Snježana Bahtijari: Svi trebamo nekoga tko će nas osnažiti i usmjeriti
Razgovarala: Božena Matijević
Fotografija: Davor Puklavec/Pixsell
U ovogodišnjem projektu “Mentorstvo kao oblik networkinga među ženama” ponovno kao mentorica sudjeluje dugogodišnja menadžerica marketinga, komunikacija i društvene odgovornosti u ICT sektoru – Snježana Bahtijari.
Što za vas podrazumijeva – mentorstvo?
Za mene je mentorstvo kao uzbudljivo putovanje u nepoznato čiji se učinak na život putnika ne mjeri prijeđenim kilometrima nego osjećajima zadovoljstva i sreće kada se u nekom trenutku pojavi novi, sasvim drugačiji horizont od onoga u koji smo gledali prije putovanja. Ova usporedba najbolje opisuje dinamiku odnosa koji se uspostavlja u mentorskom paru, obje su strane na dobitku jer novi horizont znači novu priliku, uključuje prave vrijednosti i povjerenje, dvosmjernu komunikaciju i zajedničko učenje te bolji uvid u različite perspektive. Ujedno, osoba se ohrabruje za kreativan pristup stvarima što na kraju dovodi do izvanrednih rezultata i osvještavanja vlastitih mogućnosti. Dolazimo do onoga što je za osobu jedinstveno, njenog otiska na ovom svijetu koji je razlikuje od ostalih ljudi. Kroz proces mentoriranja vrlo često se i sami oslobađamo status quo sindroma na tom našem životnom putovanju te uz podršku mentorice bolje iskoristimo vlastite prednosti.
U ovogodišnjem projektu kao mentorica sudjelujete četvrti put. Kakva iskustva nosite s prethodna tri mentoriranja?
Moje dosadašnje iskustvo mentorice, ne samo u ovom izvrsnom projektu Zaposlene i Večernjeg lista, nego i sličnim međunarodnim projektima, izrazito je pozitivno. U pravilu su me mentorski povezivali s naizgled nekompatibilnim osobama, što je za obje strane bilo zanimljivo jer su nam se otvorile nove perspektive. Moja je specijalizacija u strateškom komuniciranju i izoštravanju fokusa na ono što je bitno i prioritetno te na kvalitetne rezultate u postizanju ciljeva. Naravno, to je moguće prenijeti i na drugu stranu zahvaljujući uzajamnom osnaživanju, ohrabrivanju, poticanju na promjene te pokazivanju vlastitim primjerom. Kao što znamo, za uspješno vođenje i utjecaj na druge važna je inspirativna vizija, unutrašnja jasnoća te hrabrost djelovanja. Mentoriranje uključuje sve to na obje strane tog odnosa.
Pratite li daljnji rad i uspjehe kolegica koje ste dosad već mentorirali u sklopu ovog projekta te vidite li u njihovim karijerama i poslovnom držanju odjeke i pomake koji su izravna posljedica mentorskog procesa koji ste s njima prošli?
U suradnji s Anom Gruden, urednicom časopisa Zaposlena, dosad sam imala priliku u raznim formama mentorirati šest žena, redom jedinstvenih i sposobnih stručnjakinja u svom području. U prvom sam ciklusu bila mentorica Lani Vukalović Velimirović, u drugom Tamari Babun da bih u trećem bila “tajanstvena mentorica” Letiziji Zadravec, Marini Suić Pastula i Karli Resller. Svaka od spomenutih mentijki bila je posebna te s velikim veseljem i ponosom pratim njihov razvoj. Osvrnula bih se ovdje na dvije mentijke u ovom projektu s kojima sam odradila puni program. Beskrajno sam sretna što je Lana kao ravnateljica Pučkog učilišta u Varaždinu nakon sjajnog prvog, dobila priliku da u drugom mandatu dodatno razvije Akademiju poduzetništva, što okuplja oko sebe kvalitetne suradnike te realizira vrhunske projekte. Nadam se da je i naša suradnja, koja je prerasla i u iskreno prijateljstvo, pomogla da razvije vlastito samopouzdanje i fokusira se na najvažnije. Tamara je mentorstvo iskoristila u prvom valu pandemije Covidom 19 te je, kako sama kaže, kada je u kreativnoj industriji sve stalo zbog lockdowna, ona odlučila uložiti vrijeme i energiju u sebe, posložiti svoj tim, odrediti prioritete i sanjati velike stvari. “Dulum zemlje”, dokumentarni serijal koji je sa svojim timom kao producentica “Wolfgang&Dolly” snimila u prošloj godini oduševio je ne samo gledatelje u Hrvatskoj nego se, zahvaljujući sjajnim kritikama gledatelja i stručnjaka, proširio i dalje. Ponosna sam na obje, a sigurna sam da to nije njihov maksimum.
Lani ste bili “tajnstvena mentorica”. Što sve krije i znači ta uloga?
