Ana Josipović: Moja izložba je projekcija estetizirane boli
Početkom listopada u Laubi je otvorena izložba novinarke i modne urednice Ane Josipović pod nazivom „Kako sam lagala na Instagramu“. Naime, gotovo godinu i pol nakon što joj je dijagnosticiran rak dojke, Ana je odlučila obznaniti kroz što je prolazila upravo ovom izložbom koja je koncipirana u 13 priča, od jednog do drugog njezinog rođendana.
Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Slavica Josipović
Dva mjeseca prije svojeg rođendana prošle godine Ana je dobila nimalo laku dijagnozu te je odlučila dokumentirati sve što joj se događa na putu u borbi protiv zloćudne bolesti. U isto vrijeme, ne pričajući o svojem zdravstvenom stanju, nastavila je objavljivati fotografije na Instagramu, na kojima su joj mnogi zavidjeli ne znajući kroza što u tom trenutku zapravo prolazi. Očekujući iz razgovora s njom priču o tome „kako nam je lagala“, ubrzo sam shvatila da nije riječ ni o kakvoj prijevari, već se zapravo radi o igri riječi. Naime, Ana živi život kakav je živjela i do sada, zaražena energijom koja se rijetko susreće. A Instagram joj je bio neka vrsta terapije ili, kako Ana lijepo kaže, bila je to „njezina pobjeda nad vizualnim posljedicama raka“. Evo njezine priče.
Gotovo nitko nije znao da ste bolesni, do izložbe. Mnogima je to bilo iznenađenje.
Nisam govorila da sam bolesna prvenstveno zato da sebe zaštitim i zadržim snagu. Jer kad podijeliš s drugim ljudima što ti se događa, svi te imaju potrebu pitati kako si i davati savjete i slično. A to troši snagu. Znam da to ljudi rade u dobroj namjeri, ali borba protiv tumora je teška jer čovjek ide do granica izdržljivosti. Pred kraj tzv. crvene kemoterapije počela sam raditi za HTV tako da sam ponedjeljkom primala kemoterapiju, a četvrtkom snimala emisiju. Poslije crvene kemoterapije došla je bijela koja je malo lakša, no prečesta. Od nje se ne bih stigla niti odmoriti. Imala sam tada velike bolove, naročito u prsima, ali mi nije palo na pamet odustati. A dobila sam i tzv. Mjesečevo lice. Istetovirala sam obrve jer su mi moje potpuno otpale, a obrve zapravo oblikuju lice. Bez njih je užasno neprirodno.
Cijelo to vrijeme nitko u mojoj okolini nije znao da sam bolesna. Uspijevala sam to sakriti.
Kako ste došli na ideju o izložbi?
Prošle godine u listopadu sam srela Silvanu Menđušić, moju prvu urednicu i ženu uz koju sam napravila svoje prve novinarske korake. Rekla mi je da odlično izgledam i da mi je kosa super, pa smo otišle na piće da joj otkrijem svoju „tajnu ljepote“. Potaknula me je da bilježim i dokumentiram sve što mi se događa jer možda jednog dana odlučim nešto s tim materijalom napraviti. Ja sam se do tada već puno fotografirala, odnosno fotografirala me je moja sestra Slavica, ali sam tada odlučila da ću pisati dnevnik. Puno mi je i značilo i pomoglo. To je bilo punjenje i pražnjenje u istom trenutku. Na jednom mjestu sam mogla istresti svu svoju frustraciju, ali me je to u isto vrijeme i napunilo. Otada sam počela bilježiti što mi se događa i nisam razmišljala što ću jednog dana napraviti s tim materijalom. Taj je dnevnik zapravo ljubavna priča o mojoj kosi.
