Andrea Ćović Vidović: Karijera i karakter se grade kroz izazove
Andrea Ćović Vidović, zamjenica voditeljice predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj, nova je mentorica u projektu „Mentorstvo kao oblik networkinga među ženama“.
Ćović Vidović ima više od 15 godina profesionalnog iskustva u području EU poslova, diplomacije, komunikacija, upravljanja i mentorstva.
Magistrirala je suvremene europske studije na Sveučilištu u Sussexu te lingvistiku na Sveučilištu u Zagrebu. Doktorsko istraživanje iz komparativne politike provela je na Sveučilištu u Zagrebu i na Johns Hopkins School of Advanced International Relations u Sjedinjenim Američkim Državama. Prije rada u Europskoj komisiji vodila je odnose s javnošću Europskog parlamenta u Hrvatskoj od ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine. Početkom 2000-ih radila je kao diplomatkinja na pregovorima o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, a potom je upravljala EU sektorima u Ministarstvu financija i Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava Republike Hrvatske.
U svojoj karijeri imali ste priliku mentorirati mlađe i neiskusnije od sebe, koji je najljepši dio tog procesa?
Mentorstvo mi se dogodilo prirodno. Rano sam, već u dvadesetima, dobila priliku ozbiljno se baviti upravljanjem i bila sam u praksi primorana mentorirati – samo u tom trenutku nisam znala da se to tako zove, bila sam uvjerena da je to sastavni dio svakog menadžerskog posla, a tek dosta kasnije shvatila da menadžment i mentorstvo ne idu nužno ruku pod ruku – i da je ovo potonje vrlo često luksuz. Što je šteta i propuštena prilika za sve menadžere. Za mene je jako važno da svaki član tima ima podršku i mentorstvo, u svakome trenutku. Uvijek će mi na ljudskoj razini mentorski uzor biti empatična i jedinstvena Biserka Cvjetičanin iz Instituta za međunarodne odnose i razvoj s kojom sam surađivala kao studentica. Pomalo i njome potaknuta, nakon što sam tek puno kasnije pojmila dragocjenost našeg odnosa mentorice i mentijke, pokrenula sam mentorski program za žene u jednoj leadership organizaciji imena Akademija za politički razvoj. No najponosnija sam ipak na mentoriranje sad već na desetke studenata kroz programe stažiranja Blue Book i Schuman Europske komisije i Europskog parlamenta. Puno mladih ljudi s kojima sam radila stasali su u divne ljude i profesionalce, i jako me raduje što sam bila makar malenim djelićem njihovog profesionalnog rasta. Ali i kroz javne nastupe i razgovore o temama često zahtjevnim i slojevitim, ljudi su mi se počeli obraćati za savjet. Najljepši dio tog procesa su iskreni razgovori – trenuci kada rasteš kroz pitanja druge strane, isto kao što druga strana raste kroz tvoje odgovore.
Koje vještine smatrate najvažnijima za uspjeh u karijeri?
Karijera se – i karakter – gradi kroz izazove. Kroz svakodnevne susrete sa složenim pojedincima, u složenim kolektivima, kroz teške razgovore, kroz situacije u kojima moraš zadržati mir i jasnoću, i prije svega jasnoću vlastite vizije. Ne učimo broditi mirnim morem, oluje stvaraju kapetane. Parafraziram navodno F. D. Roosevelta, ali za mene nema veće životne mudrosti, ma kome ova uzrečica pripadala. Puno sam naučila iz pogrešaka – svojih, i tuđih. Uvijek, ali uvijek je važno usuditi se biti svoj, komunicirati autentično, ostati vjeran sebi i svojim vrijednostima. To je put do zdravlja i ravnoteže, do izgradnje vlastitog hrabrog „ja“, i siguran način kako izbjeći (životni) burnout.
A koje vještine biste izdvojili kao najvažnije u procesu mentoriranja?
U mentoriranju mi je najvažnije slušati. Stvarno slušati. Što mi nije uvijek lako, jer sam reaktivna i najčešće brza na verbalnom okidaču. Ali makar pokušati, uvijek. Uočiti nečiji forte. I imati dovoljno empatije da prepoznaš trenutak u kojem osobi treba da ga gurneš „u vatru“, a ne tek puki savjet. Vjerujem da svatko u sebi nosi ogroman potencijal, ali mi se čini da je svakome od nas najsloženije jasno vidjeti onaj svoj. Mentorstvo je za mene proces osnaživanja – pomoći nekome da progovori sigurnije, zauzme prostor s više samopouzdanja i vjeruje da ima pravo biti tamo gdje se nalazi.
Zašto je ženama u Hrvatskoj, a i šire, potrebna posebna podrška?
Kada govorimo o ženama, podrška nije stvar nekakvog preferencijalnog tretmana, nego realne potrebe. U Europi su donesene važne direktive – o ravnoteži poslovnog i privatnog života, o snažnijoj zastupljenosti žena u upravnim odborima, o transparentnosti plaća, kao i najnovija o suzbijanju nasilja nad ženama. Jer statistike diljem Europe nas bolno podsjećaju da nam ravnopravnost nije nadomak ruke. Da ni jedna žena, bez obzira na poziciju, obrazovanje ili uspjeh, nije potpuno zaštićena od staklenih stropova – ili rodno uvjetovanog nasilja, psihološkog, ekonomskog ili fizičkog. Ali to je top down pristup. Kad govorimo o pristupu odozdo prema gore, jako je važna podrška i mentorstvo. Kad jedna žena dobije sigurnost, prostor i priliku, ona često ima priliku podržati drugu. Jedna drugoj moramo biti ne vuk, već poticajne vučice, međusobno si laštiti reputaciju, navijati jedna za drugu, veseliti se uspjesima drugih žena i – najvažnije – lijepo govoriti o kvalitetama one koja nije u prostoriji. Na isti način kvalitetne žene trebaju i mogu podržavati i muškarci, osobito oni na poziciji moći. Tako ćemo istinski mijenjati društvenu klimu, svatko u svojem privatnom i poslovnom okruženju.
