Jadranka Kosor: Potpisivanje Pristupnog ugovora smatram svojim najvećim političkim postignućem

Jedina žena koja je u Hrvatskoj obnašala funkciju premijerke govori o nedavno objavljenoj knjizi „Premijerka – Zapisci one koja nije htjela biti zapisničarka“

Intervju: Tiskano izdanje 11/2020

Razgovarala: Ana Gruden

Fotografija: Matea Smolčić Senčar

U izdanju izdavačke kuće Ljevak objavljena je knjiga Jadranke Kosor „Premijerka – Zapisci one koja nije htjela biti zapisničarka“. Na gotovo 300 stranica bivša se premijerka prisjeća svojeg političkog života, uspona i padova, najznačajnijeg trenutka kojem je prisustvovala kao predsjednica Hrvatske vlade – potpisivanja Pristupnog ugovora u Bruxellesu, ali i svojeg djetinjstva, i teških i sretnih dana. Knjiga je doživjela velik uspjeh jer se gospođa Kosor pokazala kao izrazito vješta spisateljica s odličnim osjećajem za čitatelja i njegov interes.

I kao sugovornica Jadranka Kosor je veoma poželjna. Vrlo je jasna, ne gubi se u digresijama i nema problem s odgovaranjem na pitanja kojima možda i nije oduševljena. Na kraju razgovora činilo mi se da bih joj mogla postaviti još toliko pitanja koliko sam joj već do tada postavila, što zapravo i ne čudi jer se radi o jedinoj ženi u našoj zemlji koja je bila premijerka.

Knjigu ste promovirali i u Splitu. Kako je bilo?

Odlično. Do zadnjeg trenutka nisam bila sigurna hoće li se u ovim uvjetima održati promocija, nakon glavne promocije u Zagrebu. U to vrijeme je u Splitsko-dalmatinskoj županiji bio najveći porast broja oboljelih od Covida-19. Otežavajuća okolnost je bila održavanje promocije u sklopu Sajma knjiga, pa su neprekidno prolazili posjetitelji, ali i oni koji su došli na promociju. Poštovane su sve epidemiološke mjere, svi smo nosili maske, dezinficirali ruke, sjedili s velikim međusobnim razmakom i sve je prošlo u redu. Organizatori su sve odlično pripremili. Začudilo me je da je bilo tako puno ljudi u tako kompliciranim okolnostima. Lijepo, sve u svemu. Bila je to jedna od rijetkih promocija koja se održala u ovim uvjetima. 

„Premijerka“ nije vaša prva knjiga. Kada i zašto ste odlučili napisati knjigu o svojoj političkoj karijeri?

Objavila sam dvije knjige u vrijeme rata o ratnim novinarskim iskustvima. I poslije jednu knjigu za djecu, a još kao gimnazijalka zbirku stihova. Godine 2017. objavljena je knjiga kolumni koje sam pisala za jedne slovenske dnevne novine, a dio su bili zapisi s mojeg bloga, sve uglavnom o politici.  

Kako sam došla na ideju za ovu knjigu? Otkako se bavim politikom razmišljala sam o tome da bi bilo važno napisati nešto o tome jer sam ušla u politiku u vrlo zanimljivim vremenima i izašla iz politike u vrlo zanimljivim vremenima. Dakle, bila sam sudionica brojnih važnih i zanimljivih događaja. Žao mi je što nisam radila bilješke svih tih godina ili neku vrstu dnevnika jer se s vremenskim odmakom teško prisjetiti baš svakog detalja. Dakle, ja sam o politici željela pisati otkad sam ušla u taj svijet. Ali sam tek prije tri godine počela zapisivati konture za ovu knjigu.  

Zanima me zapravo trenutak, budući da je bila 2020. godina. Vjerujem da ste u trenutku kad vam se sve događalo imali čak i veću potrebu nešto napisati i objaviti. Zašto tek sada?