Kad je prošlo godinu dana otkad je tumor u mojem životu, završila sam s kemoterapijom i počela mi je rasti kosa, pomislila sam da bih trebala reći svima oko sebe što se događa. To nekako objaviti. Razmišljala sam o tome da stavim objavu na Facebook. Sjedila sam na jednoj izložbi u Laubi (četiri mjeseca prije svoje izložbe) i pomislila kako bih mogla i ja napraviti izložbu. Dakle, fotografije nisu bile rađene za izložbu, one su samo dokumentaristički pratile moj život. Izložba je bila koncipirana u 13 priča između moja dva rođendana; prva priča je moj rođendan i zadnja je moj rođendan. Dobila sam dijagnozu dva mjeseca prije rođendana i nadala sam se da mi do rođendana neće otpasti kosa. Međutim, kosa mi je otpala točno dva dana prije. Zbog toga mi je bila važna ta simbolika s rođendanima. Na izložbi sam pokazala fotografije koje sam snimala u vrijeme kad sam bila bolesna i stavljala ih na Instagram, a njima sam onda pridružila backstage fotografije kako sam izgledala bez perike i šminke, koje naravno nisam stavljala na Instagram. Uz te sam fotke stavljala kratke priče, pojašnjenja i trenutno stanje: kosa, trepavice, nokti, hormoni. Ljudima se to jako svidjelo. Mislim da se izložba lijepo zaokružila. Zadnja priča je dakle bila moj ovogodišnji rođendan. Tada sam završila zračenje i koža na grudima mi je bila potpuno spržena. Večer prije operacije mi je Slavica slikala grudi jer sam željela imati uspomenu na njih. Kad sam se vratila iz bolnice, fotkala sam grudi u „novom“ stanju. Ljudima je u današnje vrijeme teško objasniti gubitak grudi jer misle da je to slično kao kad ideš na povećanje grudi. Puno sam se raspitivala o novim grudima i nije mi uopće bilo jednostavno donijeti odluku. Ukloniti obje ili ne, ostaviti bradavice ili ih tetovirati, ići na dva stupnja rekonstrukcije ili to napraviti u jednom stupnju… Odlučila sam naprije staviti ekspander, pa nakon zračenja silikon, no u KB Dubravi recimo smatraju da je bolje odmah staviti silikon jer ga zračenje ne uništava toliko, da bi zbog toga trebalo ići na dvije operacije. No, to je odluka pacijentice. Žene misle da kad ih dobiju, nove će grudi biti slične njihovim prirodnima, međutim, to nije niti približno točno. Dobiješ zapravo tvrdu lopticu u kojoj uopće nema osjeta. Kad se tuširaš i diraš svoje tijelo, u tom intimnom trenutku shvatiš da to više nije dio tvojeg tijela. Nema osjet, ne osjeća je li voda hladna ili topla. Navikneš se s vremenom, ali to više nije to. Jer to nije estetska operacija. Ona se potpuno drugačije radi.
Nije to više moja cica, ali moram priznati, dobro izgleda na Instagramu. 🙂
Kako se sad osjećate u vezi svega? Kad se gledate goli u ogledalu, smeta li vam to što vidite?
Ne mogu reći da sam sretna zbog svega što sam prošla, ali nisam više ljutita.
Ne smeta me kad se gledam u ogledalu. Zapravo nisam ni tužna, nego me nervira. Ruka me boli, to me smeta. To je posljedica. Razmišljam o tome da napravim i drugu dojku, kako bi bile ujednačene. Ali nije da se s tim ne može živjeti. Više me sve to živcira, nego što mi predstavlja problem. Jako smo vizualni u vremenu u kojem živimo na društvenim mrežama, pa kad vidim da sam lijepo ispala na fotografiji, odmah mi je malo lakše.
Jeste li zadovoljni izložbom?
Cijela ta priča je, kao što sam već rekla, jedna emotivna priča o mojoj kosi. Više me je pogodio gubitak kose nego dojke. Kosa je bila moja energija, ženstvenost, nježnost i moja zaštita. Neugodnije mi je bilo to što će me ljudi vidjeti bez kose, nego što će mi vidjeti grudi. Takvi su moji osjećaji. Ja sam tu priču ispričala kao moju pobjedu nad vizualnim posljedicama raka. Naslov izložbe „Kako sam lagala na Instagramu“ je bila ironija. Malo naravno senzacionalistički zato što su svi očekivali neku veliku laž, a meni je zapravo Instagram pomogao da se osjećam bolje, kao neki lijek. Jer nisam se spremala i fotografirala za Instagram zato da ne bi netko shvatio da sam bolesna, nego sam samo nastojala izgledati onako kako sam uvijek izgledala. Pa se nisam uslikala kako ležim u krevetu u bolnici, nego na ulici kad idem na kemoterapiju. To je bila kao neka dvostruka laž: lagala sam da sam lagala. Jer zapravo nisam lagala, nego sam napravila projekciju estetizirane boli, koja se zaokružila u lijepu priču. Ne mogu reći da mi je ta godina bila posebno strašna. Bila je u jednu ruku simpatično-neobična. Ne želim previše pametovati nakon svega i izazivati sažaljenje, ja sam samo nastojala svoj susret s jednom novom fazom u životu prenijeti na fotografiju. Ne želim reći: kvragu i 2018.! Moja izložba zapravo priča jednu lijepu priču.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Zaposlene….