Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Matea Smolčić Senčar

Ministrica znanosti i obrazovanja govori o eksperimentalnom programu koji je ove jeseni krenuo u školama, o kurikularnoj reformi koja kreće sljedeće godine, o Zakonu o udžbenicima pisanom u ženskom rodu, položaju žena u znanosti te o svojim motivima ulaska u politiku

Jedna od pet ministrica u trenutačnoj Vladi RH jest ona znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak. U politiku je ušla prije nešto više od godinu dana s namjerom da provede do sada već toliko spominjanu i pripremanu kurikularnu reformu. Ove jeseni krenuo je eksperimentalni program pod nazivom „Škola za život“, a već sljedeće kreće reforma, što ministricu trenutačno stavlja u fokus javnosti. Osim što je bilo zanimljivo čuti kako odgovara na kritike oko programa i reforme, s ministricom smo razgovarali o njezinu prijedlogu zakona pisanom u ženskom rodu, ali i o položaju žena u hrvatskoj znanosti.

Čini se da je ovo pravo vrijeme za intervju s vama. Kada sam vas upoznala, na samom početku vašeg mandata, rekli ste da najprije želite pokazati rezultate prije negoli date intervju za Zaposlenu

Držim se toga da treba govoriti onda kada imaš što reći, kada možeš pokazati rezultate ili kada želiš najaviti nešto važno. Ovo je resor u kojem me prozivaju i kada dijete u školi dobije loš sendvič, ali i kad nije upisano u školu. To je sustav u kojem je zaposleno 90.000 ljudi, dakle golem. No, u proteklih godinu dana zaista smo mnogo napravili. Od izrade podloge za povlačenje milijardu kuna za strukovno obrazovanje (što do sada nije bilo napravljeno), preko kurikularne reforme, odnosno eksperimentalne faze, koja se već provodi u školama. Za iduću godinu pripremamo frontalnu fazu, kada ulazimo u sve škole, a pripremamo i definitivnu reformu načina rada sveučilišta. To je sljedeća velika tema o kojoj ćemo govoriti.

Dakle, mnogo radimo i pokazujemo rezultate. Pogotovo ako se uzme u obzir da smo tu malo više od godinu dana.

Krenuo je eksperimentalni program, kao uvod u reformu. Bilo je kritika, od problema oko knjiga koje nisu stigle na vrijeme i slično. Što vi kažete na to?

Kažem da je to eksperimentalni program u koji je uključeno 8.500 djece i 2.000 nastavnika, a on služi upravo zato da vidimo kako će reforma funkcionirati u svim školama i što još treba bolje pripremiti, a smatram da je činjenica da je neki udžbenik kasnio dva ili tri dana potpuno beznačajna. Kašnjenje udžbenika od nekoliko dana ni učitelji ni ravnatelji nisu doživjeli kao velik problem. Osim toga, svi znamo da izvor znanja nije udžbenik. Nastavni proces učenja i poučavanja mora se organizirati na prikladan način, nastavnici moraju biti motivirani i inovativni, sposobni za samostalnost u poučavanju, a učenici zadovoljni. I mislim da je manje važno je li svaka knjiga na stolu.

Pretpostavljam da već imate neki feedback oko toga što se događa u ovih mjesec dana.

Da, osobno sam obišla nekoliko škola. Također, cijelo vrijeme pristižu informacije jer su sve edukacije i potpore online. Reakcije su pozitivne, i djece i roditelja. Mi ih potičemo da pitaju ono što im nije jasno te da bilježe sve izazove i probleme s kojima se susreću. Jer, kao što sam rekla, moja namjera nije raditi detaljnu analizu onoga što se sada događa u eksperimentalnoj primjeni zato da bismo vidjeli što treba papirnato unaprijediti, nego da vidimo što to provedbeno znači u našim školama. Uvesti reformu u Finsku je lagano jer oni 30 godina kontinuirano provode inovacije sustava, ali u Hrvatskoj je to već teži posao. Naš je sustav napravljen tako da sprječava bilo kakve promjene. Od zakonodavne regulative koju smo morali izmijeniti pa sve do agencija koje su često tvrdokorne u hodu po utabanim stazama. A osim toga, uvijek imate više kritičara nego radnika.

U Sloveniji je recimo provedena reforma, za koju se udžbenici nisu mijenjali jer je poanta u pristupu, a ne u novim materijalima. To ste dali kao primjer u jednome intervjuu.

