Nathalie Rayes: Mit o ženskom rivalstvu

Često brkamo natjecanje s uspoređivanjem. A natjecanje je neizbježno – uvijek će postojati netko pametniji, elokventniji, iskusniji ili povezaniji. To nije prijetnja, to je život.

Tijekom svojeg mandata kao veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatskoj imala sam privilegiju razgovarati sa ženama iz svih slojeva društva – poduzetnicama, državnim dužnosnicama, studenticama, aktivisticama i umjetnicama. U tim su razgovorima često isplivavali izazovi s kojima se žene suočavaju na poslu i u društvu. No, jedna rečenica koju sam često čula iznenadila me: „Žene ovdje ne pomažu drugim ženama. One se međusobno natječu.”

Isprva sam bila zatečena. To je bilo u suprotnosti s onim što sam doživjela – s osjećajem sestrinstva koji je oblikovao moj put. Mnoge su mi žene pomagale – mentorice koje su mi otvorile vrata, prijateljice koje su bile uz mene u teškim trenutcima, kolegice koje su me podržavale na mjestima gdje nisam bila očekivana. Zato sam se morala zapitati: je li to zaista stvarnost – ili je riječ o mitu o ženskom rivalstvu koji se odigrava pred našim očima?

Neke su žene taj fenomen opisale kao „mentalitet rakova u kanti“ – kada se nijedan rak ne može izvući jer ga ostali povlače natrag. Kad jedna žena napreduje, druge ju ne podrže nego ju povuku dolje. No, ne vjerujem da to dolazi iz zlobe. Vjerujem da je to posljedica duboko ukorijenjenih sustava koji nikada nisu bili stvoreni da podrže napredovanje žena.

Kada se ta ideja — da žene ne podržavaju druge žene – dovoljno puta ponovi, postaje svojevrsno samoispunjajuće proročanstvo. Ako očekujemo izdaju, uskraćujemo povjerenje. Ako se bojimo konkurencije, suradnju nudimo rjeđe. I polako taj mit počinje oblikovati stvarnost – ne zato što je ikada bio istinit, nego zato što je bio prihvaćen. Razbijanje tog ciklusa započinje priznanjem da je upravo mit taj koji je problem.

Često brkamo natjecanje s uspoređivanjem. A natjecanje je neizbježno – uvijek će postojati netko pametniji, elokventniji, iskusniji ili povezaniji. To nije prijetnja, to je život. Pravo je pitanje: zašto se natječemo jedna protiv druge umjesto da težimo biti najbolje verzije sebe? Kada uspjeh definiramo kao nešto ograničeno, počinjemo vjerovati da tuđi uspjeh umanjuje naš vlastiti. No uspjeh nije pita – ima ga dovoljno za sve nas.

U društvima u kojima su moć i prilike za žene ograničene, natjecanje može djelovati kao pitanje opstanka. Kada se žene moraju boriti za jedno jedino mjesto za stolom, lako je razumjeti zašto solidarnost ponekad izostane. S vremenom, taj pritisak pothranjuje štetnu naraciju: da su žene jedna drugoj najveća prepreka. Ali ta je naracija mit — opasan mit kojim se sustavi patrijarhata stoljećima služe kako bi nas podijelili.

U Hrvatskoj sustav još uvijek ne podržava u potpunosti sudjelovanje žena u javnom životu. Rodna razlika u plaćama povećala se s 5,7 % u 2010. na 11,1 % u 2021., iako žene čine 65 % stručnjakinja s diplomama sveučilišnih specijalizacija i više od polovice doktorandica. Unatoč visokom stupnju obrazovanja, žene su i dalje slabo zastupljene na vodećim pozicijama. U 2024. godini, žene su činile samo 19,4 % članova uprava u tvrtkama na Zagrebačkoj burzi, što je pad u odnosu na prethodnu godinu i znatno ispod prosjeka EU-a od 34,7 %. Štoviše, 45 % tih tvrtki nema nijednu ženu u upravi. Ta neravnoteža stvara iluziju oskudice — i time dodatno jača mit o ženskom rivalstvu.

Stanje u Sjedinjenim Državama složenije je. Žene zauzimaju 30 % mjesta u upravama tvrtki u indeksu Russell 3000, a 86 % kompanija iz indeksa S&P 500 ima najmanje tri žene u upravi – što je veliki porast u odnosu na 47 % u 2018. To su značajni pomaci. No žene i dalje drže samo 8 % predsjedničkih mjesta u upravama, a napredak se usporava. Baš kao u Hrvatskoj, ni u SAD-u još nismo postigli rodnu ravnopravnost na razini upravljanja.

Obrazac je poznat: žene su visoko kvalificirane, ali nedovoljno zastupljene na vrhu. I dalje zarađuju samo 82 centa za svaki dolar koji zarade muškarci i preuzimaju veći dio neplaćenoga kućanskog rada. Te su prepreke globalne — ali i prilika da ih srušimo također je globalna.

Unatoč svemu, vidjela sam znakove promjene. Upoznala sam mlade žene odlučne da promijene narativ — i starije žene koje ih s ponosom mentoriraju. Vidjela sam suradnju, velikodušnost i snagu. To je Hrvatska koju poznajem. To je stvarnost u koju vjerujem.

Budimo jasni: patrijarhat jača kad su žene podijeljene. Hrani se mitom da ima mjesta samo za jednu ženu na vrhu. No svaki put kad neka od nas probije taj strop, proširimo put za druge.

Znam to iz vlastitog iskustva. Kada sam tek počinjala u lokalnoj upravi, bila sam nesigurna u svoj glas. Jedna iskusnija žena prišla mi je, rekla mi da pripadam tomu mjestu i pomogla mi pripremiti se za prvi veliki sastanak. Nikada to nisam zaboravila. Taj trenutak pokazao mi je što žene mogu učiniti jedna za drugu – i zašto to moramo činiti.

Zato su me riječi Madeleine Albright uvijek pratile: „Postoji posebno mjesto u paklu za žene koje ne pomažu drugim ženama.” To je oštar podsjetnik da naš osobni uspjeh ne znači puno ako ne podižemo druge dok rastemo.

Duboko vjerujem u moć ženskog osnaživanja – ne samo zato što je to plemenito, već zato što donosi rezultate. Tako se grade pokreti. Tako se mijenjaju politike. Tako nova generacija uči što je sve moguće.

Prestanimo, stoga, ponavljati da su žene suparnice. Nazovimo to pravim imenom: mit. I zamijenimo ga novom istinom – onom utemeljenom na solidarnosti, podršci i zajedničkom uspjehu.

Ako ste se već uspjele popeti, pružite ruku natrag. Ako se još penjete, ne penjite se same. Jer kad žene pomažu ženama – sve rastemo.

Piše: Nathalie Rayes