“Tajanstvena mentorica” je bila moja ideja koju sam predložila Ani da bismo postigli novi moment u već poznatom modelu rada, izazvale iščekivanje i iznenađenje te uvele “drugo mišljenje” u mentorski odnos. Sve su mentijke, naime, imale svoje prave mentorice, a mogle su se, uz obvezu povjerljivosti tog odnosa, dobrovoljno javiti i za “tajanstvenu mentoricu” te medicinskom terminologijom rečeno, dobiti “drugo mišljenje”. Mislile smo da će i kod mentijki to izazvati znatiželju i potrebu za dokazivanjem te da će s obzirom na dvostruki učinak taj novitet pojačati djelovanje i osigurati brži napredak. Nismo se nadale velikom interesu za tako intenzivan rad, no prevarile smo se i od prijavljenih izabrale tri: Letiziju Zadravec, Marinu Suić Pastula i Karlu Resller. Raditi s tri mentijke paralelno u “brzom programu” pokazalo se zahtjevno, ali meni jako dragocjeno te sam s nekima nastavila rad bez obzira na formalni završetak programa. Posebno me se dojmila emotivka Letizia koja je od malog cvjećarskog obrta svojih roditelja stvorila brand u Varaždinu, zapošljava sedam zaposlenika, ali sanja i dalje. Ne mogu niti opisati koliko su me te sposobne žene oplemenile, koliko su i meni pomogle da budem bolja osoba.
Što ste tijekom mentoriranja drugih i vi sami naučili i tako sebe nadograđivali?
Od svake svoje mentijke puno naučim jer se sve one bave sasvim drugim poslom, imaju drugačije ideje, a s obzirom na dob i iskustvo nismo u istoj točci razvoja. Upravo u tim specifičnostima ovih izvanrednih žena je onaj dio koji najviše intrigira i koji najviše volim. Sve one strasno žele živjeti svoj san. Pri tom su pune ideja, želja za napredovanjem, učenjem i otvaranjem nove stranice svog života. Činjenica da sam s njima u tom procesu znači da s njima prolazim faze realizacije tog sna. Komunikacija s njima o svim aspektima njihovog putovanja predstavlja veliki dar kojeg čuvam u srcu i ne dijelim s drugima. Sve moje mentijke mogu biti sigurne da je njihov san i dalje njihov dok ga ne realiziraju.
Na direktorskoj ste poziciji. Na koji način žene rukovode i poslom i zaposlenicima, te ima li u tome nekih razlika u odnosu na muškarce rukovoditelje, i kakvih?
Da, dugo godina rukovodim timom stručnjaka u različitim područjima te vodim strateške kompanijske projekte u kojima sudjeluju kolegice i kolege iz različitih jedinica ili organizacija u kompaniji ili izvan nje. Nikada nisam radila razliku među ljudima osim po njihovom znanju, kompetencijama te odnosu prema poslu i obvezama. Kvalitetni, kreativni, hrabri i etični ljudi kod mene imaju prednost. Aristotel je rekao da izbor, a ne prilika, određuje našu sudbinu. Rad s ljudima moj je izbor, a komunikacija moja potreba. Rukovođenje je poslanje, a ne posao, jer ljude treba voditi svojim primjerom uz veliku dozu empatičnosti. Žene i muškarci u svojim se rukovoditeljskim stilovima razlikuju, no griješili bismo kada bismo pomislili da je određeni stil vezan uz spol. Ima primjera koji dokazuju upravo suprotno. No ima jedna razlika – žene uspješnije i s puno manje stresa rade paralelno na više područja.
S visokim pozicijama dolazi i moć. Možete li savjetovati – kako tu moć ne zloupotrijebiti, kako s njom “baratati” da se u poslovnom okruženju, među zaposlenicima, stvori harmonična, ljudska i poticajna atmosfera?
Kako volim izreke, ovdje bih citirala Georga Eliota koji je jednom rekao:”Najveću pustolovinu doživjet ćemo ako se odvažimo istraživati sebe”. Ako zaista razmislimo o ovome onda je moć o kojoj govorite dio procesa vlastite introspekcije i osoba je onoliko moćna koliko može prepoznati i iskoristiti tu moć na najbolji način, ne samo da postigne određene osobne ili poslovne ciljeve, nego da je usmjeri za dobrobit drugih ljudi, svojih kolegica i kolega te zajednice u cjelini. Povijest u pravilu pamti ono što su ljudi učinili s vlastitom moći. Za mene je moć svaki dan komunicirati, razmišljati pozitivno, motivirati druge, učiniti ih sretnima jer su napravili nešto za njih važno i veliko. Zato smatram da svi mi trebamo nekoga tko će nas osnažiti i usmjeriti, nekoga kome možemo vjerovati i do čije riječi držimo, nekoga s kim možemo razgovarati o poslu i životu bez fige u džepu. Naš perfect match! Svoju priču o mentorstvu završit ću parafrazirajući izjavu Roberta Kenedija jer zaista postoje ljudi koji promatraju stvari onakve kakve jesu i pitaju se zašto… Ja sanjam o stvarima koje ne postoje i pitam se – zašto ne?