Istina. Tada sam već počela raditi neke bilješke, ali sam većinu obrisala jer je bilo loše vrijeme za pisanje. Nije sretno pisati kad ste pod pritiskom, kad ste u lošoj fazi i kad ste još pod dojmom, a ja sam naravno bila pod teretom loših iskustava. Pokazalo se da je pravo vrijeme za pisanje kad sve prođe, kad se sva iskustva slegnu. 

Dakle, svašta bismo još saznali da ste knjigu ranije objavili?

A to ne. Činjenično ništa ne biste više saznali, nego bi ton možda bio drugačiji. Ali je ovako neusporedivo bolje. Zapravo sam željela da ostane zabilježeno sve što sam radila kako bih deblokirala hrvatske pregovore i završila ih, da bi Hrvatska postala članica Europske unije. To je najvažnije što sam radila i napravila i to je bilo ogromno iskustvo. I to iskustvo može možda kasnije mladim političarima pomoći u rješavanju problema samo zbog jedne, meni se čini jedne važne poruke koja iz toga proizlazi: kad u politici pokušavaš riješiti problem, ne smiješ odustajati ako si uvjeren da je to važno za državu i naravno, ako si uvjeren da je to što radiš ispravno. Dakle, to bi bila i glavna poruka: ne odustati, nego se boriti svim snagama. Kad sam došla na čelo Vlade, svi su mi u EU rekli da Hrvatska neće završiti pregovore. A to se ipak nije dogodilo. U travnju 2011. u Zagreb je došao tadašnji predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso i rekao: „Ne, vi nećete završiti pregovore i Hrvatska neće postati članica EU-a. Čekat ćete na sporednom kolosijeku zajedno sa Srbijom“. Ja sam mu odgovorila da je to nemoguće. I dva mjeseca kasnije Hrvatska je završila pregovore. 

Kad sam počela pisati knjigu u „koncentričnim sam krugovima“, kako kažem, širila priču i na neke druge događaje. I napokon, proširila na, recimo, presjek svojeg života. Tako je knjiga, iako to nisam planirala, postala autobiografija. 

Urednik knjige je Velimir Visković. Je li vam sugerirao da proširite priču i na privatni dio života?

Većina teksta je već bila gotova kad je on prihvatio uređivanje. Rekao je: „Pogledat ću tekst, pa ću vidjeti je li to nešto što bih ja mogao potpisati ili nije“. Kad je pročitao napisano, rekao je da je „iznenađujuće dobro“.

Hvali vaš talent za pisanje.

Da, kaže da sam iznenađujuće pismena i talentirana. Jedna je od predrasuda (a često i istina) da velik broj političara nije osobito pismen. Ali ja to razumijem. Stoga su mi pohvale Velimira Viskovića dale dodatni poticaj. Da, sugerirao mi je i da o nekim događajima iz privatnog života svakako pišem. 

Je li vam sugerirao da nešto izbacite?

Dvije-tri sitnice. Pisala sam o nekim detaljima koji su mi bili važni, ali naravno nisu važni za povijest niti za publiku. Nešto vezano za odjeću je sugerirao da izbacim u strahu da će se to kritizirati kao neka vrsta „ženske beznačajnosti“ u tom tekstu. I ja sam to prihvatila. Spomenula sam već da sam velik dio obrisala, ali kasnije, kad sam nanovo pisala, pisala sam s velikom lakoćom i malo ispravljala. Recimo, priča o ocu je napisana u jednom dahu.

To je taj privatni dio koji isprva niste željeli u knjizi?

Da, ali i neke političke, recimo, dionice. I njih sam manje-više pisala u jednom dahu zato što su to bile meni još „žive slike“.

Kako je vaša majka reagirala na taj dio knjige? Otvoreno ste pisali i o odnosu s njom.

Moja majka knjigu nije pročitala. Slabo vidi, ja sam joj ponešto čitala. 

Jeste li s njom razgovarali o knjizi?

Zapravo, ne. Nas dvije ne razgovaramo o prošlosti. Njoj je sve što je proživjela bilo jako traumatično. To jest, bilo je jako davno, ali njoj jako teško. Zato sam velik dio priča čula od bake, a ne od mame. 

