno drugim ženama. Kada god neka sjajna žena napravi nešto što je vrijedno divljenja, bilo da je ona liječnica, političarka, znanstvenica, učiteljica, uvijek se nađu neki komentari uz koje je u sekundi jasno da smo duboko u patrijarhatu. Posebno me šokira kada takvi komentari upućeni ženama dođu od drugih žena. I uvijek se sve vrti oko njihovog izgleda, kao da im je biti lijepe jedina dužnost. I to je jedan od razloga zašto želim da ova knjiga dođe do svih djevojčica diljem države – da im pokaže da mogu biti baš sve što požele i da ih nitko u tome neće zaustaviti.