Tako je, imate država koje uopće nemaju službene udžbenike. To su recimo Finska, Danska i Estonija. Nastavnik ima autonomiju izbora materijala, mnogo toga je digitalizirano te se inzistira na tzv. suradničkom učenju kroz koje učenici istražuju, što je svakako najbolja priprema za život. Takvo učenje vas motivira da problem istražite, pronađete prikladne metode, radite zajedno… To je kolaborativno učenje koje imamo i na radnom mjestu. Jer nitko od nas ne sjedne za stol i počne rješavati matematički zadatak ili uzme lektiru i analizira je iz čistog mira. Ono što pročitate jest iskustvo koje dobivate preko literature i koje onda morate staviti u odnos s onim što se njemu događa. Kao i kod matematike. Ne služi matematika tome da bi čovjek znao riješiti integral ili kvadratnu jednadžbu već da bi tu kvadratnu jednadžbu iskoristio kako bi dobio maksimalan profit u nekoj proizvodnji. I tu mi kao društvo najviše griješimo jer nemamo svijest o tome da nije škola radi još više škole, nego radi toga da bismo bili bolji profesionalci, da bismo bili bolji ljudi i da bismo gradili bolje društvo.

Koliko je, po vašemu mišljenju, potrebno vremena da bi se vidjeli rezultati reforme?

Ovisi o tome što podrazumijevamo pod „rezultatima“. Imamo barem tri razine rezultata. Jedna je ta da učenici u školi budu zadovoljniji, a to će biti vidljivo odmah. Druga je da učitelji budu motivirani. A kako se zapravo dogodi da učitelj ili profesor bude motiviran? Najprije mora biti siguran u sebe, u svoje znanje, stručno i pedagoško. Ali mora i razumjeti što znači raditi u razredu u kojem treba obratiti pažnju na svakog pojedinog učenika. To nije lagano. Naprotiv, vrlo je teško, ali na tome treba raditi. Treća razina je kada bude vidljivo da su naši učenici bolji u rješavanju problema i kritičkom razmišljanju. A to će biti vidljivo kada prođu prvi ciklusi, znači nakon nekoliko godina, možda tri. Eto, to su možda tri razine koje idu relativno brzo. Dugoročno će biti vidljivo kada svoje obrazovanje završi prva generacija učenika u strukovnom obrazovanju, gdje su promijenjeni programi na način da se mnogo radi s poslodavcima. U ovom trenutku najslabiji smo u području visokog obrazovanja jer se na toj reformi najmanje radilo. Ako ćemo biti iskreni, moramo priznati da naše visoko obrazovanje sigurno zaostaje za onim što bi trebalo biti, za bolonjskom reformom, za svjetskim reformama i sl. Ali ulaganje u obrazovanje treba biti konstantno, reformski procesi moraju biti kontinuirani i, naravno, tu nema brzih rezultata. Treba početi sada jer odgađanjem sigurno nećemo ništa riješiti.

Na pitanje koje su mi zadnjih mjeseci često postavljali: Jesmo li spremni za eksperimentalni program?, odgovaram da nikada nećemo biti sto posto spremni jer je to nemoguće. Ali ne možemo čekati trenutak kada će svi imati sto posto jednake uvjete. Kada bismo to čekali, pripremali bismo se možda deset godina i imali još deset izgubljenih generacija. Moramo kontinuirano raditi na unapređenju. Naš cilj mora biti kvaliteta, bez obzira na to radi li se o osnovnom, srednjem ili visokom obrazovanju. I tu moramo od svih tražiti maksimum, nema isprike ni za koga. Od ministra naniže.

Podigli ste dosta prašine kada ste pripremili i predali Zakon o udžbenicima u ženskom rodu

Nažalost, moramo još jako puno raditi na tome da osvijestimo ravnopravnost. Nema smisla da se skrivamo iza nomotehnike ili iza toga da smo mi u suštini ravnopravne. Argument „to ionako nije važno“ ne stoji jer ako nije važno, zašto onda ne bismo napisali zakon u ženskom rodu. To su stvari o kojima trebamo razgovarati. Kao što trebamo razgovarati i o tome kako suštinski možemo unaprijediti položaj žena koje rade teške i zahtjevne poslove, žena koje rade radno intenzivne poslove, a o njima se slabo brine i imaju male plaće i mogu li one raditi do 67. godine. To su aspekti o kojima treba razgovarati, a po mome mišljenju, premalo se o tome razgovara, a još se manje čini.

Uostalom, nemojmo zaboraviti da u obrazovanju radi većina žena tako da mislim da je odlična poruka da baš iz ovog resora izađe zakon pisan u ženskom rodu.

Cijeli intervju možete pročitati u tiskanom izdanju Zaposlene koji je trenutno na kioscima.