Razgovarala sam s mamom puno o knjizi, ali nju više zanima kako je prošla promocija, je li bilo puno ljudi i slično. Znate, ona ima puno godina i kao i svi stari ljudi, posvećena je najviše sebi. Trenutačno je najviše brinu koronavirus i potresi. 

Za urednika knjige „Premijerka“ odabrali ste Velimira Viskovića, a pogovor za knjigu kolumni pisao vam je Žarko Puhovski. Iznenadili ste izborima.

Zašto?

Prije svega jer njih obojica dolaze iz političkog konteksta drugačijeg od vašeg. A i gospodin Puhovski je oštar kritičar političkog života Hrvatske i sigurna sam da vas nije štedio kad ste bili na vlasti.

Istina, nije me štedio, ali me je katkada i pohvalio na svoj način, što je tada bilo puno važnije nego sada. A gospodina Viskovića je zapravo predložio moj sin, komparatist, pa sam rado poslušala njegov savjet. 

Što se tiče činjenice da dolazimo s različitih političkih pozicija, mislim da je to baš bila dobitna kombinacija. Ako budem napisala još koju knjigu, zamolit ću gospodina Viskovića ponovno da bude urednik. Njegove sugestije su pametne i korisne, on je u poslu iskren i ja to cijenim. 

Jesu li vam se javili kolege političari koji su pročitali knjigu?

Neki jesu; iz moje bivše stranke, iz nekih drugih stranaka. Nije se javilo puno političara, ali se javljalo puno dokazanih strastvenih čitatelja, što je u ovom trenutku važnije. 

I, kakve su reakcije čitatelja? 

Jako sam lijepo pismo dobila na primjer od izraelskog veleposlanika IIana Mora, pretpostavljam da mu je netko prevodio knjigu ili dijelove. 

Javljaju mi se i novinari, neki koji su me jako kritizirali kad sam bila premijerka, a to uvijek ima neku dodatnu težinu. Javljaju mi se i ljudi za koje nikad ne bih pretpostavila da će ih knjiga zanimati. A ima i slatkih priča. Jedna moja kolegica s kojom nisam dugo kontaktirala, putovi su nam se razišli kako to već biva u životu, poslala mi je fotografiju gospođe koja sjedi u vrtu u badekostimu i ispred sebe drži moju knjigu. I napisala je: „To ti je moja mama. Molila me je da joj kupim tvoju knjigu i sad ju svaki dan prije ručka čita naglas, a mi moramo sjediti i slušati“. Jako me je to raznježilo i razveselilo. 

Zanima me kako ste procesuirali cijeli period nakon što ste sišli s vlasti i bili izbačeni iz stranke? Kako ste prihvatili činjenicu da su vam dojučerašnji kolege okrenuli leđa? O tome ste puno pisali u knjizi. Je li moguće da baš nitko nije stao u vašu obranu?

Neki ljudi jesu pokazivali razumijevanje, i to su bili uglavnom oni u „mojoj ekipi“, ali su se svjetlosnom brzinom udaljili od mene zato što sam izgubila izbore, pa i oni sa mnom. Zatim je došao „novi gazda“ i trebalo se brzo preorijentirati. A ja toga nisam bila u početku svjesna. Mislila sam da ćemo mi ostati nekakva „ekipa“ zato što smo se okupili oko istih ideja o tome kako bi stranka trebala izgledati, protiv čega bi se trebala boriti. Mislila sam da smo svi ujedinjeni u borbi protiv korupcije, kriminala, da nas to spaja. 

Cijelu situaciju nisam isprva nikako mogla procesuirati. Jednostavno, nisam razumjela što se događa. Nikako. Skamenila sam se i nisam se micala. Doslovce, to je kao da nas dvije sad razgovaramo i sutra se sretnemo u gradu, a ja okrenem glavu od vas. I vi kažete dobar dan, a ja se pravim kao da vas nikad u životu nisam vidjela. Za vas bi to bilo trenutačno neka vrsta zaprepaštenja, ali biste relativno brzo zaboravili. Međutim, kad vam to naprave ljudi s kojima ste proveli godine i godine, dijelili dobro i zlo, puno je teže razumjeti. Ja sam zaista očekivala da će se nešto dogoditi, da će se ti ljudi ipak javiti, da će se nešto promijeniti.

No, nešto je učinilo vrijeme. Ipak i sada kad o tome govorim, jednako me pogađa kao i prvog dana. Zapravo nikada to nisam razumjela i vjerojatno neću. Pogotovo zato što smatram da kod relativno normalnih ljudi postoji neka vrsta poriva da zaštite slabije. Dakle, kad vidite da je netko ugrožen, a pritom nije ništa osobito loše napravio, neko veliko zlo, imate ga potrebu zaštititi. Vjerojatno se nikada neću moći pomiriti s tim, iako zapravo više o tome ne razmišljam. Relativno se rijetko sjetim, ali kad se sjetim, jednako sam preneražena kao i prvog dana. 

Ima li netko iz vašeg političkog života koga danas zovete prijateljem?

Ima ljudi, ali ne želim spominjati njihova imena. Ali iz bivšeg najužeg kruga – ne. Ljudi s kojima sam pila kavu, provodila većinu vremena – ne. Među njima nema nikoga koga bih mogla nazvati prijateljem.

Zaustavljaju li vas ljudi na ulici? Kometiraju političku situaciju?

Da, evo malo prije je jedan mladi čovjek zastao jer je vidio da idem prema njemu i rekao: „Gospođo Kosor, jako mi je drago da vas vidim, kako ste? Bilo bi lijepo da se vratite“. Takvih primjera ima puno. 

Uglavnom su to ugodna iskustva?

Uglavnom su pozitivna, da. A i oko knjige. Evo, u mojoj zgradi se nekoliko susjeda (s kojima sam inače samo na „dobar dan“) javilo da im potpišem knjigu. To je tako lijepo. I nepoznati ljudi mi se javljaju i još uvijek me oslovljavaju „premijerka“ J

U knjizi niste napisali razlog zbog kojeg je Ivo Sanader onako naglo otišao s mjesta premijera. Ali sigurno imate mišljenje o tome? 

Mislim da su vrijeme i događaji koji su se kasnije dogodili jasno pokazali i dali odgovore na sva pitanja koja su tada postavljana. Ali iskreno, nemam više nikakvu potrebu dodatno analizirati njegovo ponašanje. Dobro znam što me je dočekalo nakon njegovog odlaska: krv, znoj i suze; država na koljenima, blokirani pregovori, najveća gospodarska kriza ikad. Nisam ni tada imala vremena, volje i snage baviti se njime, a danas još manje. 

Vjerujem da se Sanaderom ne bavite danas, ali vjerujem da vam tada nije bilo lako.

Nije. Ali što se tiče knjige, čula sam neke kritičare koji su očekivali pikanterije, vjerojatno i kad je riječ o Ivi Sanaderu. A ja sam pomislila: „To je moja knjiga, a vi koji želite čitati takve stvari, pišite si pikanterije sami“. Ja sam pisala o onome što sam smatrala važnim. Dakle, o onome što je meni bilo važno da napišem. 

Da se vratimo na prijatelje, recimo, Boruta Pahora i danas smatrate svojim prijateljem.

Apsolutno. Mi smo razvili odnos koji se može nazvati prijateljskim, što je dosta rijetko u politici, pogotovo zato što se radi o političarima iz dvije zemlje i iz dva različita politička spektra. A i nemojte zaboraviti da smo mi imali zaista velik problem koji smo morali riješiti. I da nas dvoje to nismo riješili, Hrvatska ne bi napredovala i mi bismo ostali blokirani. Kroz te teške razgovore bolje smo se upoznavali i stekli povjerenje, pa danas mogu reći da mi je slovenski predsjednik Pahor prijatelj. Ne vidimo se prečesto, ne čujemo se prečesto, ali u tome i jest smisao prijateljstva. Kad je bio potres u Zagrebu, nazvao me je i pitao kako sam, trebam li nešto. Pahor je jedan od najvažnijih svjedoka onoga što sam radila i napravila. Na našem prvom susretu bio je uvjeren da ništa nećemo riješiti i da Hrvatska neće nastaviti pregovore. Bila sam otvorena prema njemu i iskrena. Ponašala sam se kao strastvena osoba koja silno želi nešto napraviti za svoju zemlju, ali i za sebe. On je to prepoznao i poslije mi je rekao da mu je to bilo simpatično. Često se događa u politici da stvari rješavate nekim osobnim pristupom. Doduše, to može biti i kontraproduktivno, ovisi o tome tko je s druge strane stola.

To je stvar procjene?

Moj je pristup uvijek bio osobni, drugačije ne znam. I smatrala sam da tako ne mogu pogriješiti. U politici ionako ima previše nepotrebnog prenemaganja i muljanja. I previše bahatosti. A ako nešto u politici ne mogu podnijeti, to su bahatost i oholost. Jako sam se trudila sve svoje odluke, svaki svoj nastup, sve odnose s ljudima što je moguće više lišiti oholosti. Jer politika, pogotovo visoka, odnosno moć ili vlast, tako brzo izoliraju od stvarnosti i dovedu u poziciju da postanete bahati zato jer možete. Jedna od najneshvatljivijih izjava aktualnog premijera bila je: „Mogu što hoću“. Smatram da moderni političar u europskoj demokratskoj zemlji to ne može izgovoriti.

Aktualnom ste premijeru svojedobno prigovorili da nije s vama niti kavu popio, a on kaže da jest. 

Nismo popili kavu. Ali je to potpuno nevažno.

A kako komentirate način na koji vodi HDZ? Zadnji izborni rezultat bio je neosporno sjajan.  

Slažem se, ali takav je rezultat, vjerujem, posljedica različitih okolnosti.

Smatrate, dakle, da rezultat nije tako senzacionalan?

Smatram da se radi o spletu okolnosti, maloj izlaznosti, koronavirusu i slično. No naravno, u politici se „na kraju mrtvi broje“. Zato na kraju dana to jest izborni uspjeh. 

Premijera Plenkovića poznajete još kao mladog političara. Jeste li ga već tada vidjeli u ovoj ulozi?

Odmah sam shvatila da je vrlo ambiciozan i bio je moj kandidat za zamjenika predsjednice HDZ-a i to je sve. Naši kontakti su se nakon izbora u HDZ-u 2012. prekinuli. Neobičan mi je njegov stil u javnom prostoru jer je on još relativno mlad i očekivalo bi se da njeguje stil koji bi okupljao ljude. Mislila sam da je političar koji će više okupljati, ali to je naravno njegov izbor. 

U jednom dijelu knjige govorite o tome kako vam je Angela Merkel dala veliku podršku. Ona ostavlja dojam prilično suzdržane osobe…

Da, pružala mi je podršku, osobito konkretno na potpisivanju Pristupnog ugovora za EU. Posebno mi je drag dio knjige u kojem sam o tome pisala i možda sam mogla više pisati o njoj upravo zato što postoji percepcija u javnosti da je suzdržana žena koja ostavlja dojam distanciranosti i hladnoće. Tako sam je i ja doživjela na početku, međutim, dodatno sam je upoznala na sastancima Europske pučke stranke i jako mi se svidjela. Koncentrirana je na problem, bavi se suštinom, vrlo je izravna. Iznenađujuće je otvorena i odmah smo uspostavile prijateljski odnos. U našem prvom razgovoru mi je rekla: „Ako riješiš problem sa Slovenijom, ako uspiješ deblokirati pregovore, mi ćemo vam kao država davati potporu. Ako ne uspiješ, ništa“. I to je realno. Mi smo svoj posao morali odraditi. 

A na potpisivanju Pristupnog ugovora u Bruxellesu 9. prosinca 2011. ona je zaista prvi put otvoreno pokazala emocije prema meni i to me je gotovo slomilo. Sjedila sam u prvom redu s tadašnjim predsjednikom Ivom Josipovićem, a ona je sjedila iza nas kao jedna od potpisnica Pristupnog ugovora. I kad god je netko spomenuo moje ime, ona je svaki put poluglasno uzviknula: „Bravo, Jadranka!“ To je bilo fascinantno, divno. I to sam napisala u knjizi. Trenutak u kojem Angela Merkel dolazi potpisati Pristupni ugovor i čestitajući, najprije pruža ruku Josipoviću, pa dođe do mene, uhvati me s obje ruke, odmakne se i kaže: „Ovo je samo tvoja priča, nemoj to zaboraviti nikada“. Očiju punih suza. To je bio trenutak kad sam se gotovo slomila. Jer sve je bilo teško, sve je bilo prepuno uzbuđenja; potpisivanje neposredno nakon izbora, jedan košmar uzbuđenja i radosti i tuge i ushićenja. Nisam spavala, sve je išlo nekako naopako, bojala sam se da se ne slomim i ne počnem plakati. Zatim smo se zagrlile i kao što sam napisala u knjizi, da sam tad počela plakati, više se ne bih mogla zaustaviti. I to smatram prijateljstvom, kad se netko iskreno raduje s tobom. A ona je dobro znala što meni emotivno znači taj trenutak. Potpisujem Pristupni ugovor kao svoje najveće političko postignuće, a nekoliko dana prije toga HDZ je izgubio izbore. I ona je kao velika političarka točno znala u kakvom sam ja stanju. 

Postoji li nešto iz tog perioda vašeg života što mislite da ste trebali napraviti, a niste? 

Ništa ne bih mijenjala i ni za čim ne žalim. Možda dvije-tri stvari, kadrovske odluke za koje danas znam da su bile potpuno pogrešne. Pogrešnim ljudima sam davala povjerenje i važne ulaznice za politiku. Inače, ne pripadam među ljude koji se okreću prošlosti i žale za propuštenim. Ne žalim niti za ljudima koji su otišli iz mojeg života. Svatko ima pravo birati s kim će se družiti, s kim će piti kavu, s kim će biti prijatelj. Mene je samo skamenila licemjernost. Ako se čovjek može nekoga odreći preko noći, znači da mu ta osoba nikada ništa nije značila. Za mene je to bilo suočavanje s činjenicom da ja tim ljudima ništa nisam značila, bila sam im važna dok sam bila na pozicijama moći, dok sam bila moćna. 

Danas ste osjetljiviji nego prije (ili barem tako djeluje) na pitanja koja se tiču žena i ravnopravnosti spolova? 

Niste u pravu. Navedite neki primjer.

Čini mi se da ste ranije imali konzervativnije stavove nego danas.

Oko čega?

Pa pripadali ste stranci koja je desna, konzervativna. Vjerujem da ste dijelili stavove koje je stranka zastupala.

Ne bih rekla da je tako. Kao ministrica sam izmijenila Obiteljski zakon tako da sam omogućila i ljudima koji žive sami da posvajaju djecu, što je do tada bilo nezamislivo. Još kao zastupnica u svojem prvom mandatu uvjerila sam kolege da izmijenimo Kazneni zakon i ozakonimo silovanje u braku kao kazneno djelo, što je do tada bilo nezamislivo. Zato smatram da se radi o pogrešnoj percepciji. Mnogo sam stvari odradila u svojoj stranci, koje se tiču položaja žena u politici i društvu. Kao potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji provela sam opsežnu kampanju protiv nasilja nad ženama. Predložila sam da 22. rujna postane hrvatski Dan protiv nasilja nad ženama, u sjećanje na tri žene koje je u sudnici ubio muž tijekom brakorazvodne parnice. To je bila moja inicijativa koju je prihvatio Sabor. Ja sam u konzervativnoj stranci radila stvari koje su bile za dobrobit žena. 

Pisali ste i o tome kako vam je predsjednik Tuđman davao potporu kao samohranoj majci.

Apsolutno. Razumio je moju želju da ne ostajem na političkim večerama i želim ići kući svojem sinu. To mu je bilo itekako razumljivo. Općenito, mislim da o njemu postoji percepcija u javnosti koju su sustavno, vrlo smišljeno kreirali upravo neki ljudi koji su mu bili bliski, a željeli su da on djeluje puno autokratskije nego što je zapravo bio. I morate uzeti u obzir činjenicu da je on vrlo brzo vrlo teško obolio. 

Jeste li vi osobno s godinama promijenili neke svoje političke stavove?

Ne. Ja sam i dalje, što se tiče političkih uvjerenja, desni centar. Ali mislim da poštivanje zakona, ljudskih prava, zauzimanje za vladavinu prava ne znači da sam skrenula ulijevo. Dakle, ja sam i prije nego što su me izbacili iz stranke rekla da je potpuno neprihvatljivo da se u Vukovaru bune protiv ćirilice, kad je još Franjo Tuđman donio Zakon o oprostu i jamčio sva prava, pa i ćirilično pismo ako određeni postotak stanovništva to zahtijeva. Dakle, tu se ništa nije promijenilo. Ali se mijenjala politika u HDZ-u, politika ljudi koji su dolazili na čelo stranke. Recimo, Karamarko je nakon dolaska na čelo HDZ-a rekao: „Nikad više sramotna koalicija sa Srbima“. I nitko mu nije protuslovio, ni Plenković, ni Jandroković, ni ostali. I nitko se nije bunio. Nitko nije rekao da je to skandalozna izjava, osim mene, ja sam rekla: „Pa čekaj, bili smo već u koaliciji sa Srbima“. Dakle, ja svoja stajališta o važnim stvarima za državu i poštovanje Ustava nisam mijenjala. 

To što sam se složila sa Zoranom Milanovićem oko toga da je čvrsti okvir za rad stožera koji nam određuje kako ćemo živjeti trebalo donijeti u Hrvatskom saboru, ne znači da sam otišla lijevo. Smatram da u sustavu parlamentarne demokracije o ograničavanju prava može odlučivati samo parlament. Kad kažem da Vlada odgovara Saboru, to nije lijevo stajalište nego ustavna vrednota. 

No, čini mi se da danas, kad se bavite ženskim pravima, to radite puno gorljivije nego nekad. 

Netočno. Ja sam se dugo i javno i gorljivo u HDZ-u bavila pravima žena i njihovom zaštitom i napravila konkretne korake. Osobno sam pisala Zakon o suzbijanju diskriminacije još 2008., protiv kojeg je recimo tada glasala Marijana Petir, danas velika uzdanica Andreja Plenkovića. 

Smatrate li da danas nedostaje podrška među ženama u politici?

Osobno ne bih nikad podržala nesposobnu, bedastu ili nepoštenu ženu na račun sposobnog, pametnog i obrazovanog muškarca. I obratno. Ja samo smatram da ženama i muškarcima treba davati iste šanse i u politici ih gledati pod istim povećalom. Dakle, ne dopustiti lamentiranje o tome kako će, primjerice, žena koja ima obitelj loše raditi svoj posao. Smatram da mnoge žene na visokim pozicijama u politici nisu osobito pridonijele poboljšanju percepcije žena u politici i to vidim kao nešto što bi se moralo mijenjati. Od žena ne očekujem neku specifičnu solidarnost, nego nužnu, upravo zbog toga što smo često diskriminirane i često se s tim šutke solidariziramo, složimo. Često prešutimo i prijeđemo preko toga, i kad se nama događa, a naročito kad se događa drugima. Velik broj žena (koje su uključene u politiku) smatra i danas da je politika ipak muški posao. Nažalost, to je tako i još se dugo neće promijeniti.

Planirate li nastaviti pisati?

Razmišljam o tome, radim neke skice, vidjet ćemo. Imam puno ideja. Meni je najbliža i najdraža zauvijek politika kao tema, pa vjerujem da ću ići u tom smjeru. Ima jako puno stvari o kojima nisam pisala, pa još imam materijala za nastavak. 

Ostavljate li mogućnost da se ponovno uključite u politiku?

Teško, realno vrlo teško.